Detroit, svi to znate, nekadašnje je središte General Motorsa, Forda i Chryslera, jedini grad u SAD-u u kojemu su se uistinu mogle primijetiti klasne razlike i koji još uvijek zbraja žrtve propasti srca američke autoindustrije. 'Motor City' također je i grad koji nam je dao MC5, Stooges, Sixta Rodrigueza 'Sugarmana' i White Stripes, neke od junaka iz panteona 'radničkog' rocka, prepoznatljivog po sirovoj estetici i elektrici koja curi iz vintage pojačala.

Spomenute reference u glazbi Protomartyra, nove nade detroitske scene, pronaći ćete tek u natruhama. Klasična detroitska garaža može se nazrijeti u prljavom, distorziranom zvuku bubnjeva i gitara, a tlapnje o radničkom backgroundu u tekstovima Joea Caseya zamijenjene su ciničnim pogledom na pokvarenu stvarnost, korumpirane političare, vjerske simbole i tradicionalne društvene vrijednosti.

Protomartyr je zapravo prilično estetizirani i dotjerani post punk proizvod u kojemu dominiraju britanski utjecaji, što nam je i dokazao sinoćnjim, sat vremena dugim nastupom. On stoji rame uz rame koncertima rodonačelnika žanra Wire i The Fall, što smo ih (doduše, u poodmaklim godinama) mogli slušati prije par godina na Jarunu. Trojka gitara-bas-bubanj bez milosti i zaustavljanja između pjesama pruža zvučnu kulisu Caseyu, nadrndanom frontmenu-recitatoru, koji blago omamljen alkoholom u prevelikom sakou šeće u krug, polako i pažljivo izgovarajući stihove.

Njegov hipnotički, a opet pomalo odsutni pogled u daljinu možda jest samo stage persona, ali vrlo precizno oslikava stanje pojedinca ukliještenog između tradicionalnih stega i modernog vremena. Dok fizički najviše podsjeća na Davida Camerona, on pokazuje i ponešto od samoubilačkog nagona Iana Curtisa, bezobrazluka Čonte iz Pekinške patke, nametljivosti TV propovjednika, ali istodobno i cinične samokontrole, 'odgovornosti za javno izgovorenu riječ' aktualnog ministra kulture.

U sat vremena svirke bend je uglavnom prašio stvari s posljednjeg, ponajboljeg albuma 'The Agent Intellect', u kojima je Casey gotovo odustao od pokušaja pjevanja zabilježenima na studijskoj verziji albuma (što su blago bacali na Matta Berningera iz The National) te vokalne dionice prebacio na naraciju. Publika je uglavnom cupkajući ispratila ovaj bend, koji od vas i ne traži da ga posebno ekstatično doživljavate, ali ako ste došli ispucati bijes zbog situacije u društvu i vraćanja povijesnog kotača unatrag, bili ste na pravom mjestu. Pa taman i da ste u Caseyevu ogledalu ugledali – ministra kulture.