Legendarna skijašica, jedna od najvećih u povijesti, u karijeri je osvojila četiri olimpijska zlata, bila je pet puta svjetska prvakinja i ima tri Velika kristalna globusa.

O ostalim medaljama i uspjesima nećemo, jer bi ovaj tekst bio premalen kad bi odlučili nabrojati sve što je Janica napravila. Ivica Kostelić također je zlatnim slovima upisan u povijest svjetskog skijanja. Jedno svjetsko zlato, jedan Veliki kristalni globus i čak četiri olimpijska srebra. Janica je gostujući kod Slavena Bilića otkrila da su, premda odgajani na isti način, ona i brat karakterom posve drugačije osobe.

'On je kao neki podređeni misionar. Samo skijanje. U redu, svira gitaru, ima mnogo interesa, ali po mom mišljenju, njegov je fokus često ekstremno preopterećen stvarima na koje zapravo ne može utjecati. Ponekad mi se čini da, kada si previše usmjeren na neku stvar, time samog sebe zapravo možeš i blokirati.

Kod mene je bilo drugačije, bila sam puno opuštenija. Za mene su Olimpijske igre svakako nešto posebno i jako mi je drago što sam ih doživjela, ali, s druge strane, jedna utrka je samo – utrka. Ako nije ova Olimpijada, za četiri godine je nova. Znam, dugo je čekati, ali život ide dalje, postoje i gore stvari. Sve može biti mnogo jednostavnije i zapravo nije važno što će drugi reći ili misliti. Sjećam se jedne utrke gdje sam bila osma – i bila sam zaista sretna', rekla je Janica pa je nastavila:

'Sretna do kraja, kao da sam osvojila olimpijsko zlato. Bila sam tada u teškom razdoblju, vraćala sam se nakon ozljede, ništa mi nije išlo od ruke, nisam imala samopouzdanja. Tada sam napokon odradila jednu solidnu utrku i na kraju pomislila: ‘Super, uspjela sam, vidim kontinuitet i osjećam stabilnost. Sad mogu graditi dalje, postepeno i sigurno.’ Ipak, kad bih razgovarala s ocem ili trenerom, dočekala bi me kritika.

Pitala bih se tada: ‘Pa zar nije dobro što sam bila osma, pa dugo nisam bila tako visoko? Zar nitko nema razloga biti sretan?’ Ja sam bila zadovoljna, to je za mene imalo smisla i dalo mi dodatnu motivaciju. Ali umjesto toga, dočekao bi me niz pitanja: ‘Zašto nisi bolje? Zašto nisi ovako? Zašto nisi onako?’ Ponekad bih samo poželjela da me puste da budem sretna i s osmim mjestom. Možda to nije idealno, ali tada je to bio moj maksimum. Poslije je bilo i boljih rezultata, ali ljudi ti takvim pristupom znaju ubiti volju, i to – nepotrebno.

Ako sam ne možeš jasno razlučiti gdje su ti granice, koliko si zapravo vrijedan i koliko možeš, lako te to sve može povući u pogrešnom smjeru. Poput poplave – jednostavno potoneš. A onda se svi pitaju – zašto? Jer ti zapravo ne dopuštaju pogreške, ne opraštaju ih.'