Vjerojatno ste se bar jednom našli u takvoj situaciji. Objavili ste svoje mišljenje na Facebooku, potužili ste se na nešto ili tek prenijeli poveznicu na članak. Javili su se s komentarima oni koji se slažu s vama, ali i oni koji su drukčijeg, pa i suprotnog mišljenja. 

Niste se ni snašli, a ispod vaše objave se razvila rasprava u kojoj se rodbinu spominje u nezgodnom kontekstu, međusobno se optužuje i proziva, pita se gdje je tko bio 1991. i 1941. godine... Pritom u raspravi ne sudjeluju samo ljudi koje poznajete, već i osobe za koje ste posve sigurni da ih nikad niste sreli. 

Zašto se to događa? Zašto smo tako olako neuljudni prema ljudima koje ustvari ne poznajemo? Pa, eksperiment koji su nedavno proveli istraživači sa sveučilišta Berkeley i Chicago nudi mogući odgovor. Problem je naime u tome što drukčije percipiramo sadržaj koji vidimo i čujemo naspram onog koji samo pročitamo. 

Dva ključna psihološka motiva

Tristo sudionika eksperimenta trebalo je pročitati, pogledati video ili poslušati raspravu o osjetljivim temama kao što su rat, pobačaj i razlike u glazbenim žanrovima. Potom su istraživači razgovarali s njima o njihovim reakcijama na mišljenja i stavove s kojima se nisu slagali. 

Općenito gledajući, široko je bilo rasprostranjeno uvjerenje kako su ljudi s kojima se ne slažemo ili previše glupi ili im uopće nije stalo kako bi shvatili u čemu je problem. Ali postojala je značajna razlika između onih koji su slušali ili gledali nekoga dok je iznosio svoje stavove u odnosu na one koji su ih samo čitali. 

Tko god je slušao ili gledao, bio je manje sklon olako otpisati govornika kao neupućenog ili bešćutnog. Čitačima je to značajno lakše išlo. 

'Komunikacija na internetu razlikuje se od komunikacije u realnosti jer se odvija pred publikom koja je najčešće vrlo heterogena i puno veća nego što je to u stvarnosti. 

Zbog toga je teško prilagoditi način komunikacije na internetu tako da odgovara svima', rekla je tportalu Gordana Kuterovac Jagodić, redovna profesorica pri Katedri za razvojnu psihologiju Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 

Komuniciranje na internetu - posebice na društvenim mrežama - služi nekim psihološkim motivima, a dva najbolje prepoznata su motiv za pripadanjem i motiv za samoprezentacijom.

Ti motivi mogu poticati ljude da izražavaju onakve stavove i mišljenja koji će im pomoći da zadovolje te svoje motive – primjerice dobiju li podršku za svoje iznesene stavove, osjećat će se dobro i da pripadaju nekoj široj skupini koja dijeli njihovo mišljenje. 

'Ne dobiju li podršku ili pak dobiju suprotno mišljenje, mogu se osjetiti povrijeđenima i emocionalno reagirati u želji za zaštite željenu sliku o sebi pred drugima', upozorava Kuterovac Jagodić. 

Važan je i govor tijela

Rasprave na internetu i društvenim mrežama često postaju vrlo žučne radi nedostataka elemenata komunikacije koji inače postoje u interakciji licem u lice. 

Naime, osim verbalne komunikacije, za razumijevanje poruke važni su paraverbalni znakovi kao što su ton, glasnoća, snaga, brzina izgovorenih riječi, kao i neverbalni znakovi: izraz lica, očiju, usta, položaj tijela... 

'Svi oni zajedno čine da poruku razumijemo na određeni način. Ako neki od njih izostanu (što je slučaj u pisanoj komunikaciji), tada može lakše doći do nesporazuma.

Upravo su zato i uvedeni emotikoni koji mogu donekle pomoći kada ih dodamo nekoj izjavi kako bi sugovornik shvatio da se, primjerice, šalimo ili da ga zadirkujemo', naglasila je Kuterovac Jagodić.  

Dakle često je za primanje poruke važnije to kako je nešto rečeno nego što je rečeno – blago ili u šali iznesena kritika može biti prihvaćena puno lakše i bolje od one koja je iznesena hladno ili nasilno. 

Želimo li biti dobro shvaćeni, bolje je raspravljati uživo nego isključivo pisanim putem.

'Često su ljudi u tim raspravama puno oštriji nego što bi bili kad bi pred sobom imali živu osobu jer ne mogu vidjeli njezinu reakciju, jer je ona depersonalizirana i udaljena i ne mogu osjetiti simpatiju ili empatiju za nju i njezino mišljenje ili reakciju na rečeno koju bi osjetili da je ona pred njima. 

Mogli bismo reći kako je u tom obliku komunikacije inhibicija smanjena, osobito ukoliko se radi o nepoznatim osobama', dodala je Kuterovac Jagodić.  

Također, bolje je ne ulaziti u raspravu ukoliko se one odnose na vrijednosti, uvjerenja i stavove koje je teško mijenjati i za koje je malo vjerojatno da ćete ih promijeniti baš vi i baš nakon nekoliko razmjena na društvenim mrežama.  

S druge strane rasprave nisu uvijek ni loše, osobito ukoliko možete ostati na razini argumenata ili ako ste samo promatrač, jer možete dobiti uvid u različite stavove i na taj način imati širu sliku nekog problema.   

Kad treba ugasiti računalo?

Što ako se ipak upletemo u neugodnu raspravu online? Razlika je u tome radi li se o raspravi s poznatima ili nepoznatim ljudima, istaknula je Kuterovac Jagodić.

Ukoliko je rasprava planula, a radi se o ljudima do kojih vam je stalo, pokušajte izgladiti sukob pozivanjem na odnos i završavanjem razgovora pozivom ili uživo. 

Ukoliko vam je iznimno važan problem o kojem se raspravlja, a nije vam stalo do odnosa, vjerojatno ćete nastaviti raspravljati dok vas to veseli ili dok vam se čini kako time ostavljate dobar dojam kao netko tko je čvrst i nepokolebljiv u svojim stavovima. 

Upletete li se u neugodnu raspravu koja vam ne odgovara, bolje je što prije ju zaključiti. Osobito ukoliko se radi o vrijednosnim pitanjima te zaključite kako se ne slažete.

U oba slučaja pomažu i 'ja izjave', odnosno nastojanja da govorite kako se vi osjećate i na što vi mislite kad vam netko nešto govori. Primjerice: 'To što si napisao vrijeđa moje osjećaje i voljela bih da ne govoriš o tome na taj način.'

S druge strane 'ti izjave', one u kojem se druge napada i vrijeđa, uvijek će izazvati potrebu za obranom i protunapadom te će se sukob samo produbiti i produžiti.

U svakom slučaju, ukoliko ste previše emocionalno angažirani, najbolje je jednostavno ugasiti računalo, savjetuje prof. Kuterovac Jagodić.