'BORN TO DIE'

Sjajan album jakih hitova Lane Del Rey

lana del rey

lana del rey

Izvor: Promo fotografije / Autor: lana del rey

Debi album koji to nije cure koja za sebe tvrdi da je nešto što nije – možda na prvu zvuči mrvicu konfuzno, ali je svejedno strahovito zabavno...

Negdje u ovo doba prošle godine (točnije, 24. siječnja) pojavio se album koje će obilježiti godinu – Adelin '21', dosad prodan u sumanutih 17 milijuna primjeraka, što je tiraža za koju se mislilo da se u 21. stoljeću neće dogoditi i koja je konkurenciju ostavila miljama iza sebe. Analogija nije slučajna – 'Born To Die' Lane Del Rey ima sve predispozicije da postane blockbuster, ako ne Adeleinog ranga, onda barem onog Lady Gage ili Beyonce, jer u glazbenom smislu apsolutno uspijeva opravdati neviđeni hype koji mu je prethodio.

No krenimo ispočetka – Lizzy Grant, jedna prilično obična 23-godišnjakinja iz dobrostojeće njujorške obitelji objavila je početkom 2010. svoj eponimni debi album koji je vrlo brzo potonuo bez traga. Nije odustala, već je radikalno promijenila imidž i složila novu, jaku priču iz koje se rodila Lana Del Rey, glamurozna, mračna i zericu kolagenizirana verzija Lizzy koja je većsvojim 'prvim' singlom 'Video Games' krajem prošlog ljeta postala momentalna internetska senzacija. Video je na Youtubeu dosad u raznim verzijama pogledalo gotovo 30 milijuna ljudi, a u njemu naoko letargična i nezainteresirana buduća zvijezda 2010-ih djeluje kao autentična starleta 1960-ih. Ubrzo je 'procurila' priča da cura živi u tzv. trailer parku negdje u New Jerseyu, da je pjesma autobiografska, a šatro jeftini kvazi-uradi sam videospot njezino autorsko djelo (ovo posljednje bi čak moglo biti istina) i stvar se zakotrljala.

Priči nimalo nije odmoglo ni otkriće stvarnog, prilično dosadnog bogataškog porijekla Lane/Lizzy (otac joj je internetski mogul Rob Grant), kao ni činjenica da iza nje stoji moćna diskografska kuća Interscope, inače dio posljednjeg globalnog majora Universal Musica. Dapače, kako to obično biva kad krene lavina, internetom su se poput epidemije proširile žučne rasprave o njoj, njenim 'novim' usnama, misterioznom identitetu i 'lažnjaštvu'. No, jesmo li slučajno zaboravili spomenuti zanemarivu činjenicu da je 'Video Games' naprosto sjajna retro pop pjesma koju su 'popušili' i ugledni globalni glazbeni mediji poput Guardiana, Pitchforka i Q-a, na čijoj se aktualnoj naslovnici nalazi, pogađate – Lana Del Rey. Promptno je skovana sad već debelo ofucana fraza o gangsta Nancy Sinatri za 21. stoljeće (koja također možda potječe iz njene kuhinje), dok su na tržište izašla još dva jaka singla, također balade – najprije izvrsni 'Blue Jeans' sa semplovima i dalekim hip hop prizvukom, a zatim i himnični, orkestralni 'Born To Die'. Tu je sad već postalo bjelodano jasno, barem onome tko je želio vidjeti šumu od drveća, da se radi o nečemu glazbeno prilično obećavajućem. Minuciozno razrađen marketinški projekt ili ne, diskografski Frankenstein iza kojeg stoji vojska autora, stilista i knigovođa ili što već, cura naprosto ima nešto. Možda to nešto nije najoriginalnija stvar na svijetu – amalgam prizvuka filmičnog kabaretskog indie popa i post trip hopa (koji ona sama voli zvati 'Hollywood sadcore', što god joj to značilo) kao stvorenog za filmove npr. Davida Lyncha dok su još bili koliko-toliko 'komunikativni' i radikalno šarenih utjecaja koji variraju od spomenute Nancy, preko Nico i Marlene Dietrich do suvremenica Marthe Wainwright, Bat For Lashes, Feist, Cat Power ili čak Britney Spears (prema vlastitoj tvrdnji).

Evo sad konačno i tog njenog famoznog debija, koji to zapravo nije, i odgovora na pitanje svih pitanja – ima li Lana Del Rey daha za čitav album jednake snage njegovih najavnih 'tejstera'? Ima, hvala bogu, sudeći po ovome i za čitavu karijeru – 'Born To Die' je sjajan album, besprijekorno produciran i prepun atmosfere, 'attitudea' i, što je najvažnije, jakih, radiofoničnih hitova. Konačno možemo čuti kako zvuči u nešto bržim stvarima, npr. slatkastoj, ali ubitačno zaraznoj 'Diet Montain Dew' ili još zašećerenijoj 'Radio'. Zvuči dakle sasvim OK, ali njen forte su ipak grand balade, a osim gore spomenutog trija budućih klasika, efektne su i 'Summertime Sadness' i nešto manje 'Carmen' i 'Million Dollar Man'. Zicer budući singlovi su i 'National Anthem', 'Dark Paradise' i 'This Is What Makes Us Girls'. Kad se upusti u malo više dionice, kao u ne baš uspjeloj 'Off To The Races', nešto je manje uvjerljiva, ali to je srećom vrlo rijetko. Lana pjeva uglavnom o zločestim dečkima, a nerijetko je i sama takva, nema tu neke pretjerane tematske raznovrsnosti, ali ta je opaska na ovakvom albumu ipak sporedna. Ako ove godine čujemo bolju pop ploču od ove, 2012. će biti godina za pamćenje.

OCJENA: 9 / 10

Izdavač: INTERSCOPE / UNIVERSAL MUSIC

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi