Janičin dolazak u Sarajevo izazvao je veliko zanimanje, jer je riječ o sportašici koja je obilježila zlatno doba skijanja i postavila ljestvicu koja i danas služi kao mjerilo u svijetu vrhunskog sporta.

O počecima

Prisjetila se svojih skijaških početaka i prvih međunarodnih utrka, istaknuvši da je u profesionalni sport ušla vrlo mlada, sa samo 16 godina, pa su prvi koraci bili obilježeni učenjem i prilagodbom. Posebno joj je u sjećanju ostala Olimpijada u japanskom Naganu 1998., gdje su joj susreti s drugim sportašima ostavili snažan dojam.

Istaknula je da joj je upravo promatranje drugih skijaša pomoglo postaviti vlastite ciljeve i podići ljestvicu onoga čemu želi težiti. 'Moj cilj je bio osvojiti olimpijsku medalju i nakon toga napustiti skijanje kad sam na svom vrhuncu. Čovjek se najbolje osjeća kada ode od nečega u pozitivnom kontekstu', izjavila je a donosi Klix.ba.

Priznala je da kao djevojčica nije voljela ni zimu ni tešku skijašku opremu, no s vremenom se sve preokrenulo – skijanje je postalo njezina velika ljubav. Objasnila je i kako je doživljavala razliku između treninga i natjecanja: ista vožnja, kaže, nikad se ne može ponoviti, a na treningu se ne troši ni približno toliko energije kao na utrci, jer je trening samo sredstvo, a ne cilj.

Govoreći o bratu Ivici Kosteliću, otkrila je da je on i treninge, pa čak i rekreativne košarkaške utakmice, shvaćao puno ozbiljnije nego što je njoj bilo blisko. Rekla je da je Ivica imao pristup prema kojem je mislio da je i na treningu cilj pobjeda.

Prisjetila se i legendarne utrke u kojoj je u cilj ušla bez rukavice i štapa, a ipak osvojila treće mjesto. 'Tada sam sebi rekla - glupačo jedna. Pa to je kao da sad hodaš ulicom i ispadnu tenisice. To je bila čista šlampavost. Volim da mi je komotno, da me ništa ne pritišće, i tako je došlo do toga da mi rukavica spadne. Bila sam ljuta na sebe što sam dopustila da mi se to dogodi', kazala je Kostelić.

Kritika kao poticaj

Objasnila je da joj je konstruktivna kritika uvijek bila poticaj da istoj stvari pristupi drugačije i pomakne vlastite granice. Prisjetila se i simpatičnog primjera sa staze: kad bi za neku utrku dobila startni broj pet, sama bi sebi zadala zadatak da na kraju nikako ne smije biti šesta. Nekome to možda zvuči kao glupa motivacija, ali ona se, objasnila je - tako igra, zabavlja se usput, a glavni cilj je uvijek na kraju.

Kad se osvrne na svoju karijeru, priznaje da bi, ako bi nešto mogla promijeniti, izabrala isti put, ali bez dijela u kojem postaje javno poznata. Po njezinu mišljenju, reflektori bi trebali biti usmjereni na ljude koji doista mijenjaju svijet, poput liječnika i znanstvenika, dok je sport ipak prvenstveno zabava, koliko god zahtjevan bio.

Naglašava da bi i u toj 'alternativnoj verziji života' i dalje bila skijašica, samo ne i medijska osoba čiji se svaki korak prati. Zbog istog razloga potpuno izbjegava društvene mreže, koje vidi kao mjesto na kojem mnogi traže potvrdu vlastite vrijednosti. 'Najvažnije je da sam znaš koliko vrijediš', poručila je, jasno dajući do znanja da joj je unutarnji osjećaj mjere važniji od lajkova i komentara.