Najbolja hrvatska sportašica svih vremena i jedna od najvećih skijašica u povijesti, Janica Kostelić, gostovala je u emisiji (Ne)uspjeh prvaka kod voditelja Slavena Bilića, a prvi dio emisije prikazan je jučer na Areni.
Jedna od najuspješnijih sportašica ovih prostora, nakon dugog izbivanja iz javnosti, odlučila je za poznatu emisiju ispričati svoju sportsku priču. Samosvjesnost i neopterećenost uspjehom samo su neke od odlika kojima je oduševila gledatelje, a posebno se istaknulo njezino razmišljanje o tome što njoj sport predstavlja – igru i zabavu.
Tri velika kristalna globusa, sedam malih kristalnih globusa, od čega su tri u slalomu i četiri u kombinaciji, pet puta svjetska prvakinja, šest olimpijskih medalja i to četiri zlatne i dvije srebrne medalje su impresivne brojke za karijeru jednog skijaša ili skijašice, ali ono što je još impresivnije je činjenica kako je Janica to sve postigla do svoje 24. godine kada je objavila kraj svoje karijere. Odlazak u mirovinu u najboljim sportskim godinama, s brojnim ozljedama tijekom karijere, ali i još brojnijim postignućima, stavlja ju na posebno mjesto u svijetu sporta.
Čudesna šampionka pričala je s Bilićem o brojnim temama i bez cenzure je odgovarala na svako postavljeno pitanje, a jedno od najzanimljivijih je bilo ono o ocu Anti, odnosno, o načinu na koji je odgajao svoju djecu. Bilić je rekao Janici da mnogi nisu odobravali forsiranje Gipsa prema Janici i Ivica da se potpuno podrede sportu, da žrtvuju svoje djetinjstvo kako bi on od njih u formativnim godinama stvarao prvake.
Slaven je postavio pitanje vezano o treninzima njezinog oca Ante, čije su se metode nekad smatrale teškima, ekstremnima pa su ga zbog toga znali i kritizirati. Upitana kako danas gleda na to, rekla je:
'Opet je stvar perspektive. Gledajući druge kako treniraju, odustala bih od skijanja da sam morala tako trenirati. To je monotono i dosadno i svaki dan isto. Meni je svaki trening s tatom bio zabavan jer nikada nije bio isti i nikada mi nije bilo dosadno trenirati', rekla je Janica pa je nastavila.
'Ne vidim ništa zanimljivo u teretani, sve mi je isto i dosadno. I danas obožavam skakati s visokih stijena. Nekima je to ekstremno. Meni je ekstremno sjediti osam sati na stolcu. Moj karakter nije bio najjednostavniji za funkcioniranje s trenerima. Imam neke svoje stavove i vizije. Poznajem sebe i znam što mogu i kako mogu i neke stvari koje vidim da mi ne bi odgovarale, ja ih ne želim napraviti. To je teško izvesti kad ti trener nije tata. Tata jedini može prihvatiti sve moje mušice. Svaki drugi ozbiljan trener mi be zbog neke sitnice poslao u kaznu, a mene tata nikad nije kaznio. Nikad. To mi je bila fora kod njega. Rekao bi mi da napravim deset trbušnjaka ili neku drugu vrstu ponavljanja. Nikad, ali baš nikad nije brojao i gledao što radim ili kako to radim. Uvijek nam je ostavljao da sami zaključimo zašto nešto radimo. 'Janičko, ako ti kažem da napraviš 10 nečega, to hoćeš li ti napraviti 9 ili 12, to je na tebi, Ne radiš to za mene, radiš za sebe. Ako napraviš 9, nisi meni uzela, uzela si sebi. Istina, moram priznati, nekad sam znala i malo 'ukrasti'. Ivica nije nikad, on bi išao i do 12 ako treba. Nikad mi treniranje s tatom nije bio problem. Imali smo specifične vježbe, teške, ali zabavne. Jedino mi je problem bilo treniranje ljeti, ali samo zato jer je bilo vruće.'
