U razgovoru za tportal Srđan Gojković Gile osvrnuo se na proces stvaranja novih pjesama, za koje tvrdi da nastaju 'same od sebe', bez pretjeranog planiranja i pritiska u vidu perfekcionizma. Iako priznaje da rokenrol više nije dominantan žanr kao u svojim zlatnim godinama, i dalje vjeruje u njegovu moć, prvenstveno zbog vjerne publike koja ih iznova dočekuje na koncertima, ali i mlađih generacija koje se iznenađujuće lako povezuju s njihovom energijom.

No iza buke gitara i svjetala pozornice krije se potpuno drugačija strana proslavljenog rokera. Daleko od imidža 'državnog neprijatelja', s kojim je započeo karijeru, Gile nam je otkrio kako se danas nosi sa svakodnevicom te koliko su mu u pronalasku životnog balansa i suočavanju s turnejama pomogle istočnjačke tehnike, tišina i neizostavna svakodnevna meditacija.

Rekli ste da novi album sadrži pjesme koje su nastajale dulje vrijeme – što vam je bio zajednički nazivnik da ih ipak okupite na istom izdanju, što je ta nit koja povezuje 'U magli sjaj'?

Nit koja ih povezuje je da su sve to moje pjesme, osim dvije Bananine. Kriterij je bio izabrati one najbolje koje dosad nismo objavili.

Kad danas poslušate novi materijal (a mnogi koji su ga čuli kažu da najviše podsjeća na period rada na albumima 'Distorzija' iz 1986. i 'A Um Bum' iz 1999. godine) i usporedite ga s ranim danima Električnog orgazma, što vam najjasnije pokazuje koliko ste se promijenili kao bend, a što je ostalo 'sveto' i 'nedodirljivo'?

Ne bavim se analizama tog tipa, niti razmišljam na taj način. Razumijem da neki ljudi imaju potrebu staviti naš novi album u nekakvu ladicu i dati joj odrednicu – ovo sliči na ovo ili ono. Ali meni je ovo novi album s novim pjesmama i nemam potrebu uspoređivati ga s ranijima. Bend se svih ovih godina mijenja kao što se i sva živa bića mijenjaju, to je prirodni zakon, nema ničeg nepromjenljivog u našim životima.

Ono što se ponavlja kao neka metoda rada je to da ne pratimo trendove, ne zanima nas što je popularno, a što ne. Stvaramo glazbu tako da ona prije svega spontano izađe iz nas i zadovolji naše kriterije onoga što je dobro, a što nije. To je tako još od Paket aranžmana, prvog albuma koji smo snimili 1980. godine.

Na listi suradnika našlo se ponovo ime Anice Dobre, glumice s kojom imate lijepu profesionalnu povijest. To je sigurno poseban užitak i za vas i za publiku. Kada vam je sinula ideja da je uključite i u ovaj projekt i kako je došlo do tog dogovora?

Zadnji put je Anica snimala s nama za potrebe filma 'Crni bombarder'. Još od tada, kad god se sretnemo, govorimo da trebamo kad-tad ponovo zajedno snimiti nešto novo. Kako je ova nova pjesma nastala iz instrumentala 'Barbarina tema' iz filma 'Kako je propao rokenrol', a Anica je igrala Barbaru, sve se nekako samo namjestilo.

Jeste li kao autor stroži prema sebi nego prije 30 ili 40 godina – koliko je danas teško reći 'ovo je gotovo, ovo ide na album', a ne još mjesecima popravljati detalje?

Definitivno nisam perfekcionist, mislim da je to neuroza i trudim se izbjegavati tako nešto. I nisam strog prema sebi. Te pjesme ionako nastaju same od sebe, na neki način. Ja se samo trudim da ne smetam u tom procesu i omogućim uvjete da one spontano prođu kroz mene i postanu nove pjesme. To nije nešto što nastaje iz promišljanja i planiranja, više je stvar nekog instinkta i unutarnjeg osjećaja.

Kažete da rock više nije dominantan kao u svoje zlatno doba, ali da i dalje ima vjernu publiku – što je za vas danas ključni znak da ta vjernost još postoji, unatoč algoritmima i trendovima koji guraju sasvim drugačiju glazbu?

Ključni znak je publika koju vidim ispred sebe na koncertima, a i na koncertima drugih rokenrol bendova. Da to nije tako, ne bi ni ti sad meni postavljala pitanja, niti bi to itko objavio, dakle da ne postoje ljudi koje to zanima i koji će pročitati naš razgovor.

Kad gledate mlade bendove koji tek dolaze na scenu, vidite li u njima onu razinu entuzijazma i 'naivnog' optimizma koju ste vi imali u novovalnim danima ili je energija potpuno drukčija?

Iskreno, ne pratim toliko mlade bendove, ali pretpostavljam da je to dosta slično kod onih koji imaju talent i imaju što reći.

Što vas najviše iznenađuje kod najmlađe publike koja vas tek otkriva – pitanja koja postavljaju, pjesme koje traže, način na koji konzumiraju glazbu?

Najviše me iznenađuje to da se oni jako lako povezuju s onim što mi sviramo, iako je puno vremena prošlo otkad su objavljene neke od tih pjesama. Ali takvo je bilo i moje iskustvo kad sam bio klinac i otkrivao neku muziku nastalu puno ranije nego što sam je otkrio.

Postoji li neka pjesma Električnog orgazma koju osobno više ne možete 'slušati' na probama, ali publika je i dalje fanatično traži? Kako se nosite s tim?

Ne, ne postoji takva pjesma, srećom. Imamo dosta različitih pjesama za ovih 46 godina i ljudi ih vole. To je vjerojatno problem za neki bend koji je one hit wonder, pa imaju samo jednu bitnu pjesmu u karijeri.

Rock glazba je za vas nekad bila bunt, pa onda poziv, pa možda način života – gdje je danas na toj skali: više posao, misija ili nužnost da ostanete normalni u nenormalnom vremenu?

To je nešto što me najviše ispunjava i zabavlja, nešto što mi nikad ne dosadi. To je najsličnije dječjoj igri, stvaranje nove muzike i sviranje na koncertima ili na probama. Neka vrsta mentalne terapije.

Kako gledate na današnju 'brzopoteznu' kulturu singlova i TikTok hookova – je li to samo novi format iste rock energije ili drugi planet s kojim nemate puno dodirnih točaka?

Ne pratim to, tako da nemam dodirnih točaka s tim. Ili je drugi planet baš zato što nemam dodirnih točaka s tim.

Koji vam je najbolji kompliment što ste ga dobili od mlađeg obožavatelja, a da ste pomislili: 'Dobro, možda je ovo ipak vrijedilo svih živaca'?

Sjećam se nekog komentara sina našeg prijatelja kad nas je prvi put gledao na koncertu i rekao: 'Pa oni su moderni!' Iako mi zapravo nikad ne ulažemo napor u to da budemo moderni. Ali njega je to iznenadilo jer je vjerojatno očekivao da ćemo mu biti dosadni, pa se iznenadio.

Kako razlikujete 'dobar' koncert od onog koji pamtite cijeli život – jesu li to uvjeti, publika, vaš unutarnji osjećaj ili neka sitnica iza pozornice koja se nikad ne vidi izvana?

Sve se to mora poklopiti da bi koncert bio za pamćenje. Najvažnije je da smo i mi i publika u dobrom raspoloženju i da se stopimo u jedno, a onda je to vrhunski doživljaj. Jesmo profesionalci i koncert nikad neće biti ispod određenog nivoa, ali za ono nešto što se pamti potrebna je prava publika i njena otvorenost i ljubav prema bendu.

Nekad ste govorili da ste bili praktički 'državni neprijatelji', a danas ste institucija regionalnog rocka – koji vam je status bio izazovniji, onaj buntovnika ili legende?

Uvijek smo državni neprijatelji, to se nije promijenilo jer cijeli život živimo u oblicima država koje nam nisu bliske. Sad sam već gotovo siguran da će tako biti do kraja naših života. To da smo mi legende, kako kažeš, relativna je stvar. Za neke jesmo, a za neke nismo. Nismo baš populistički bend, za široke narodne mase, barem ne na ovim našim prostorima, na kojima dominiraju neki drugi muzički stilovi.

U jednom razgovoru spomenuli ste da volite istočnjačke tehnike, meditaciju i drukčiji odnos prema svakodnevici – koliko vam je to konkretno pomoglo da se nosite s tempom turneja, očekivanjima i godinama na sceni?

To mi je pomoglo da se generalno puno bolje nosim sa životom kao takvim. Više nego bilo što što sam probao, a probao sam dosta toga.

Kad se ne bavite glazbom – što čini vaš idealan dan bez gitare i pozornice?

Nema pravila, nekad je to slušanje muzike, nekad čitanje, igranje s djecom, šetnja u prirodi.

Što ste o sebi naučili u tišini, izvan buke koncerata – postoji li neka nova navika, ritual ili 'mala stvar' bez koje danas ne započinjete dan?

Da, puno sam naučio od tišine u sebi. Prije svega što jesam, a što nisam. Ritual kojim započinjem svaki dan je meditacija oko sat vremena i pet tibetanskih vježbi za tijelo. Kad smo na putu, nemam uvijek vremena za te tjelesne vježbe, pa ih preskočim. Ali meditaciju nikad ne preskačem. Otkad sam prije 14 godina prvi put meditirao, nisam preskočio nijedan dan. Možda to moram skratiti na pola sata kad je turneja u pitanju, ali barem toliko odsjedim sam sa sobom u tišini.