Urugvaj, 1930.

Mnoge europske reprezentacije odbile su putovati preko Atlantika zbog visokih troškova i dugog putovanja, a taj prvi turnir u povijesti Svjetskog nogometnog prvenstva je prema mišljenjima stručnjaka pokazao napetosti između europskog i južnoameričkog nogometa.

Italija, 1934.

Drugi Mundijal bio je ogledni primjer političke propagande. Čelnik talijanskih fašista Benito Mussolini je osobno birao suce, a postojale su i optužbe o političkom pritisku na suce i FIFA-u. Talijanski reprezentativci su morali prije početka utakmica izvoditi fašistički pozdrav uzdignutom desnom rukom.

Francuska 1938.

Na prvenstvu održanom u Francuskoj, Italija je u četvrtfinalu protiv domaćina izašla u potpuno crnim dresovima te su oni izravno simbolizirali Mussolinijeve odrede, tzv. crnokošuljaše. Nakon što ih je izviždao cijeli stadion, talijanski reprezentativci su publici ponovno uputili fašistički pozdrav i pobijedili.

Inače, turnir je održan u ozračju rastućih napetosti neposredno prije početka Drugog svjetskog rata pa tako Austrija nije nastupila nakon što su je nacisti anektirali tijekom tzv. Anschlussa. Neke pak latinoameričke zemlje bojkotirale su prvenstvo jer je drugi put uzastopno domaćin bila europska država.

Brazil, 1950.

Prvi Mundijal održan u Južnoj Americi održavao se u ozračju obnove međunarodnih odnosa nakon kraja Drugog svjetskog rata. Međutim Njemačka i Japan nisu bili pozvani upravo zbog posljedica najkrvavijeg rata u povijesti.

<<< Pročitaj više: ODBROJAVANJE - 30 priča iz povijesti Svjetskih prvenstava >>>

Švicarska, 1954.

Ponovno održan na Starom kontinentu, peti Mundijal obilježen je hladnoratovskim podjelama. U finalu su se susreli predstavnici oba pola tog sukoba, sa zapadne strane Savezna Republika Njemačka, a s istočne Mađarska, koja je tvrdila da su suci oštetili njezinu reprezentaciju. U Njemačkoj je pobjeda u završnici označavala povratak te države na globalnu scenu, usporedo s poslijeratnom obnovom i to u trenutku u kojem su se brojni njemački ratni zarobljenici nalazili u tadašnjem Sovjetskom Savezu.

Švedska, 1958.

Ovo izdanje Svjetskog prvenstva u nogometu donijelo je malo političkih prijepora. Ipak, hladnoratovske napetosti i nadalje su bile prisutne zbog nastupa izabranih vrsta istočnog i zapadnog bloka.

Čile, 1962.

Turnir je organiziran samo dvije godine nakon katastrofalnog potresa koji je odnio nekoliko tisuća žrtava, a radilo se o najsnažnijem potresu ikad zabilježenom na Zemlji, magnitude 9,5 stupnjeva po Richteru. No i Hladni rat je tijekom ovog prvenstva snažno utjecao na odnose među reprezentacijama.

Engleska, 1966.

Osmo Svjetsko prvenstvo u nogometu, održano na stadionima diljem Engleske, obilježeno je potpunim bojkotom afričkih reprezentacija zbog FIFA-inog kvalifikacijskog sustava koji nije osiguravao izravno mjesto momčadima s Crnog kontinenta. Prosvjedi su bili povezani i s pitanjem apartheida u Južnoj Africi. Inače, Sjeverna Koreja je na tom turniru senzacionalno stigla do četvrtfinala, ali su zbog diplomatskih napetosti oko nepriznavanja tamošnjeg režima izbijali politički problemi oko isticanja njihove zastave i sviranja himne, što je skoro dovelo do bojkota azijske momčadi.

Meksiko, 1970.

Riječ je o prvom Svjetskom prvenstvu u nogometu koje je globalno emitirano na televiziji. Prema mišljenju povjesničara, turnir na kojem je treći put pobijedio Brazil poslužio je kao sredstvo za stjecanje međunarodnog ugleda Meksika nakon studentskih prosvjeda i represije dvije godine ranije.

Zapadna Njemačka, 1974.

Posebnu političku simboliku imao je dvoboj Zapadne i Istočne Njemačke, u kojem je potonja pobijedila domaćina u utakmici koju je pratilo dotad neviđeno osiguranje. Bio je to ujedno jedini susret dvije Njemačke na najvišoj razini natjecanja u povijesti, a strijelac jedinog gola Jürgen Sparwasser prebjegao je 1988. godine u Saveznu Republiku Njemačku tijekom održavanja nogometnog turnira.

Poseban osvrt zaslužuju utakmica između tadašnje Zaira i Jugoslavije, nakon koje je potonja momčad slavila jednu od najvećih pobjeda u povijesti svjetskih prvenstava, povijesnih 9:0. Ovaj susret ostao je zapamćen po potpunom sportskom slomu afričke reprezentacije, ali i po mračnoj političkoj pozadini koja je tek kasnije otkrivena.

Već u 21. minuti, pri rezultatu 3:0, izbornik Zaira Blagoje Vidinić izvadio je iz igre prvog vratara Kazadija Mwambu i uveo pričuvnog Tubilandua Ndimbija, no to nije zaustavilo potop. Minutu kasnije isključen je Mulamba Ndaye zbog navodnog udaranja suca, iako je u gužvi sudac zapravo zamijenio identitet igrača.

Iza naizgled sportske nemoći Zaira, današnjeg DR Konga, krio se strah igrača za vlastite živote. Prije same utakmice korumpirani ministri i dužnosnici zairskog diktatora Mobutua Sese Sekoa otuđili su sav novac namijenjen igračima za nastup na turniru pa su oni prvotno odbili igrati. Na teren su istrčali tek pod prisilom vojnih lica, potpuno demoralizirani i bez ikakve volje za igrom, što objašnjava lakoću kojom je Jugoslavija postizala pogotke.

Nakon ovog sramotnog poraza diktator Mobutu poslao je jasnu poruku momčadi prije zadnje utakmice protiv Brazila: ako prime više od tri pogotka, nitko se od njih neće vratiti kući živ, a njihovim obiteljima bit će oduzeta sva imovina. To je ujedno bio stvarni razlog bizarnog trenutka u idućoj utakmici, kada je Mwepu Ilunga istrčao iz živog zida i panično napucao loptu prije nego što su Brazilci uopće izveli slobodni udarac.

Argentina, 1978.

Natjecanje u Argentini bilo je jedno od najkontroverznijih prvenstava u povijesti jer je vojna hunta Jorgea Rafalea Videle koristila turnir za legitimizaciju svog režima. Organizacije za ljudska prava uzalud su upozoravale na mučenja i nestanke političkih protivnika prije i tijekom održavanja natjecanja. Čak su se pojavile i sumnje u regularnost pobjede Argentine nad Peruom 6:0 jer su se navodno režimi dviju država dogovorili oko isporuke žita i novca Peruu u zamjenu za puštanje utakmice.

Nizozemski nogometni genij Johan Cruyff nije nastupio na Svjetskom prvenstvu 1978. godine u Argentini prvenstveno zbog pokušaja otmice njega i njegove obitelji u Barceloni nekoliko mjeseci ranije. Iako su mnogi godinama mislili da je bojkotirao turnir zbog tadašnje vojne diktature u Argentini, Cruyff je tek 2008. godine otkrio istinu.

Krajem 1977. godine naoružani napadač provalio je u njegov stan u Barceloni, vezao njega i suprugu te mu prislonio pištolj na glavu. Iako je dobio policijsku zaštitu, Cruyff je shvatio da je njegova obitelj u prevelikoj opasnosti te se odlučio povući iz profesionalnog nogometa da bi bio uz njih, propustivši tako priliku za odlazak na Mundijal u kojem je Nizozemska izgubila u finalu od Argentine.

Španjolska, 1982.

Turnir je održan tijekom demokratske tranzicije zemlje domaćina nakon diktature Francisca Franca. Za vrijeme samog natjecanja zabilježeno je relativno malo političkih kontroverzi, no neki pamte finale jer je tadašnji talijanski predsjednik Sandro Pertini likovao pri pobjedi Azzurra nad njemačkim Elfom u društvu potpuno nezainteresiranog njemačkog kancelara Helmuta Schmidta. Inače, Pertini je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio talijanski partizan dok je Schmidt bio odlikovani njemački časnik.

Nesvakidašnja je bila i utakmica između Francuske i Kuvajta jer je nakon francuskog gola na teren utrčao šeik Fahad al Ahmad al Sabah. Zaprijetio je da će povući momčad s terena ako se gol ne poništi tvrdeći da su njegovi igrači stali jer su čuli sudački zvižduk s tribina. Nevjerojatno, sudac je pod pritiskom popustio i poništio gol.

Meksiko, 1986.

Prvenstvo je dodijeljeno Meksiku nakon što je Kolumbija odustala od organizacije zbog gospodarske krize koja je potresala i zamjenskog domaćina. Turnir je također održan samo godinu dana nakon razornog potresa u Meksiku, a zemlja se dovoljno brzo oporavila da bi ugostila nezaboravno prvenstvo. Politika se pak uplela u četvrtfinale između Argentine i Engleske, odigrano samo četiri godine nakon Falklandskog rata u kojem je Britanija porazila Argentinu. Diego Maradona postigao je dva kultna gola, prvi rukom, a drugi nakon slaloma kroz cijelu obranu. Maradona je kasnije priznao da je ta pobjeda bila melem za obitelji poginulih argentinskih vojnika.

Italija, 1990.

Mundijal je održan neposredno nakon pada Berlinskog zida i bilo je posljednje prvenstvo na kojem su se u kvalifikacijama natjecale dvije Njemačke prije ujedinjenja. Na turniru je posljednji put nastupila i Jugoslavija, za koju je protiv Argentine igrao Faruk Hadžibegić, a on je razvio teoriju da se sada već pokojna država ne bi raspala da je on uspio dati pogodak iz jedanaesterca.

Sjedinjene Američke Države, 1994.

Dodjela domaćinstva SAD-u izazvala je rasprave zbog slabije nogometne tradicije u toj zemlji u kojoj je FIFA željela komercijalno proširiti nogomet. Šokantan je pak slučaj kolumbijskog braniča Andresa Escobara, koji je postigao autogol protiv SAD-a, zbog čega je njegova reprezentacija ispala s turnira. Deset dana nakon povratka u domovinu Escobar je brutalno ubijen ispred noćnog kluba u Medellínu. Njegova smrt izravno se povezivala s moćnim narkokartelima koji su izgubili milijune na ilegalnim kladionicama.

Francuska, 1998.

Nakon pobjede Francuske u finalu vodile su se brojne rasprave o integraciji i multikulturalizmu u zemlji domaćinu. No nakon pobjede nad Brazilom u finalu momčad je postala simbol moderne multietničke Francuske. Tijekom turnira susreli su se Iran i SAD, a zbog njihovih višedesetljetnih neprijateljskih odnosa tu su utakmicu proglašavali 'najpolitičnijom u povijesti'. Unatoč strahu od incidenta, igrači su iznenadili svijet: zajednički su se fotografirali, a Iranci su Amerikancima poklonili bijele ruže kao simbol mira.

Južna Koreja i Japan, 2002.

Bilo je to prvo prvenstvo u Aziji i prvo zajedničko domaćinstvo dviju zemalja čije su povijesne napetosti punile medije. Pojavile su se i neke kontroverze oko suđenja u korist Južne Koreje da bi se kao domaćin što bolje plasirala.

Njemačka, 2006.

Nakon prvenstva pojavile su se istrage o mogućim nepravilnostima pri dobivanju domaćinstva, no one nisu izravno utjecale na samo natjecanje.

Južna Afrika, 2010.

Radilo se o prvom prvenstvu u Africi zbog čega su se vodile mnoge rasprave o troškovima infrastrukture i društvenim nejednakostima. FIFA je pak branila svoj izbor domaćina kao važan korak za razvoj afričkog nogometa.

Brazil, 2014.

U zemlji domaćinu izbili su masovni prosvjedi zbog visokih troškova organizacije. Građani su kritizirali ulaganja u stadione dok su javne usluge bile nedovoljno financirane. Slogan prosvjeda često je bio 'Bolnice i škole, a ne stadioni'.

Rusija, 2018.

Dodjela domaćinstva Rusiji izazvala je kritike zbog stanja ljudskih prava u toj zemlji. Za vrijeme priprema turnira bile su prisutne napetosti nakon ruske aneksije Krima i sukoba s Ukrajinom, a pojedini političari zagovarali su diplomatski bojkot natjecanja.

Katar, 2022.

Bilo je to najkontroverznije prvenstvo u dosadašnjoj povijesti, počevši od optužbi za korupciju pri dodjeli domaćinstva te kritika zbog položaja migrantskih radnika pri izgradnji stadiona i uvjeta rada. Također se raspravljalo o pravima LGBTQ+ osoba, a dio navijača bio je zabrinut zbog zabrane prodaje alkohola. Zabilježeno je i to da se nekoliko europskih reprezentacija sukobilo s FIFA-om oko političkih poruka vezanih za ljudska prava. Inače, prvenstvo u Katru bilo je prvo održano u zimskim mjesecima zbog klimatskih uvjeta u toj državi.

Kanada, Meksiko i SAD, 2026.

Prvenstvo je tek počelo, a već postoje rasprave o imigracijskoj politici SAD-a, sigurnosnim pitanjima, mogućim političkim napetostima između država domaćina i utjecaju velikih međunarodnih događaja na njihovu unutarnju politiku.