STING 'LIVE IN BERLIN'

Sjajan live album koji nadmašuje studijski izvornik

sting

sting

Izvor: Promo fotografije / Autor: sting

Tek nekoliko tjedana nakon što smo ga gledali u ZG Areni, Sting je objavio CD/DVD sa svoje turneje 'Symphonicites', projekta koji je tek uživo dobio svoj puni smisao

Evo dokaza da iz umjetničke dokolice i polu-penzije može izaći nešto dobro. Sting, naime, novi studijski materijal nije izbacio dobrih sedam godina, ali je itekako diskografski (i koncertno) aktivan. Najprije je 2006. objavio album 'Songs From A Labyrinth' (s obradama renesansnog skladatelja Johna Dowlanda), nakon kojeg je uslijedila pripadajuća 'sjedeća' turneja, pa se zatim dogodio spektakularni comeback The Policea s turnejom koja je s prometom od 340 milijuna dolara treća svih vremena, pa onda lanjski zimsko-božićni album 'If On A Winter's Night...' i na kraju 'Symphonicities', ovogodišnji projekt koji je sadržavao orkestralne prerade njegovih (i ponekog The Policea) starih favorita s londonskom Kraljevskom koncertnom filharmonijom. Stvar je na ploči zvučala manje-više slušljivo – mnoge Stingove stvari u svom DNK-u imaju zapisan takav tretman ('Englishman In New York', 'When We Dance'), pa to nije neko iznenađenje, a nekima ('I Hung My Head') ne bi pomogle ni dragačevske trube. No, odmah je bilo jasno da će projekt zaživjeti punim plućima tek kad se dokopa svjetskih arena i kad stvari dobiju svoju grandioznu živu inkarnaciju.

Iako je u našem tisku bilo nešto negativnih reakcija na Stingov nastup u Areni 8. studenog, publika je mahom (uključujući, notorno, i Onura, što su javili doslovno svi mediji u zemlji) bila oduševljena koncertom. Takve (uglavnom promašene) kritike (pogotovo nekih koji su priznali da su otišli s koncerta u pauzi!) prizivaju u sjećanje puritanske napade na Pavarottija, Carrerasa i Dominga od prije 20-ak godina kada ih se kritiziralo da su nastupima na svjetskim nogometnim prvenstvima bagatelizirali umjetnost kojom se bave. Pritom se zaboravljalo da su 'momci' brandom Tri tenora učinili više za popularnost opere nego itko u povijesti i da su jednu, izvorno vrlo masovnu umjetnost, 'preoteli' ekskluzivnim kazališnim ložama i vratili je najširem krugu publike.

Slična je, donekle, priča i sa Stingom, barem utoliko što ga se napadalo 'principijelno', a ne na osnovu prikazanog, a sve jer je, tobože, zagazio tamo kamo se ne smije – u klasičnu glazbu. No sve to je već problem onih koji su tako pisali, za ostale, bilo da su bili te večeri u Areni ili ne, na tržištu se upravo pojavio živi album u paketu s DVD-om s rujanskog nastupa u Berlinu.

Stinga na ovoj turneji prati 50-člani orkestar, ali je tu, zlu ne trebalo i klasična rock postava koja povremeno uskače. Čovjek je oduvijek bio glazbeno 'drzak', sjetimo ga se samo kad je na Live Aidu 1985. pred 70.000 ljudi na Wembleyju i barem dvije milijarde pred televizorima izašao sam s gitarom i hladnokrvno odurlao svoju Roxanne tek uz diskretnu pratnju soprano saxa Branforda Marsalisa. Nikad nije imao kompleksa, a nema ga ni sad kad je iza njega elitna postrojba strogih klasičara. No, sve je to odigrano s puno šarma i glazbenog duha, a repertoar je posebna priča. Osim dobro znanih klasika, iz naftalina su izvučene, fanovima poznate, ali široj publici baš i ne, sjajne B-strane 'All Would Envy' i 'The End Of The Game', koje se neosporni highlighti čitavog projekta. Zatim, 'She's Too Good For Me', u originalu bezlični album filer, a ovdje eksplozivni poziv na ples, pa 'Russians' koja je ispala gotovo grandioznija od zemlje iz svog naslova, pa onda sjajan duet 'Whenever I Say Your Name' u kojem je Mary J.Blige besprijekorno zamijenila Jo Lawry, čija je uloga u nastupu i bez toga prilično zamjetna. Kulminacija očekivano dolazi s 'Every Breath You Take' i 'Desert Rose', kad i najsuzdržaniji u publici budu u iskušenju skočiti i zaplesati.

Sting, dakle ovdje ima u rukama onu sasvim rijetku zvjerku, odličan live album koji u svemu nadmašuje svoj studijski izvornik (to se, naravno, odnosi na 'Symphonicities'), a sve to kad se već činilo da za njega nema povratka nakon što si je umislio da je srednjevjekovni trubadur s lutnjom (pa je počeo i njegovati pripadajući 'zarasli' imidž) i da više nećemo čuti ni vidjeti onog sjajnog, pompoznog, zericu prenačitanog jazz-rokera. A eventualna pouka za koncertnu publiku mogla bi biti – nikad ne slušati glazbene kritičare, pogotovo ne domaće...

OCJENA: 8,5/10

Izdavač: DEUTSCHE GRAMMOPHON/UNIVERSAL MUSIC

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi