GLUMAČKI ALBUMI

Novi val glumaca s gitarom za ozbiljniju publiku

jeff bridges

jeff bridges

Izvor: Promo fotografije / Autor: jeff bridges

Pred nama je novi aktualni val glumačkih albuma, a ovaj se put radi o ozbiljnim i iskusnim seniorima koji ne pikiraju na top liste, već na malo izbirljiviju publiku…

Još otkad je Frank Sinatra stupio nogom u holivudski studio, a nakon njega i more drugih pjevača i još više pjevačica, 'druga strana' se osjetila malo zakinutom (kao i što je kod nas svojedobno bilo glumačkih rogoborenja oko Severininog kazališnog angažmana), pa je svoje sramežljive 'garažne' hobističke igrarije odlučila podijeliti sa svijetom. I, naravno, uglavnom bila ismijana, a tri najpoznatija primjera su Keanu Reeves sa svojim grunge-light bendom Dogstar, Johnny Depp (gostovao kao gitarist i kod Oasisa i Shanea McGowana) i Russell Crowe sa svojim nekadašnjim bendom 30 Odd Foot Of Grunts i aktualnim Ordinary Fear Of God. Ipak, najgore je vjerojatno prošao Bruce Willis, koji je sebe svojedobno (sredinom 80-ih) zamislio kao old school soul croonera, no kritika nije mislila tako, pa je njegov 'Return Of Bruno' (koji je 1987. objavio ni manje ni više nego superugledni Motown!) manje-više raščetvorila.

Nakon toga su došli ipak nešto 'ozbiljniji' pokušaji, uglavnom kantautorski (Billy Bob Thornton, Kevin Costner, Viggo Mortensen i Kevin Bacon sa svojim starijim bratom Michaelom u The Bacon Brothers…). Od mlađih zvijezda, ozbiljne glazbene aspiracije pokazala je Scarlett Johansson, objavivši dva albuma od kojih se prvi sastoji isključivo od obrada Toma Waitsa (još jednog koji je iz glazbe krenuo u glumu), a na njemu je uspjela iz penzije izvući i na gostovanje nagovoriti Davida Bowieja. Ne može se požaliti ni Zooey Deschanel sa svojim bendom She & Him (zapravo duo s kantautorom M.Wardom) – uskoro im izlazi treći album u tri godine, ovaj put božićni, a Jaredu Letu i njegovim 30 Seconds To Mars ide tako dobro (drugi album 'A Beautiful Lie' otišao je u četiri milijuna primjeraka!) da sve manje glumi, a sve više svira (ljetos i kod nas).

A tu su i Will Smith & Jennifer Lopez koji se nakon svojih milijunskih tiraža (Smith 20-ak milijuna prodanih albuma, a J.Lo čak 55!) ipak više ne mogu smatrati samo glumcima koji petljaju s muzikom, već legitimnim diskografskim činjenicama, bez obzira što on posljednjih godina pauzira od glazbe, a njoj više ne ide tako dobro kao nekad. Za razliku od njih, oskarovke Nicole Kidnman Kate Winslet svoje su glazbene pokušaje ostavile tek na ponekom, tzv. novelty singlu – Nicole u duetu 'Something Stupid' s Robbiejem Williamsom, a Kate u 'What If' iz crtića 'Christmas Carol'.

Treba svakako spomenuti i glumački sjajne, a u glazbenom smislu u najmanju ruku bizarne veterane – Christophera Leeja i Williama Shatnera. Lee je na pragu desetog desetljeća lani objavio simfo-metal album ('Charlemagne: By The Sword And The Cross'), a 80-godišnji Shatner, kapetan Kirk glavom i bradom, povremeno izbacuje suludo zabavne spoken word albume u kojima obrađuje moderne klasike (npr 'Common People' Pulpa) i lamentira o životu, a jedan takav, 'Seeking Major Tom', upravo mu je izašao.

Tri najjača ovogodišnja holivudska izleta u svijet glazbe dolaze pak iz pomalo neočekivanih izvora – Hugha Laurieja, Jeffa Bridgesa Stevea Martina – neočekivanih samo za površne poznavatelje spomenute gospode. Sva tri ozbiljna, žanrovski vrlo čista albuma koja odaju iskusne frajere s po nekoliko desetljeća pozornice u nogama – ne glazbene doduše, ali ipak dovoljno vješta i muzički kompetentna da zavaraju neupućenog slušatelja da se zaista radi o glazbenim iskusnjarama.

Sad kad izgleda kao Kris Kristofferson (još jedan crossover klasik) i kad je iznenada ponovo postao oskarovski vruća roba, 62-godišnji The Dude se ozbiljno uhvatio gitare i mikrofona i objavio svoj eponimni drugi album 'Jeff Bridges' (BLUE NOTE / EMI / DALLAS) – debi 'Be Here Soon' izašao mu je još 2000. Bridges fura ležernu kantautorsku americanu, mrvicu više naslonjenu na country, ponekad i s prizvukom Springsteena, a kako mu zvuče vokali, znaju svi koji su bacili pogled na 'Crazy Heart'. Nekoliko stvari si je sam napisao, a za sjajnu zvučnu kulisu pobrinuo se žanrovski doajen T-Bone Burnett, tako da je Bridges teško mogao fulati, pa u konačnici i nije.

Hugh 'Dr. House' Laurie sa svojim je diskografskim debijem 'Let Them Talk' (WARNER BROS / DANCING BEAR) uletio na drugo mjesto britanske top liste albuma, što ne bi bilo nimalo čudno da se ne radi o ortodoksnom blues albumu. Laurie pjeva, svira klavir i gitaru, što je dobro poznato fanovima serije koja ga je učinila globalno slavnim. Gostuju mu Irma Thomas, Tom Jones i Dr. John, producira iskusni Joe Henry, a svoj ne pretjerano prljavi bijeli bluz Laurie je najviše naslonio na zvuk New Orleansa kojim je, kako kaže, oduvijek fasciniran. Ako mu vokal i nije 'rasno' autentičan, poznavanje materije (na albumu nema Lauriejevih autorskih pjesama, već samo obrade starih blues klasika), stav i sviračko umijeće definitivno jesu.

Steve Martin je i danas, u 67. godini, za mnoge neosporan kralj komedije, no sad vidimo da je ovladao i ne baš jednostavnom vještinom sviranja bendža. I to kako! Doduše, svira ga već 50 godina, tokom komičarske karijere znao je i svoj stand-up nastup začiniti bendžom, no tek se preklani odlučio za diskografski iskorak debi albumom 'The Crow: New Songs For The 5-String Banjo' (točnije, glazbenim debi albumom, jer je svojedobno objavio nekoliko comedy albuma sa skečevima i stand-up nastupima). Proljetos je objavio svoj drugi album, duboki old scool bluegrass opus 'Rare Bird Alert' (ROUNDER) s pratećim bendom Steep Canyon Rangers. I Martin ima goste, i to Paula McCartneyja i country dive Dixie Chicks, sam je autor svojih skladbi, ali se, za razliku od Bridgesa i Laurieja, kloni mikrofona.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi