U Hrvatskoj je po velikim količinama kiša poznata Rijeka. Apsolutni rekord u tom gradu zabilježen je u listopadu 1998. kada je u mjesec dana pao 531 mm. No to nije ništa prema Sacramentu u kojem je prije 150 godina oko Božića kiša padala neprekidno 43 dana tako da je grad prekrila voda visine tri metra. Obližnja dolina Central Valley postala je jezero široko 30 km, a vode se nisu povukle mjesecima.

Između ova dva slučaja postoje razlike, ali i važne poveznice – oba grada nalaze se na srednjoj geografskoj širini uz morske obale koje gledaju na zapad. Moguće je također da su obilje kiša u ova dva grada uzrokovale tzv. atmosferske rijeke.

Atmosferske rijeke su velike neprekinute struje vlažnog zraka koje vijugaju tisućama kilometara kroz nebo. Otkrivene su tek nedavno, a u smislu oborina koje isporučuju opasne su koliko i uragani.

Prve naznake o postojanju ovih nebeskih rijeka otkrili su Yong Zhu i Reginald Newell iz Massachusetts Institute of Technology koji su 1998. u klimatskom modelu uočili da se gotovo sva para koja putuje između tropskih krajeva i srednjih širina okuplja u uske, guste tokove, što je bilo suprotno ranijim predodžbama o distribuciji voda nalik na oblake iz prskalica.

Ovaj model kasnije su potvrdile satelitske mikrovalne snimke. Za razliku od infracrvenih zraka voda mnogo slabije apsorbira mikrovalove pa se oni mogu probiti sve od Zemljine površine do meteoroloških satelita.

Što uzrokuje stvaranje nebeskih rijeka?

Znanstvenici još ne znaju što potiče nastajanje ovih vodenih tokova u atmosferi. Za klimatologe oni su jednostavno nepredvidljiva pojava. Ako u program ubacite nekoliko ključnih fizikalnih podataka o atmosferi kao što su očuvanje materije i momenta, distribucija sunčevog zračenja, Zemljina rotacija i toplinska svojstva vode, nebeske rijeke će se pojaviti.

Na sjevernoj polutki one se obično javljaju kada ciklonalna polja - sustavi niskog tlaka koji rotiraju suprotno od kazaljki na satu – donesu topao i vlažan zrak s juga i jugozapada na obale. Ako su vjetrovi na visini od oko kilometra osobito snažni, velike količine zraka punog vode mogu prijeći velike udaljenosti za kratko vrijeme. Ako ta struja udari u priobalne planine, para se kondenzira i nastaju obilne oborine.

U svakom trenutku na satelitskim snimkama nad Zemljom se može vidjeti pet, šest takvih rijeka. Mnoge od njih potroše se nad oceanima. Prosječno u sebi nose vlagu kao 15 Mississippija ili jedna Amazona. U većini krajeva vjetrovi ih pokreću kao vrtlar crijevo za polijevanje pa se kiša, bez ozbiljnih posljedica raspršuje na velika područja. Međutim, problemi nastaju kada ih atmosferske prilike zaustave na jednom mjestu.

Znanstvenici predviđaju da će se ovaj problem s globalnim zagrijavanjem povećavati. Razlika temperatura između polova i ekvatora glavni je izvor energije za oluje na srednjim širinama. Budući da se polovi zagrijavaju brže od srednjih širina, ova razlika postaje sve manja pa oluje postaju sve slabije. Istovremeno topliji zrak može apsorbirati više vlage pa atmosferske rijeke mogu još više nabujati. Budući da će nadmorske visine na kojima pada snijeg postati više, veći dio padalina padat će u obliku kiša što pak znači da će šanse za poplave i zbog toga biti veće.