Alen Poropat Šole tog je 29. svibnja 2011. popio kavu u riječkom cafe baru Matea, sjeo na svoj metalik sivi skuter Piaggio X8 250 i odvezao se u nepoznatom pravcu. Njegov je nestanak prijavljen sljedeći dan. Pokrenuta je masovna potraga, u kojoj su sudjelovali vatrogasci, planinari, speleolozi te Alenovi susjedi i prijatelji motociklisti. Pročešljan je teren uzduž i poprijeko, da bi njegovo beživotno tijelo nakon 55 dana slučajno otkrili uz cestu nedaleko od Buzeta.

Alen je na kraju pronašao svoj vječni mir, no za njim je ostalo pitanje - što bi bilo da je netko mogao čuti njegov poziv u pomoć i da ga je hitna pronašla na vrijeme? Možda bi još bio živ?

Takve su se misli rojile i u glavi Siniše Brođanca, Vukovaraca koji je spas od svoje tragedije kao dječak pronašao u Červaru kraj Poreča. U godinama nakon pogibije prijatelja proučavao je razne statistike i službene dokumente, smišljajući načine na koje da se spase ljudski životi.

S vremenom je otkrio nekoliko stvari: da se velik broj kobnih nesreća dogodi kad se motociklist vozi sam, vikendom ili noću. Saznao je i da 'zlatni sat', prvih 60 minuta od nesreće do dolaska pacijenta u bolnicu, povećava šansu za preživljavanje između 20 i 50 posto. Zamislio se i na kraju došao do rješenja: osmislio je i izradio Moto SOS Locator. Ovaj sustav automatske detekcije pada motocikla i dojave lokacije nesreće sastoji se od senzora za njeno otkrivanje, komunikacijskog modula i korisničke aplikacije.

'Uređaj se budi kad motor izgubi grip te na prethodno odabrane adrese SMS-om ili e-mailom automatski šalje obavijest s GPS koordinatama nesreće', objašnjava Brođanac. Uz to što bi u sekundama nakon nesreće javljao lokaciju na koju treba poslati pomoć, ovaj bi lokator nudio još neke, dobrodošle dodatne opcije.

'Za početak, štiti privatnost podataka jer samo korisnik ima pravo na uvid u podatke o svom kretanju, osim u slučaju nesreće', pojašnjava Brođanac. A kako je spojen na akumulator, javit će i kad treba napuniti bateriju. Usput bi mogao poslužiti kao alarm protiv krađe; naime senzor detektira svako neželjeno pomicanje motocikla i obavještava vlasnika o tome. I na kraju, tu je korisnička aplikacija pomoću koje je moguće upravljati sustavom i podacima koje prikupi.

'Sustav će pratiti internetski portal i stranica na Facebooku s povezanim vijestima, savjetima, blogovima o putovanjima, ocjenama ruta i prijedlozima kojim putem voziti', najavljuje Brođanac. 'Na tom bi mjestu svi mogli pronaći prijedloge i ocjene restorana, hotela, raznih usluga... Ma imam milijun ideja.'

Zvuči savršeno i gdje god se nađe i kome god započne priču o svom projektu, Brođanca saslušaju i čudom se čude kako to da se ta stvar već naveliko ne prodaje. Je li moguće da se toga nitko prije nije sjetio i da svoju ideju već nije pretvorio u lukrativan biznis?

Ta pogledajte samo brojke koje iznosi Brođanac. Europskim cestama kruži 23 milijuna motocikala, a godišnje ih se proda više od 840.000. Tu se vrti velik novac - prosječni europski bajker na zaštitnu opremu potroši oko 1500 eura. Kad govorimo o zaštiti, pritom mislimo na rukavice, kacige, jaknu sa štitnicima, čizme i hlače sa zaštitnicima.

No dok za automobile postoji niz proizvoda i usluga koji pridonose sigurnosti i pozivaju pomoć u slučaju nesreće, poput sveprisutnog eCalla, takvih proizvoda i usluga za motocikle ima jako malo; moglo bi se reći da zapravo i ne postoje.

Potpuno je nejasno zašto. Naime, statistike kažu da je zamalo svaka četvrta žrtva prometnih nesreća motociklist - ta riječ je o 756 smrtnih slučajeva dnevno. Cestovne nesreće nanose globalnu štetu koja se približava cifri od 500 milijardi eura, a pojedine zemlje koštaju i do dva posto godišnjeg BDP-a. Brođanac je svoj sustav predstavio na sajmovima širom svijeta te osvojio niz medalja i posebnih priznanja: od Iloka, Karlovca i Zagreba do Ženeve, Nürnberga i Seula.

'Osvojio sam mali milijun nagrada, ali kad treba konkretizirati dogovor, ljudi se prestanu javljati', objašnjava Brođanac. 'Potrošio sam sav novac koji sam imao. Prijatelji me i dalje žele pratiti, ali ne vidim smisao u tome da im i dalje uzimam pare.'

A dosad je pokucao na bezbroj vrata, kontaktirao je s policijom, liječnicima, gorskom službom spašavanja, poslovnim anđelima... I uvijek bi negdje zapelo. Jedni bi tvrdili da je problem u zaštiti podataka, drugi da se čovjeka ionako ne može proglasiti nestalim puna 24 sata nakon prijave nestanka, treći bi ulagali novac kad sve bude gotovo, a četvrti ga jednostavno nemaju, ma koliko im se sviđala ideja.

Od prve zamisli 2014. i idejnog prototipa godinu poslije Brođanac je prošao dug i iscrpljujući niz istraživanja tržišta, eksperimentiranja i dorađivanja sustava, da bi ove godine izradio i prvi prototip. Na tom su mu putu što novcem, što znanjem pomogli mnogi prijatelji i dobre duše, poput istarskih inovatora Lea Pincana i njegova oca te Igora Dujmovića iz Zagreba.

Slijede validacije, testiranja, certificiranja..., sve te dosadne i zamorne stvari koje troše novac, vrijeme i živce, a čini vam se kako se stvari ne miču s mjesta.

Brođanac je prošao dugačak put, od Vukovara, preko Červara, do Pule. U Istri se školovao i našao prve poslove. Bio je redar, prodavao energetske napitke, gradio kuće pa se napokon i sam okućio u Štinjanu, da bi ga na kraju ljubav odvukla u Sesvete kraj Zagreba. Sa ženom i djetetom te drugim na putu nema namjeru odustati od projekta. Od cilja ga dijeli 300.000 kuna. Desetinu je namaknuo kad je njegov lokator osvojio većinu glasova publike na natječaju Moj Zaba Start. Ostatak će, nada se, prikupiti kampanjom preko Indiegoga.

'Cilj nam je u sljedećih šest mjeseci izraditi beta seriju proizvoda i dobiti prvih 50 korisnika. A čim krene proizvodnja, dalje će sve ići samo od sebe', priželjkuje Brođanac. Mislite li da biste mu mogli postati partner, želite li mu pomoći ili vas jednostavno zanima ovaj univerzalni sustav za spašavanje života, slobodno kontaktirajte s njim (www.motososlocator.com). Siniša Brođanac ima viziju i fali mu još samo mali poguranac da je napokon i ostvari.