Na kraju kvalifikacija za Južnoafričku Republiku prije četiri godine Južna Koreja odgovorila je pogotkom Park Ji-sunga i dvojica kapetana razvila su velik azijski rivalitet. Unitedov igrač tada je prstom na ustima ušutkavao iranske navijače. Na trenutak je Nekounam otvorio vrata mundijala, no Iran se na kraju nije kvalificirao. Četiri godine kasnije zabio je na istoj strani istog stadiona istom protivniku i taj put Iran je krenuo na svjetsku smotru. Potvrda je došla u uzvratu u Koreji.

U utrobi stadiona u Ulsanu odjekivali su pobjednički urlici nogometaša Irana, a izbornik Carlos Queiroz kratko se naklonio u smjeru Nekounama i rekao: 'On je savršen kapetan!' Oduševljeni trener koji je vodio i madridski Real je nastavio: 'On je tip igrača kojega momčad treba jer doprinosi na toliko različitih načina. I što je veća utakmica, on će odigrati bolje. '

Koji mjesec kasnije Nekounam se smijao i prisjećao: 'Toliko smo bili sretni zbog plasmana u Brazil', govorio je za The Guardian: 'Tada uopće nije važno jeste li nogometna zvijezda ili manje poznat igrač, baš svi sanjaju o igranju na SP-u. Teško mogu dočarati kako sam se osjećao, ali to je bio bez sumnje jedan od najboljih trenutaka u mom životu. Sada moramo naporno raditi, dobro se pripremiti i biti na svom maksimumu u pravo vrijeme. Onda ćemo vidjeti što će se dogoditi u Brazilu.'

Kako se neki od legendarnih stadiona čine manjima uživo nego na televiziji, tako je i s Nekounamom. Iako je daleko od malog čovjeka, kao i njegov doprinos na terenu. Jedan prevoditelj je tijekom 2010. priznao da mu je bilo vrlo neugodno sjediti kraj njega jer je bio odgovoran za jedan loš prijevod koji je doveo do skandala u medijima. Ali uskoro je shvatio da pored njega nije samo neustrašivi ratnik s terena, već ozbiljan i šutljiv gospodin (i atraktivan - u Aziji su rijetke žene koje Javada ne smatraju privlačnim muškarcem).

Na terenu 33-godišnjak više ne pokriva količinu prostora koju je nekada kontrolirao, ali kontrolira tempo igre iz dubine veznog reda i uvijek je izgledno da će prekinuti protivnički napad ili na isteku akcije doći do protivničkog kaznenog prostora i aktivirati svoj ubojiti šut. Opasan je i u izvođenju prekida.

U društvu s Nigerijom, Argentinom te Bosnom i Hercegovinom tek rijetki misle da će se Iran plasirati u drugi krug, ali je izvjesno da nitko protiv Irana neće pobijediti olako. Nedostatke u pripremi uvijek će nadomjestiti strašću, a ne nedostaje mu ni tehničkih vještina. Iranski sastav još nije uspio proći prvu prepreku na mundijalima i ima samo jednu pobjedu u povijesti natjecanja. Iako, ta jedna, u Lyonu 1998. protiv SAD-a, još jako dugo neće biti zaboravljena…

Vrijeme je za promjenu tih 'mršavih' brojki i Nekounam to ne može dočekati. Čeka ga njegov drugi i zasigurno posljednji SP. Debitirao je u Njemačkoj 2006, kada je bio relativno mlad, ali već važan dio sastava u kojemu su dominirali Ali Daei i Ali Karimi. Obojica Alija koji nastupala su u Bayernu, a bili su stupovi moći i utjecaja. Uoči Njemačke nade Iranaca u talentiranu momčad bile su velike, no došlo je i adekvatno razočaranje nakon poraza od Meksika i Portugala te 'utješnog' remija s Angolom. Uoči Brazila Nekounam se ne želi vraćati u tadašnje vrijeme, no napominje da je na njemačkom primjeru prije osam godina naučio puno.

'SP 2006. bilo je iskustvo koje se ne zaboravlja. Iako nismo polučili uspjeh, ostale su mi lijepe uspomene na turnir i shvatio sam mnoge stvari koje su mi kasnije pomogle da postanem bolji igrač. Nismo mogli do rezultata koji smo željeli, ali sam vidio da su i najbolji igrači davali baš sve što su mogli i baš zbog toga oni i jesu – najbolji.'

Nešto je očito napravio dobro jer čim se vratio u domovinu, došao je poziv iz Europe. Nikada prije Iranac (i malo koji Azijac uopće) nije igrao u španjolskoj Primeri i malo tko je mogao očekivati da će Nekounam ostati u Osasuni punih šest godina. Odigrao je gotovo 150 utakmica, da nije bilo ozljeda bilo bi ih i više te je igrač s gotovo 140 nastupa za Iran postao ljubimac navijača. Njegova odlučnost, dodavanja, tehničke mogućnosti i golovi, a zabio ih je 26, pomogli su klubu iz Pamplone da se zadrži u eliti u tome razdoblju.

Nekounam je otišao 2012, a teza medija je bila da nije želio pristati na smanjenje plaće u klubu koji je ostao bez novca. On je, s druge strane, tvrdio da je otišao isključivo kako bi se vratio kući igrati u Esteghlal, jedan od dva teheranska velikana koji mogu privući 100.000 ljudi na stadion. 'Bila je to osobna odluka. Esteghal je jako velik klub koji je osvojio gomilu nacionalnih i kontinentalnih trofeja', rekao je igrač koji je nedavno prešao u redove Al Kuvajta, a on će mu osjetno poboljšati stanje na računu i manjim intenzitetom utakmica održati ga svježim za nastup u Brazilu.

Sada je kompletan fokus na ljetu i pružanju zadovoljstva milijunima vatrenih iranskih navijača te davanju razloga medijima sa zapada da pišu o iranskom nogometu nakon što je dominantna tema godinama bila nuklearna problematika i regionalna nestabilnost. 'Svijet je 2006. vidio koliko Iran voli svoje nogometaše', kaže kapetan i nastavlja u istom dahu: 'Kamo god otišli, navijači idu za nama. Osebujni su i neizmjerno vole ovu igru. Bit će tako, nema sumnje, i u Brazilu. Spremni smo. Cijeli Iran je spreman.'