'Bila sam obično dijete, s tri godine sam naučila skijati, ali nikad nisam voljela skijati jer mi je uvijek bilo hladno. I uvijek je bilo silno puno opreme...', započela je svoju televizijsku ispovijest Janica Kostelić.

Gostovanje u emisiji '(Ne)uspjeh prvaka', voditelja Slavena Bilića, dočekano je s oduševljenjem, osobito jer je inače samozatajna Janica pričala o mnogim stvarima o kojima do sada nije.

Prisjetila se tako svojih početaka, otkrivši kako je isprva trenirala rukomet, a iako se, kako je rekla, dobro snalazila u tom sportu, smetale su joj neke stvari koje joj nisu bile logične.

'Recimo, izvodimo neku akciju, a u jednom trenutku primijetim da mi se otvorio gol i prekidam akciju. Zabila sam gol, a trener se dere na mene jer nisam dovršila akciju. Ili bi golmanica rekla da ne pucam tako snažno... A tu su i suci. Jednostavno mi sve to nije pošteno', rekla je Janica dodavši kako je skijati počela s deset godina, kada je za ljetnih praznika s bratom Ivicom i skijaškim klubom otišla na Bjelolasicu.

'Bilo je super, zezali smo se i čak sam razbila bradu. Ivica je ubrzo otišao u kamp, a svi su ga pitali 'Gdje ti je pjegica?'. Tako su me zvali. I onda sam otišla s njime, trenirala sam, iako sam stalno padala. Imala sam deset godina', rekla je i nastavila:

Dotakla se i sina

'Ovo će zvučati glupo, ali sport nikad nisam ozbiljno shvaćala. Sve je to meni bila igra, zabava i pustolovina. Pitali su me kada sam znala da želim skijati. O tome nikad nisam razmišljala... Samo se sve razvijalo svojim tokom. Meni je bilo zabavno provoditi vrijeme s drugom djecom u klubu. Sve je bilo zbog društva. Gledam si sina, bitnije mu je društvo nego da je dobar u nečemu.'

Zabavno joj je bilo što je sa 12 godina putovala po Italiji i Francuskoj i upoznavala djecu iz cijeloga svijeta. No, u jednom je trenutku sve 'postalo ozbiljno'. 'Pitala sam se zašto bih i ja bila ozbiljna? Meni je to bila igra, zabavljala sam se, htjela sam se pobjeđivati na treninzima.'

Ipak, mnogi zaboravljaju kako put brata i sestre Kostelić do vrha nije bio nimalo lagan. 'Kao dijete, nemate perspektivu o svijetu i kako on funkcionira. Primjerice, došli bi u Austriju, imali bi novce za žičaru, ali ne i za hotel. Onda bih ja spavala u automobilu, a Ivica i tata bi se nekako snašli. Meni je sve to bilo zanimljivo i lijepo...'

I dok ih je otac trenirao, majka je putovala s njima, kuhala i pomagala im sa školom. Pričajući o ocu, rekla je kako su joj njegovi treninzi bili sjajni i da ju je netko drugi trenirao, vrlo bi vjerojatno davnih dana odustala. Ona je sama oko svega bila puno opuštenija i nije joj bilo bitno što će drugi reći, no...

'Pustite me da budem sretna!'

'Na jednoj utrci sam bila osma i bila sam nevjerojatno sretna, kao da sam osvojila olimpijsko zlato. Vraćala sam se od ozljede i to je bio težak period za moju karijeru. Međutim, kada bih razgovarala s ocem, činilo se kao katastrofa. Mislila sam si, pa daj me pustite da budem sretna! Ljudi ti ubiju volju s nekim stvarima. Ako ne znaš koliko vrijediš i koliko možeš, onda te takve stvari odnesu, potoneš. Ljudi ne opraštaju greške. Zato se moramo znati zaštiti.'

Govoreći o svojoj karijeri Janica je rekla da ne razmišlja o tome i ne troši vrijeme razmišljajući o onome što ne može promijeniti.

'Jedna moja medalja mi je bila fora, bila je to iz veleslaloma na Olimpijskim igrama. To je bila zadnja utrka na ZOI-ju i bila sam jako iscrpljena. Tada sam naučila da čovjek više ne može biti sretan... Toliko je bilo tih sretnih osjećaja i pobjeda koji su bili užasno iscrpljujući. Bila sam emotivno prazna. Bila sam ekstremno emotivno iscrpljena.

Tata je bio u pravu

Sjedila sam prije te veleslalomske utrke u jednom restoranu, ležala sam na klupi. I nije mi se dalo skijati. Tata mi je odgovorio da je to super! A meni se tako nije dalo... Došla sam na start, a tamo me dočekao moj serviser. Ispred mene ide jedna skijašica, ali bila sam nezainteresirana za život. Približavala sam se startu, pa sam pitala servisera što bi bilo ako bih se jednostavno okrenula i otišla. Rekao mi je da ne pričam gluposti.

A u veleslalomu baš i nisam bila dobra, imala sam već tri medalje. Ali nekako sam se odgurnula i odlično skijala. Tata je tada bio u pravu. Zato što me nije ‘prao‘ nijedan osjećaj. Tijelo vas ne sluša kada vama upravljaju emocije. Tijelo vas najbolje sluša kada su vaši pokreti automatizam. Sve se vrti. A za to vam je potreban veliki broj ponavljanja.'