ČUDO NA VELESAJMU

Wilco u Zagrebu odsvirao najbolji koncert turneje

  • Autor: Bojan Stilin
  • Zadnja izmjena 12.03.2012 13:13
  • Objavljeno 12.03.2012 u 11:00
Wilco (01)

Wilco (01)

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U nedjelju navečer na Zagrebačkom velesajmu jedan od posljednjih velikih američkih bendova starog kova, Wilco, održao je izvrsni dvoipolsatni koncert, koji preko tisuću prisutnih neće tako brzo zaboraviti
Matej Grgić

Matej Grgić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Posljednjih tjedan dana uoči premijernog dolaska Wilca u Zagreb, moj Facebook feed pretvorio se u bojno polje slično onome koje nas je izluđivalo uoči referenduma o EU. Ogroman broj wilcoskeptika razmetao se epitetima poput 'bend za starce', dok su ih wilcofili peckali izljevima ljubavi prema omiljenom bendu. Stoga sam u nedjelju navečer biciklirajući put Velesajma razmišljao – jesam li i službeno star ako mi se koncert svidi, i može li se uopće Wilco sagledati iz racionalne perspektive.

A ona bi izgledala otprilike ovako – riječ je o bendu koji je preživio turbulencija otprilike koliko je i mušica u glavi njegovog frontmena Jeffa Tweedya, čije je izlječenje od ovisnosti o tabletama protiv bolova 2004. bio prijelomni trenutak u povijesti benda. Wilco je otada šestorka sa stabilnom postavom, čiji članovi u jednakoj mjeri pridonose homogenom zvuku benda, a on podjednako duguje klasičnom američkom folk-rocku na tragu velikih The Band i eksperimentalnim, noise i elektroničkim ukrasima. Posljednja tri albuma – Sky Blue Sky, Wilco (The Album) i The Whole Love kompaktna su djela koja nestrpljivom slušatelju možda i mogu nametnuti dojam dosade, no oni skloniji istraživanjima naći će na njima bezbroj slojeva inventivnosti i maštovitosti.

Uoči ulaska u paviljon 8 Zagrebačkog velesajma ostala su otvorena još dva pitanja – kako će akustički vrlo zahtjevan bend poput Wilca zvučati u ovom pomalo zaboravljenom prostoru, te hoće li na zaključnom koncertu kratke europske turneje Tweedy i ekipa pružiti fanovima iz Hrvatske i regije nešto više od standardnog seta, pogotovo imajući u vidu prisan odnos s njihovim službenim fotografom, Zoranom Orlićem, inače rođenim Trogiraninom. Odgovor na oba pitanja, srećom, bio je iznimno pozitivan. Zvuk je bio fantastičan, za što su podjednako zaslužni akustika dvorane s visokim stropom i vrlo pedantni Wilcovi tehničari, ali i sam bend koji je nakon gotovo svake pjesme mijenjao instrumentarij.

Matej Grgić

Matej Grgić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Bubnjar i perkusionist Glenn Kotche za nastup u Zagrebu odabrao je prigodni outfit

A koncert? Postoji li bolji dokaz da smo sinoć svjedočili nečemu posebnome od činjenice da je Wilco izveo čak šest pjesama više nego na ostatku turneje – sveukupno 30? Rijetko koje veliko inozemno ime nas počasti ovakvom privilegijom, pogotovo kad je cijena ulaznice desetak eura niža od prosječne na turneji. K tome, sva petorica glazbenika (izuzmemo li Tweedya, koji i inače djeluje kao u polusnu) na prekrasno osvijetljenoj i ozvučenoj pozornici djelovala su iznimno razigrano i raspoloženo, a publika je prepoznala tu energiju i odgovorila ništa manje temperamentnom podrškom.

Za razliku od lagane One Sunday Morning, kojom su počinjali koncerte u ostatku Europe, Wilco su sinoć krenuli ravno u glavu s Misunderstood, nakon čega su prešli na divlju verziju Art of Almost, okončanu stroboskopskim ludilom. Tweedy se oglasio s 'Dobra večer', u prekrasnoj I Am Trying to Break Your Heart, te do kraja koncerta tek, kako je rekao, periodično provjeravao jesmo li tu i jesmo li dobro, u jednom trenutku čak pohvalivši i živahnost publike.

Živahnosti na pozornici nije nedostajalo: multiinstrumentalisti Pat Sansone i Mikael Jorgansen mijenjali su instrumente kao čarape, a razgibao se čak i staloženi basist John Stirratt, uz Tweedya jedini član Wilca od njegovih početaka. No figura koja ponajviše iskače iz Wilcove monolitnosti jest nevjerojatni Nels Cline, po meni ako ne najbolji, onda svakako najraznolikiji svjetski gitarist. Osim što je sinoć promijenio najmanje 10 gitara, Cline je apsolutno svakoj pjesmi dodao dimenziju više – od sirove buke na At Least That's What She Said, Black Moon ili A Shot in the Arm, preko briljantnih melodijskih solaža poput one na Impossible Germany, do prekrasnog slidea na Black Moon. Iz koncerta s toliko drame teško je izdvojiti klimakse, no otvorenje bisa s gromovitom Via Chicago, kao i preostalih čak deset pjesama izvedenih do kraja koncerta, odsvirano je toliko furiozno da smo imali dojam da su na pozornici dječaci, a ne, kako neki kažu – starci.

Nitko ne može natjerati bilo koga da voli ono što ne voli, niti da mrzi ono što cijeni. Stoga je najbolje da cijela ona rasprava o militantnom lajkanju i hejtanju pojedinog izvođača ostane u dubinama interneta, jer sinoćnji koncert je izbrisao objektivnost. Wilco je sinoć dokazao da je veliki bend premostivši granice između grandioznosti i skromnosti, buke i meditacije, energije i introspekcije. A ako se ta moć zove starost – nemamo ništa protiv.

'I Am Trying to Break Your Heart'

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi