Već se godinama raspravlja o europskoj 'digitalnoj suverenosti': svi se slažu da je njezina ovisnost problem, ali puno je manje jasno gdje i kako Europa uopće može početi smanjivati oslanjanje na američku tehnologiju.

Nije riječ samo o tome da europske kompanije više ne predvode na velikim digitalnim tržištima, piše The Conversation u analizi. Još je važnije to što Europa postupno gubi kontrolu nad podacima i tehnološkom infrastrukturom na kojoj počivaju gotovo sve druge industrije, stoga se s vremena na vrijeme postavlja pitanje treba li Europska unija prestati samo govoriti o tehnološkoj neovisnosti i početi aktivnije stvarati uvjete u kojima europske alternative mogu doista zaživjeti.

Kako smanjiti američku dominaciju

Iskustva drugih gospodarstava pokazuju da je teško razviti domaću tehnološku industriju ako se od prvog dana mora natjecati s kompanijama koje već imaju golemu prednost u kapitalu, infrastrukturi i broju korisnika. Zato dio ekonomista smatra da bi Europa u pojedinim područjima trebala otvoriti više prostora vlastitim kompanijama i postupno smanjivati oslanjanje na američka, a u manjoj mjeri i na kineska tehnološka rješenja.

Takva strategija nije važna samo zbog konkurentnosti. Europa se danas oslanja na strane kompanije za niz usluga koje su postale dio svakodnevnog funkcioniranja države i gospodarstva. Ako bi joj pristup nekima od njih jednog dana bio ograničen, posljedice bi mogle biti ozbiljne.

Alternative pritom postoje. Francuski Qwant i njemačka Ecosia pokušavaju konkurirati Googleu na tržištu internetskih tražilica, premda se i dalje djelomično oslanjaju na Microsoftovu infrastrukturu. Nokia i dalje prodaje mobilne uređaje, ali oni rade na Androidu, operativnom sustavu američkog Googlea.

Američka tehnološka prednost zato nije samo u kvaliteti proizvoda. Najveća je prednost američkih kompanija u tome što njihove usluge već koristi gotovo cijeli svijet.

Dobar primjer toga je francuski Visio, servis za videokonferencije koji može ponuditi slične mogućnosti kao Zoom, ali je izvan francuske državne uprave gotovo nepoznat, a državni službenici u Francuskoj služe se njime zato što ih se potiče na korištenje domaćeg rješenja.

Takvi primjeri otvaraju pitanje bi li Europa u nekim sektorima trebala svjesno dati prednost europskim proizvodima kako bi im omogućila da narastu do razine na kojoj mogu ozbiljnije konkurirati američkim divovima.

Kina je to napravila, ali Europa ne može istim putem

Kina je početkom ovog stoljeća upravo zaštitom domaćeg tržišta uspjela izgraditi tehnološki sustav koji danas jedini može ozbiljno parirati američkom.

Ograničila je pristup nizu američkih internetskih platformi i time domaćim kompanijama ostavila golemo tržište na kojem su mogli izrasti Alibaba, Tencent, TikTok i, posljednjih godina, DeepSeek. No Europa ne može jednostavno kopirati kineski model.

Europska unija ima drukčiji politički i institucionalni sustav, drukčije gospodarstvo i drukčiju geopolitičku poziciju. Potezi koje je Kina mogla povući prije dvadesetak godina danas bi u Europi bili teško provedivi, a u mnogim slučajevima i politički neprihvatljivi.

Zato je važnije pronaći područja u kojima bi smanjivanje tehnološke ovisnosti bilo izvedivo, financijski podnošljivo i dovoljno korisno da opravda takav potez.

Tri kriterija

O tome se nedavno raspravljalo na konferenciji 'The Europe of the Future' u Sieni, na kojoj su izdvojena tri kriterija prema kojima bi Europa mogla odlučivati odakle uopće krenuti s time.

Prvo, prelazak s neeuropske tehnologije ne smije biti preskup. Primjerice, potpuno napuštanje Microsoft Officea danas bi za mnoge institucije i kompanije bilo toliko složeno i skupo da bi teško imalo smisla. S druge strane, postoje područja u kojima bi prelazak na europsko rješenje bio jednostavniji.

Drugi dio računice jest cijena same ovisnosti. Što je veći rizik nastavka oslanjanja na stranu tehnologiju, to ima više smisla ulagati u europsku zamjenu.

Treba, međutim, gledati i to koliko je Europa tehnološki udaljena od vodećih kompanija. U nekim sektorima taj se jaz može zatvoriti dok je u drugima golem: primjerice, pokušati sada izgraditi europskog konkurenta najnaprednijim Nvidijinim čipovima za umjetnu inteligenciju bilo bi iznimno teško i skupo. Drugi kriterij odnosi se na način na koji bi Europa provodila takvu industrijsku politiku.

Umjesto carina, zabrana i političkih odluka koje se mogu promijeniti preko noći, europski pristup trebao bi se oslanjati na zakone i jasna pravila, što bi, međutim, moglo zahtijevati i promjene postojećih propisa da bi oni više pomagali razvoju europskih digitalnih kompanija. Treći je pitanje koliko i čime Europa može pregovarati.

Europa nije bez aduta

Često se kaže da je glavni europski adut tržište od oko 450 milijuna relativno imućnih stanovnika, no njegova pregovaračka snaga ne počiva samo na potrošačima, a jedan od najboljih primjera za to je nizozemski ASML, proizvođač strojeva ključnih za najnaprednije poluvodiče, bez čije bi tehnologije bilo mnogo teže stvoriti čipove kakve dizajnira Nvidia, a proizvodi tajvanski TSMC.

Slična međuovisnost postoji i u financijama. Teoretski bi se Mastercardu ili Visi moglo narediti da europskim korisnicima ograniče pristup svojim sustavima, no velik dio međunarodnih transakcija američkih banaka prolazi kroz SWIFT, globalnu mrežu za razmjenu financijskih poruka sa sjedištem u Belgiji.

Dakle Europa možda jest snažno ovisna o američkoj tehnologiji, ali ni američki tehnološki i financijski sustav ne funkcionira potpuno neovisno o Europi.

Društvene mreže mogle bi biti prvi test

Ako se primijene navedeni kriteriji, društvene mreže nameću se kao jedno od područja na kojem bi Europa mogla najlakše pokušati smanjiti ovisnost o američkim platformama. Posljedice nestanka aplikacije poput Tindera, primjerice, bile bi daleko manje od posljedica gubitka pristupa poslovnom softveru, cloudu ili ključnoj digitalnoj infrastrukturi.

Taj sektor već je pod političkim i regulatornim pritiskom zbog učinka društvenih mreža na korisnike, osobito djecu i adolescente, a tehnološki jaz pritom nije nepremostiv. Europa već ima svoje projekte, među kojima je i Mastodon, decentralizirana društvena mreža nastala u Njemačkoj.

Za razliku od proizvodnje najnaprednijih čipova, razvoj konkurentne društvene platforme nije tehnološki zadatak koji bi Europu automatski stavio desetljeće iza američkih kompanija. Najveći problem nije nužno sama tehnologija nego činjenica da su korisnici već okupljeni na Facebooku, Instagramu, TikToku i drugim velikim platformama.

Europska unija u tom području ima i snažan regulatorni alat, Akt o digitalnim uslugama, odnosno DSA, kojim je dobila veće ovlasti nad najvećim internetskim platformama. Zato se društvene mreže nameću kao mogući prvi poligon za ozbiljniju europsku politiku tehnološke neovisnosti.

Takva strategija, međutim, ne može jednom biti napisana i zatim desetljećima ostati ista. Tehnologija se prebrzo mijenja, kao i cijena pojedinih rješenja, tržišni odnosi i geopolitički rizici. No Europa će prije ili kasnije morati prijeći s rasprave na odluke.