Dvoje glazbenih osobenjaka - Stjepan Hauser i Luka Šulić - koji kako to sami kažu, žive svoj san, 2. srpnja za zagrebačkom Tomislavcu održat će posljednji koncert svoje svjetske turneje kojim ujedno obilježavaju i svojih pet godina postojanja. Neki ni u pola stoljeća ne dožive ono što su 2Cellos u svojoj petoljetki, a kako je sve počelo, što su proživjeli u tom vrtlogu nastupa i druženja s najvećim svjetskim zvijezdama, što planiraju dalje, uz puno smijeha, iskrenosti i crnog humora ispričali su za tportal. Kao šećer za kraj ove uspješne godine navode snimanje svog četvrtog albuma sredinom lipnja s Londonskom kraljevskom filharmonijom. A i New York Times ih je prošlog mjeseca stavio na svoju naslovnicu
Ovo je za 2Cellos posebna godina. Iza vas je uspješna svjetska turneja, obojica ste pronašli sreću u ljubavi, dogodio se i taj veličanstveni koncert u Veroni pred 12 tisuća gledatelja, nastup u pariškoj Olympiji također je bio uspješan, slavite pet nezaboravnih godina... Ukratko, bolje ne može?
Stjepan: Ma, nama je svaka godina posebna i bolja od prethodne. Idemo samo naprijed i rušimo rekorde. Jest, u Veroni je bio spektakl, to nam je bio najveći koncert produkcijski, ali to je i jedan od top pet gradova na svijetu gdje se može najbolje svirati. Dogodila su se tri bisa. I u Parizu je bilo vrhunski, iako je koncert bio potpuno drugačiji u manjoj dvorani. U biti više volimo svirati u manjim prostorima. Bolje osjetiš publiku i ona tebe.
Gdje je publika u Europi bila najstrastvenija?
Stjepan: U Francuskoj. Pa i u Belgiji, šokirali smo se. Ni Nijemci nisu loši. Ludilo.
Čekaju li vas obožavateljice u backstageu?
Stjepan: Ne mogu one doći u backstage.
Ni VIP obožavateljice?
Luka: Nije to tako glamurozno kao što mislite.
Je li istina da nakon koncerta i po dva sata znate potpisivati autograme?
Znali smo to raditi, ali više ne možemo. Radili smo to nekih pet godina. Potpisivanje je nekad trajalo duže nego sami koncerti. Sad su velike dvorane u kojima sviramo, tko bi to sve potpisao. Preumorni smo, nemamo više energije.
Gdje je crpite kad ste na kraju snaga?
Luka: Znate što - teško je. Svakoga dana u drugom gradu, svaki put se očekuje od tebe da se daš maksimalno, da se znojiš, lamataš glavom, kidaš gudala. Kad jedan poklekne, drugi je taj koji se trgne i viče - sviraj, budi luđi! OK, Stjepan ne može biti luđi, ali i on se zna umoriti.
Uskoro u Londonu snimate svoj četvrti album s Londonskim kraljevskim orkestrom. U Londonu je sve i počelo prije pet godina, jedne noći uz Temzu.
Luka: Ja sam studirao na Kraljevskoj akademiji, a Stjepan na Trinity Collegeu. Upoznali smo se još s 14 godina u glazbenom kampu u Zadru. Tu smo već kliknuli i htjeli zajedno svirati, ali nismo imali priliku jer smo živjeli u različitim gradovima. Kad smo se konačno sreli 2010. u Londonu, više nije bilo prepreke. Družili smo se često u podrumskom pubu Kraljevske akademije, pijuckali pivo, šetali noću uz Temzu, maštali, smišljali što bismo mogli napraviti. Spontano se desila ta obrada 'Smooth Criminal' i to je to.
Stjepan: U to vrijeme puno sam slušao Michaela Jacksona. Bio sam opsjednut njime. Kad sam čuo tu pjesmu, rekao sam - pa to bi bilo divno odsvirati na čelu. Tad su se počele rađati prave ideje. Pokušali smo, izvježbali i od trenutka objave na YouTubeu, svijet nam se promijenio zauvijek.
New York Times nedavno vas je stavio na naslovnicu i usporedio vas s rock zvijezdama, zaključivši da je vaš klasični crossover osvojio svijet. Velika pohvala. No jeste li vi u toj kategoriji crossovera?
Luka: Ima toliko vrsta crossovera pa i mi spadamo u jednu od njih. I tri tenora su u biti crossover. A mi kao sviramo klasične instrumente pa po tome jesmo. Da ne filozofiramo i kompliciramo, sviramo što volimo i ne želimo se svrstavati ni u kakvu kategoriju. Mi smo jednostavno 2Cellos.
Stjepan: Nekad je teško nekog negdje staviti jer kao moraš se negdje svrstati. Ovaj svijet tako funkcionira da sve mora imati neku formu ili etiketu.
Vas dvoje ste kao savršene polovice yin i yang.
Stjepan: Upravo tako - to je tajna našeg uspjeha! Kad smo zajedno, ništa nam ne fali, sve je pokriveno. I ozbiljna i zafrkantska strana.
Eltonove pohvale i ponos zbog naslovnice New York Timesa na kojoj se hvale 2Cellos
Jedna od rasprodanih koncerata u SAD-u bio je i u Chicagu
Napravili ste svojevrsnu glazbenu revoluciju svojim stilom. Danas svirate u istim dvoranama u kojima ste prije pet godina bili predgrupa Eltonu Johnu. Mislite li da danas ne biste bili tu gdje jeste da vas nije pogurao i odveo sa sobom na svjetsku turneju?
Stjepan: Elton je definitivno dolio ulje na vatru, ali mi smo zapalili tu vatru. Elton se tu našao u najbolje vrijeme. Sve se savršeno poklopilo, da bismo riječ rekli.
Luka: Najveći izazov je bio kako ostati na vrhu i održati se nakon tog uspjeha. Možeš ti imati deset Eltona iza sebe, ali ako nemaš viziju, uzalud ti sve. Iza nas nitko ne stoji, samo mi i naš rad. Ništa ne prepuštamo slučaju, svaki detalj je pažljivo planiran, svaki kadar u videospotovima. Uvijek smo imali jasnu viziju kako želimo zvučati i izgledati, zato su i ovakvi rezultati. To je super, ali zna biti i jako naporno. Sad smo došli konačno u fazu da možemo biti izbirljivi, svirat ćemo manje koncerata, imat ćemo vremena i za spotove i promociju jer uz luđački tempo koji smo imali, puno toga ne bismo stigli.
Čemu se veselite sada, kada konačno možete malo odahnuti?
Luka: Odmoru. Volim otok Hvar, Pitve i Jelsu, tamo se najbolje opuštam.
Stjepan: Ja ću morati kombinirati, malo Split, malo doma u Rakalj. Ma, u biti, najvažnije mi je da budem kraj mora kad sam u Hrvatskoj, ako nisam, to je za mene grijeh.
Pratite li vi ovu političku agoniju koja se događa u Hrvatskoj? Ili ste nesvjesni situacije kad dođete doma?
Svjesni smo, ali blago distancirani. Bolje ne znati. Nikad nije bilo bolje, uvijek je ovako, neko nezadovoljstbvo vječno vlada.
Malo tko ima tako zanimljive priče o susretu sa svjetskim zvijezdama poput vas. Stjepan teško prepoznaje slavne glumce pa sve rezultira nekom avanturom. Za čajanku s Keanuom Reevesom rekli ste da je bila dosadnjikava...
Stjepan: A znalo se dogoditi da nekoga ne prepoznam, poput Gwen Stefani koju sam zamijenio za Madonnu, pa sam zamalo išao zavoditi Keiru Knightley u backstageu, ni nju nisam prepoznao. Bilo ih je stotine, tko bi sve zapamtio.
Družili ste se i s Billom Clintonom?
Stjepan: Jesmo, ali nemaš ti puno vremena, malo popričaš s čovjekom i to je sve. Nije to neko druženje. Nemamo mi nekih zajedničkih tema. U biti imamo. I on je bio ženskaroš.
Stjepan: Ne mogu one doći u backstage.
Ni VIP obožavateljice?
Luka: Nije to tako glamurozno kao što mislite.
Je li istina da nakon koncerta i po dva sata znate potpisivati autograme?
Znali smo to raditi, ali više ne možemo. Radili smo to nekih pet godina. Potpisivanje je nekad trajalo duže nego sami koncerti. Sad su velike dvorane u kojima sviramo, tko bi to sve potpisao. Preumorni smo, nemamo više energije.
Gdje je crpite kad ste na kraju snaga?
Luka: Znate što - teško je. Svakoga dana u drugom gradu, svaki put se očekuje od tebe da se daš maksimalno, da se znojiš, lamataš glavom, kidaš gudala. Kad jedan poklekne, drugi je taj koji se trgne i viče - sviraj, budi luđi! OK, Stjepan ne može biti luđi, ali i on se zna umoriti.
Uskoro u Londonu snimate svoj četvrti album s Londonskim kraljevskim orkestrom. U Londonu je sve i počelo prije pet godina, jedne noći uz Temzu.
Luka: Ja sam studirao na Kraljevskoj akademiji, a Stjepan na Trinity Collegeu. Upoznali smo se još s 14 godina u glazbenom kampu u Zadru. Tu smo već kliknuli i htjeli zajedno svirati, ali nismo imali priliku jer smo živjeli u različitim gradovima. Kad smo se konačno sreli 2010. u Londonu, više nije bilo prepreke. Družili smo se često u podrumskom pubu Kraljevske akademije, pijuckali pivo, šetali noću uz Temzu, maštali, smišljali što bismo mogli napraviti. Spontano se desila ta obrada 'Smooth Criminal' i to je to.
Stjepan: U to vrijeme puno sam slušao Michaela Jacksona. Bio sam opsjednut njime. Kad sam čuo tu pjesmu, rekao sam - pa to bi bilo divno odsvirati na čelu. Tad su se počele rađati prave ideje. Pokušali smo, izvježbali i od trenutka objave na YouTubeu, svijet nam se promijenio zauvijek.
New York Times nedavno vas je stavio na naslovnicu i usporedio vas s rock zvijezdama, zaključivši da je vaš klasični crossover osvojio svijet. Velika pohvala. No jeste li vi u toj kategoriji crossovera?
Luka: Ima toliko vrsta crossovera pa i mi spadamo u jednu od njih. I tri tenora su u biti crossover. A mi kao sviramo klasične instrumente pa po tome jesmo. Da ne filozofiramo i kompliciramo, sviramo što volimo i ne želimo se svrstavati ni u kakvu kategoriju. Mi smo jednostavno 2Cellos.
Stjepan: Nekad je teško nekog negdje staviti jer kao moraš se negdje svrstati. Ovaj svijet tako funkcionira da sve mora imati neku formu ili etiketu.
Vas dvoje ste kao savršene polovice yin i yang.
Stjepan: Upravo tako - to je tajna našeg uspjeha! Kad smo zajedno, ništa nam ne fali, sve je pokriveno. I ozbiljna i zafrkantska strana.
Eltonove pohvale i ponos zbog naslovnice New York Timesa na kojoj se hvale 2Cellos
Jedna od rasprodanih koncerata u SAD-u bio je i u Chicagu
Napravili ste svojevrsnu glazbenu revoluciju svojim stilom. Danas svirate u istim dvoranama u kojima ste prije pet godina bili predgrupa Eltonu Johnu. Mislite li da danas ne biste bili tu gdje jeste da vas nije pogurao i odveo sa sobom na svjetsku turneju?
Stjepan: Elton je definitivno dolio ulje na vatru, ali mi smo zapalili tu vatru. Elton se tu našao u najbolje vrijeme. Sve se savršeno poklopilo, da bismo riječ rekli.
Luka: Najveći izazov je bio kako ostati na vrhu i održati se nakon tog uspjeha. Možeš ti imati deset Eltona iza sebe, ali ako nemaš viziju, uzalud ti sve. Iza nas nitko ne stoji, samo mi i naš rad. Ništa ne prepuštamo slučaju, svaki detalj je pažljivo planiran, svaki kadar u videospotovima. Uvijek smo imali jasnu viziju kako želimo zvučati i izgledati, zato su i ovakvi rezultati. To je super, ali zna biti i jako naporno. Sad smo došli konačno u fazu da možemo biti izbirljivi, svirat ćemo manje koncerata, imat ćemo vremena i za spotove i promociju jer uz luđački tempo koji smo imali, puno toga ne bismo stigli.
Čemu se veselite sada, kada konačno možete malo odahnuti?
Luka: Odmoru. Volim otok Hvar, Pitve i Jelsu, tamo se najbolje opuštam.
Stjepan: Ja ću morati kombinirati, malo Split, malo doma u Rakalj. Ma, u biti, najvažnije mi je da budem kraj mora kad sam u Hrvatskoj, ako nisam, to je za mene grijeh.
Pratite li vi ovu političku agoniju koja se događa u Hrvatskoj? Ili ste nesvjesni situacije kad dođete doma?
Svjesni smo, ali blago distancirani. Bolje ne znati. Nikad nije bilo bolje, uvijek je ovako, neko nezadovoljstbvo vječno vlada.
Malo tko ima tako zanimljive priče o susretu sa svjetskim zvijezdama poput vas. Stjepan teško prepoznaje slavne glumce pa sve rezultira nekom avanturom. Za čajanku s Keanuom Reevesom rekli ste da je bila dosadnjikava...
Stjepan: A znalo se dogoditi da nekoga ne prepoznam, poput Gwen Stefani koju sam zamijenio za Madonnu, pa sam zamalo išao zavoditi Keiru Knightley u backstageu, ni nju nisam prepoznao. Bilo ih je stotine, tko bi sve zapamtio.
Družili ste se i s Billom Clintonom?
Stjepan: Jesmo, ali nemaš ti puno vremena, malo popričaš s čovjekom i to je sve. Nije to neko druženje. Nemamo mi nekih zajedničkih tema. U biti imamo. I on je bio ženskaroš.
Kako izgledaju te lude zabave kod Eltona?
Luka: Ne priređuje on više lude zabave, to je iza njega. Jedva ih je preživio. Bilo je svega kad je bio mlađi, pričali su nam njegovi dečki iz benda koji su s njim 40 godina. Elton je bio nepodnošljiv. Istoga dana bi zaposlio i otpustio čovjeka. Jednom je na ljude u publici gurnuo klavir, a kad bi bio drogiran, znalo se dogoditi da je zahtijevao od menadžera da kišu pretvori u sunce. Malo me podsjeća na Stjepana.
Stjepan: Zašto na mene?
Luka: I ti si postao diva. Recimo, neki dan morali smo letjeti iz Luxemburga preko Pariza. U jedan ujutro sve zatvoreno, a Stjepan se sjeti da bismo mogli srediti rent a car kombi iz Luxemburga za doma da ne čekamo let. Više ne vidi realnost, kad je nešto nemoguće srediti. Stjepan je u biti autist.
Stjepan: Pa naravno da sam autist, da nisam, nikad ne bismo uspjeli. Da sam realan, nikad ne bismo okusili ovaj uspjeh. Sve je moguće. Ja sam taj koji uvijek vidi mogućnost.
Jeste li strastveni i na drugim životnim poljima, koliko se dajete u ljubavi?
Luka: Ispunjava me kad sam sam sa svojom djevojkom, uživamo. To je moj mir, tako punim baterije. Ako sam s nekim, onda sam s njim sto posto, dajem cijelog sebe. Kako u glazbi, tako u ljubavi.
Stjepan: Ja sam zahtjevan lik, teško mi je kad se moram zaustaviti. Ja ne bih nikada stao. Imam previše energije, uvijek sam u akciji, stalno se mora nešto događati, moram imati neki novi cilj u glavi. Inače, poludim sam sa sobom. Nitko me ne smiruje, tako ću dok ne eksplodiram.
Što roditelji kažu?
Luka: Zabrinuti su za njega pa uglavnom mene pitaju - Što ćemo s njim?
Stjepan s roditeljima, bratom i sestrom u Veroni
