Teorija stara više od stoljeća pretpostavlja kako je život na Zemlji nastao iz fragmenata prebiotičke kemije pristiglih iz svemira, vjerojatno posredstvom kometa. U prilog toj teoriji prikupljeno je više dokaza. Primjerice, znanstvenici su otkrili tragove organskih molekula u kometima koji jure svemirom.

Ti bi kometi, teoretski, mogli posijati sastojke potrebne za nastanak života na svjetovima s kojima dođu u dodir.

Međutim, prema novim simulacijama, vjerojatnost kako se to doista dogodilo graniči sa znanstvenom fantastikom.

U novoj studiji, objavljenoj u časopisu Scientific Reports, istraživači su proveli simulacije kako bi provjerili što bi se dogodilo kada bi kometi doista donijeli prebiotičke kemikalije na Zemlju.

U simulacijama su se usredotočili na vodikov cijanid, molekulu koja služi kao 'sirovina' i može pomoći u sintezi mnogih gradivnih elemenata života, uključujući lipide, šećere, nukleobaze i nukleotide.

Ključni vodikov cijanid

Vodikov cijanid ne samo što redovito pronalazimo u kometima, već je - prema dosadašnjim spoznajama - jedina takva 'sirovinska' molekula pronađena u kometima unutar Sunčevog sustava u dovoljnoj količini kako bi bila relevantna za prebiotičke procese.

Druge kemikalije (poput cijanoacetilena i cijanogena) pronađene su u znatno manjim koncentracijama.

Bi li taj hipotetski 'plodonosni teret' - sigurno dopremljen do Zemlje na kometu - preživio kataklizmički završetak putovanja, trenutak u kojem se taj ledeni objekt sudara sa Zemljom?

Provedeno je 100 tisuća simulacija osmišljenih za rekonstrukciju uvjeta iz razdoblja rane povijesti Zemlje, kada je planet bio izložen intenzivnom bombardiranju kometima, pri čemu je na Zemlju palo više od 100 tisuća kometa.

Rezultati su pokazali kako je takav scenarij iznimno malo vjerojatan (izgledi su jedan prema milijun).

U 54 posto simulacija nijedan udar komete ne bi na kopno Zemlje donio dovoljnu količinu vodikovog cijanida - komete bi se ili raspale u Zemljinoj atmosferi, ili bi izgubile svoj kemijski teret uslijed topline pri udaru (što je najznačajniji čimbenik), ili bi pale u oceane, gdje bi se preostali vodikov cijanid razrijedio.

Preostalih 46 posto simulacija ukazuje na to kako bi barem jedan uspješna komet mogao prenijeti dovoljnu količinu molekula-prekursora na površinu.

No, čak bi i u tim slučajevima takva isporuka pružila tek kratkotrajnu priliku za razvoj prebiotičke kemije.

Mogući scenarij za Mars

Naravno, riječ je samo o simulacijama, pa rezultati ne dokazuju kako se to nije dogodilo ili se nije moglo dogoditi. Ipak, sugeriraju kako je teorija o nastanku života putem udara kometa znatno manje vjerojatna nego što smo dosad možda pretpostavljali.

Ne samo što bi udar morao uslijediti pri točno određenoj brzini i pod točno određenim kutom, već bi se i svi naknadni procesi - poput postizanja odgovarajuće koncentracije kemijskih spojeva nužnih za početak života - morali odvijati na točno određen način.

Također, to što izračuni sugeriraju kako život na Zemlji vjerojatno nije 'zasijan' kemijskim spojevima iz kometa, ne znači kako taj mehanizam nije mogao funkcionirati na drugim planetima.

Mars zapravo puno bolje odgovara hipotezi o udarima kometa. Rjeđa atmosfera Crvenog planeta i manje brzine udara omogućile bi više od pet puta veći broj uspješnih prijenosa tvari nego što je to slučaj na Zemlji.

S druge strane, gusta Venerina atmosfera u potpunosti bi uništila većinu kometa, čak i one promjera nekoliko kilometara, piše Science Alert.