Puno je rasprave, naime, izazvao panegirik cijenjenog glazbenog kritičara Aleksandra Dragaša, u kojemu je nekolicinu neafirmiranih kantautora/ica šarolika glazbenog izričaja i utjecaja podveo pod zajednički nazivnik 'vođa hrvatskog glazbenog ustanka'. Bend Voland Le Mat tako je smješten u društvo s Dylanom, americanom i indie rockom opčinjenih mladića poput Ivana Vragolovića, Luke Tomasa ili Bebe na Vole, gurua 'kantautorske scene' Nine Romić te benda Mika Male, s kojim Volandi dijele bubnjara Igora Bušljetu.

Sinoćnja promocija 'Faustopojki', međutim, potvrđuje ono što je već površnim preslušavanjem albuma bilo razvidno – za razliku od 'ustaničkih' srodnika koji svoje uzore pronalaze u korijenima prekooceanske kaubojštine propuštenima kroz indie filter, Voland Le Mat se daleko više naslanja na kanone regionalne šansonjersko-kantautorske tradicije oličene u detaljno razrađenim aranžmanima i izvođačkom perfekcionizmu. Drugim riječima, u njihovoj glazbi daleko prije ćete naslutiti Arsena Balaševića i osobito Rundeka (Oljačin glas i afektiranje nameće neminovnu usporedbu), nego Tinderstickse Arab Strap Davida Sylviana ili Morphine, koji na trenutke proviruju ispod toplih melodija na jazz temeljcu pojačanih diskretnim violinističko-saksofonskim ukrasima.

Ni Oljačini tekstovi, inače snažan adut ovog benda, ne odstupaju previše od metaforama obilate poetike hrvatskog kantautorstva – motivi razočarenja, osamljenosti ili paradoksa ljubavnih odnosa opjevani su vidljivim referencama na velikane svjetske književnosti koji su patnje te vrste duboko proživjeli (uz aluziju na Goethea u naslovu albuma, Oljača i na Myspaceu spominje Dostojevskog).

Stoga pretjerano ne čudi što je, unatoč teškom zdravstvenom stanju, mlade snage svojom nazočnošću podržao i sam Arsen Dedić, koji je, istini za volju, izdržao tek četiri pjesme. Simpatično smušeni Oljača mu je, najavljujući 'najdepresivniju pjesmu' (upravo četvrtu po redu), obećao da nakon nje slijede sami hitovi, na što se Arsen nadovezao komentarom 'Hitovi su za hititi', a Oljača uzvratio 'To ćemo još viditi'.

Ova slatka slika možda je i najbolja ilustracija intimne atmosfere koju su zanatski sjajnom svirkom, zvukom u kojemu se 'čula tišina', skromnom ali funkcionalnom rasvjetom te prikladnim, pretežno crno-bijelim projekcijama na platnu u dnu pozornice stvorili Voland Le Mat. Zanimljiv potez na kraju jednosatnog koncerta – puštanje tek montiranog videospota za prvi singl 'Prolaznici' umjesto bisa – publika je vrlo toplo primila.

Iako nas je ovaj koncert uvjerio da Volande ne možemo tretirati kao dio 'ustanika', već radije kao zreli kantautorski jazz-pop bend, nadamo se da će hrvatski izdavači poput Menarta, koji je u promociju 'Faustopojki' uložio popriličan trud, posvetiti nešto više pozornosti novoj generaciji hrvatskih kantautora. Vjerujemo, naime, da ova, zasad sramežljiva i pomalo umjetno sklepana 'scena', zaslužuje više od samoinicijativnog revitaliziranja kvartovskih kulturnih centara ispred kojih čovjek ne može čestito parkirati niti bicikl.