Posebno je zanimljiva veza s katastrofom koja se prije 40 godina dogodila u tada još sovjetskoj nuklearci na tlu Ukrajine, jer baš tamo dogodilo se nešto što jako podsjeća na distopijske knjige ili filmove. Na području na kojem je ljudima još uvijek nemoguće živjeti, u takozvanoj Zoni isključenja, odsutnost ljudi i njihova utjecaja doveli su do bujanja divljeg života unatoč visokoj radijaciji.

Nakon što je 1986. godine došlo do eksplozije u Černobilu koja je potresla cijeli svijet i nakon koje se radioaktivni oblak proširio Europom stvorena je Zona isključenja površine 2600 četvornih kilometara. Iz nje je evakuirano oko 115 tisuća ljudi koji su izbjegli sudbinu onih koji su poginuli na mjestu ili umrli od bolesti izazvanih zračenjem.

U protekla četiri desetljeća ondje se, međutim, stvorila nova biosfera, rezervat za divlje životinje, pravi laboratorij u kojem se može pratiti obnova života na mjestu kataklizme. Kad nema ljudskih aktivnosti, eksploatacije prirodnih resursa, pa čak ni povremenih ulazaka ljudi, priroda nađe svoj put.

Dom životinjama

Danas je Zona isključenja dom rastućoj populaciji životinja, osobito velikim sisavcima. U njoj živi velik broj vukova, lisica, euroazijskih risova, jelena, veprova, a vratile su se i neke vrste koje su bile skoro istrijebljene s toga područja, poput smeđih medvjeda, pa i europskih bizona. Obnova je to divljeg života u najekstremnijem obliku.

Ali kako je to moguće na području na kojem radijacija inače onemogućava život? Znanstvenici koji proučavaju ovaj fenomen imaju relativno jednostavan odgovor: izostanak lova, poljoprivrede i drugih ljudskih djelatnosti ima pozitivniji utjecaj na brojnost životinja od negativnog utjecaja još uvijek visokih doza zračenja. Primjerice, populacija velikih sisavaca u dijelu zone koji pripada Bjelorusiji jednaka je ili čak veća od njihove brojnosti u nezagađenim prirodnim rezervatima.

Istodobno, da ne bi ispalo da se pretjeruje u isključivanju utjecaja ljudi, radijacija je izazvala ogromne štete na flori i fauni, posebno u takozvanoj Crvenoj šumi, području od desetak četvornih kilometara u neposrednoj blizini nekadašnje centrale, danas obložene debelim slojem betona. Ta je šuma zaslužila svoje ime zbog borovih stabala koja su dobila crvenosmeđu boju zbog velike apsorpcije zračenja. No studije pokazuju da se bioraznolikost u ovih četrdeset godina povećala.

U Zonu se vratilo i nekoliko inače ugroženih vrsta. Recimo, 1998. godine u nju su doveli divlje Przewalskijeve konje, kao neku vrstu eksperimenta, a u međuvremenu je njihova populacija u ukrajinskom dijelu Zone isključenja narasla na više od 150 jedinki. Slično se dogodilo i s risovima i europskim bizonima jer su se potpuno vratili na područje na kojem su nekad obitavali. Vratilo se i nekoliko ptičjih vrsta, poput crnih i bijelih roda, te bjelorepih orlova.

Najvažniji je povratak orla klokotaša, ugroženog na globalnoj razini i vrlo osjetljivog na ljudske aktivnosti jer mu za preživljavanje trebaju močvarna lovišta. Ta je velika grabljivica s tog područja potpuno nestala otprilike u vrijeme nesreće u nuklearci. A onda su 2019. godine zabilježena četiri para, da bi se onda otkrilo da je bar još 13 parova svilo gnijezda u bjeloruskom dijelu zone. Danas je to jedino područje na svijetu u kojem ova rijetka vrsta živi u slobodi.

Postoje i znanstveni dokazi za to da su se neke vrste na ponekad neobične načine prilagodile radioaktivnom okolišu. Najpoznatiji je primjer tamošnja vrsta žaba, kojima se boja od zelene promijenila u skoro crnu, iz čega je zaključeno da više razine melanina štite od radijacije. Na sličan način otpornost se pojavila i kod vukova jer su razvili obrambeni mehanizam od zračenja, čime im je smanjen rizik od kancerogenih bolesti.

Takva prilagodba nije ograničena samo na životinje. Uz pomoć dronova upućenih u unutrašnjost reaktora 4 nekadašnje centrale otkrivene su crne gljive, koje melaninom pretvaraju gama-zračenje u energiju što im omogućava rast brži od uobičajenog, a to podsjeća na zaplet zombi distopije 'The Last of Us'. Neke biljke pak pokazuju 'popravak' DNK kao odgovor na visoke doze zračenja, što je izniman primjer evolucije. Rezultat je to da je svijet na mjestu razorene nuklearke dobio najveći prirodni rezervat u Europi i iznimno važan lokalitet za istraživanja, osobito ona kojima se želi otkriti kako se ničim ometani ekosustavi mogu oporaviti.

Pritom Černobil nije usamljeni primjer. Slično se dogodilo i oko potresom i cunamijem oštećene Fukushime, gdje se povećala populacija životinja poput medvjeda, rakuna, veprova... Također, zbog strogih sigurnosnih mjera koje isključuju prisutnost ljudi, ova se pojava primjećuje i oko nekih aktivnih nuklearki.