PET SHOP BOYS U CIBONI

Sto minuta slave

  • Autor: Bojan Mušćet
  • Zadnja izmjena 30.11.2009 08:38
  • Objavljeno 30.11.2009 u 08:38
pet_shop_boys3-291109

pet_shop_boys3-291109

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Šime Šokota

Fascinantno je što ni nakon gotovo dvadeset godina britanski dvojac nije izgubio na inovativnosti, uvjerljivosti i sposobnosti da s minimalističkim pristupom izvuče maksimum, držeći publiku 100 minuta u stanju potpune predanosti

Premda je trebao na spektakularan način zaključiti koncertima nabijenu zagrebačku 2009. godinu, drugi hrvatski koncert Pet Shop Boysa u posljednji je trenutak prebačen iz velebne Arene u dvoranu Dražena Petrovića, što mu je u startu oduzelo dimenziju masovne atraktivnosti. No, bez obzira na stvarne razloge takvog poteza, onih 10.000 ljudi koji su mogli ispuniti Arenu može samo žaliti, jer je pet tisuća posjetitelja u Ciboni svjedočilo istinskome spektaklu i jednome od najdojmljivijih ovogodišnjih nastupa.

Set lista - Dom sportova, Zagreb, 14. 5. 1990.

Prvi dio: This Must Be The Place I Waited Years To Leave, It's a Sin, Losing My Mind, What Have I Done To Deserve This?, My October Symphony, I'm Not Scared, I Feel Better In The Dark, Sorry I Said, Suburbia
Drugi dio: SoHard, Opportunities, How Can You Expect To Be Taken Seriously?, Rent, Where The Streets Have No Name, Can't Take My Eyes On You, West End Girls, Jealousy, Always On My Mind, Your Funny Uncle

Šime Šokota / CROPIX

Šime Šokota / CROPIX

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Šime Šokota

Bilo je, dakle, duplo manje ljudi nego na njihovome premijernom nastupu u Zagrebu, u velikoj dvorani Doma sportova 14. svibnja 1990, no fascinantno je što ni nakon gotovo dvadeset godina ovaj dvojac nije izgubio na inovativnosti, uvjerljivosti i sposobnosti da s minimalističkim pristupom izvuče maksimum, držeći publiku 100 minuta u stanju potpune predanosti.

Istina je da je okosnica repertoara bila temeljena na prva dva albuma iz osamdesetih, no izveli su i veći dio novog albuma, a da nitko nije ostao ravnodušan na šest pjesama (od 24), bez obzira što su kao singlovi zastupljene tek dvije. To nije uspjelo ni grupi U2 prigodom sviranja pjesama s novog albuma na Maksimiru.

Dva su razloga tomu. Prvi je činjenica da je recentni album 'Yes' apsolutno najbolji u posljednjih dvadesetak godina njihove karijere, sve od albuma 'Very' s početka devedesetih. Drugi leži u činjenici da je svaka pjesma imala svoju senzacionalnu vizualnu nadgradnju u kombinaciji scenografije, plesa, videa i svjetlosnih efekata, tako da publika nije prestajala uživati u nastupu otpustivši kočnice do kraja i neumorno vrišteći i pljeskajući prigodom izvedbi najvećih hitova - 'Heart', 'Always On My Mind', 'Left To My Own Devices', 'Suburbia', uključujući spektakularnu zaključnu izvedbu pjesme 'It's a Sin'.

Šime Šokota / CROPIX

Šime Šokota / CROPIX

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Šime Šokota

Chris Lowe bio je za pultom iza kojeg je izvirivao tek zaslon računala i dvije elektronske kase iz bubnjarskog kompleta, dok je Neil Tennant čvrsto i stameno zabavljao publiku mijenjanjem kostima i povremenim uzvicima na hrvatskom jeziku (osim 'hvala', 'Zagreb' i sličnih riječi koje nauči svaki izvođač koji se pojavi u Zagrebu, Tennant se izdvojio uzvikom 'zagrizi'). U prvoj trećini koncerta izgledao je poput spljoštenoga Eltona Johna - viši i tanji, a kasnije smo ga vidjeli u raznim ulogama, uključujući onu kraljevsku, prigodom izvrsne izvedbe Coldplayeva hita 'Viva La Vida'.

Set lista KC Dražen Petrović, 29. 11. 2009.

Heart, Did You See Me Coming?, Pandemonium, Can You Forgive Her?, Love etc., Building a Wall, Go West, Two Divided By Zero, Why Don't We Live Together?, New York City Boy, Always On My Mind, Closer To Heaven, Left To My Own Devices, Do I Have To?, King's Cross, The Way it Used to Be, Jealousy, Suburbia, What Have I Done To Deserve This?, All Over The World, Se a Vida e, Discoteca, Domino Dancing, Viva La Vida, It's a Sin, bis: Being Boring, West End Girls

Scenografija koncerta sastojala se od kartonskih kocki u dvije razine koje su se rušile u određenim dijelovima koncerta, ali koje su poslužile i kao video-platno. Četvoro pratećih pjevača i plesača začinilo je veći dio nastupa, a osobito atraktivan bio je ples dvoje tamnoputih članova postave prilikom izvede skladbe 'Jealousy' i transformacija dvojice korporacijski odjevenih muškarca koji su umjesto glava imali crvene kocke u dvije atraktivne plavuše-blizanke u mini-suknjama.

Također, iznimno je spektakularno bilo rušenje prvog sloja zida i puštanje videa u stilu negdašnjih sletova u razini drugog zida prilikom izvedbe pjesme 'Go West'. Eto, za negdašnji Dan republike dobili smo nešto što nas je podsjetilo na te dane. Da su nam u to doba za svaki Dan republike svirali Pet Shop Boysi, zacijelo bi svima bilo zabavnije.

Svaka pjesma imala je neku poruku, što stihovima, što gestom, što ritmom, što referencama (npr. izvedba 'What Have I Done To Deserve This' kad je u pozadinskom video prikazivan lik pokojne Dusty Springfield paralelno s njezinim glasom u hitu koji joj je revitalizirao karijeru), i to je najjače oružje Pet Shop Boysa - višeznačnost u minimalističkim naznakama.

Zagrebački koncert trajao je 100 minuta (uključujući bis na kome su izveli 'Being Boring' i 'West End Girls'), no u njega su uspjeli smjestiti čak 24 pjesme, izvodeći njihove nešto kraće verzije. Da su nastupali i dvostruko dulje, nikome ne bi bilo žao, jer posrijedi je bio, unatoč svemu (a to se odnosi i na neakustičnost Cibonine dvorane), jedan od vrhunaca ovogodišnje koncertne sezone u Zagrebu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi