TAKE THAT, 'PROGRESS'

Album ostarjelog boy benda - ključni glazbeni događaj sezone

take-that-progress

take-that-progress

Izvor: Promo fotografije / Autor: take that

Kako je moguće da je novi album jednog boy banda ključni glazbeni događaj kraja sezone u Velikoj Britaniji, a da se pritom ne radi o golobradim klincima iz nekog lanjskog talent showa, već o gotovo 40-godišnjacima?

Reformirani Take That već su i prije spektakularnog povratka Robbieja Williamsa postali najveći bend u Britaniji sa svoja dva bestseler albuma 'Beautiful World' (2006) i 'Circus' (2008) i pripadajućom blockbuster turnejom čiji su rekord najbrže prodavane turneje u britanskoj povijesti upravo srušili kad su krajem listopada najavili stadionsku turneju za ljeto 2011. (koja će kulminirati s čak sedam uzastopnih nastupa na Wembleyu!), prodavši milijun i sto tisuća ulaznica u prva 24 sata. I nisu to jedini rekordi koji padaju poput domina – 'Progress' je sa svojih 520.000 prodanih primjeraka prvog tjedna postao najbrže prodavani album u V. Britaniji ovog stoljeća i drugi svih vremena (iza 'Be Here Now' Oasisa).

No brojke su samo logična posljedica jedne showbiz priče veće od života – o bendu koji se raspao na vrhuncu slave, da bi im solo karijere redom propadale, čak i ona glavnog autora i vokala Garyja Barlowa, dobitnika najvažnije autorske nagrade Ivor Novello, dotad proglašavanog Georgeom Michaelom svoje generacije. No uspio je onaj od kojeg se to najmanje očekivalo – najmlađi i najneozbiljniji među njima, Robbie Williams, postao je jedan od najvećih britanskih solo izvođača svoh vrmenea s preko 57 milijuna prodanih albuma. No da bi došlo do reuniona (Robbie punih 12 godina nije bio u istoj prostoriji sa svojim nekadašnjim 'suborcima'), koji se konačno dogodio ovog ljeta, moralo je najprije doći do neke ravnoteže. Naime, iznenađujući uspjeh povratničkih albuma Take Thata stvorio je solidne preduvjete za 'razgovore na vrhu', a koliko god neki mislili da su posljednje, nešto tanje godine, natjerale Williamsa da se vrati u staro jato, istina će ipak vjerojatno biti nešto drukčija. Ne treba zaboraviti da je Williams ogromnu slavu s Take Thatom okusio prije svog 18. rođendana (a u bendu je od 16. godine) i da je u trenutku kad je otišao iz grupe imao svega 21, da bi na kraju ispalo da su mu izbacivanjem napravili najveću uslugu u životu, jer se to sve događalo u trenutku kad su bili pred globalnim probojem i spremali ofenzivu na Ameriku (koju ni Robbie solo nikad nije uspio pokoriti) i da je ostao u bendu, pitanje je bi li se ikada više iz njega dao istjerati i u konačnici postati to što je postao. Osim toga, glavni sukob bio je na relaciji Williams – Nigel Martin-Smith (osnivač, menadžer i pravi gazda benda), s kojim se Williams kasnije godinama povlačio po sudovima nakon što bi ga nerijetko otrovno i vrlo eksplicitno podbadao u svojim pjesmama. Martin-Smith je čak u početku sudjelovao u ponovnom okupljanju grupe, no momci su mu se vrlo brzo zahvalili na suradnji, a mnogi su već tada takav potez protumačili kao otvoreni poziv Robbieju natrag u bend, jer dok je Martin-Smith u igri za bilo kakav razgovor s Williamsom nije bilo šanse.

I sada konačno, stariji, iskusniji, pametniji, i s prošlošću ostavljenom daleko iza sebe, za Take That samo nebo je granica, a da bi ga dotaknuli, angažirali suproducenta du jour, Stuarta Pricea, frajera čija je lista klijenata impresivna (Madonna, The Killers, Scissor Siters...), ali, što je puno važnije, vjerojatno najprikladnijeg producenta na svijetu za Take That 'treća faze'. Priceova na prvi posluh hladna, ritmična electro politura idealna je zvučna kulisa za pjesme kojima Robbie, Gary & co. namjeravaju dizati na noge svoje već rasprodane stadiona sljedećeg ljeta. Prvi singl, sjajni, pompozni, trijumfalni 'The Flood', možda i najbolja stvar u karijeri Take Thata, uzbudljiva je najava svega toga, a iako je sasvim razvidno ispovjednog karaktera, ipak je okrenut budućnosti. Treba priznati da na albumu nema više ništa toliko jako kao 'Poplava', ali ima još nekoliko potencijalnih efektnih singlova ('Wait', 'Kids'...) i čitava ploča zvuči prilično uvjerljivo – hrabro i moderno, a opet ne slijepo trendovski. Robbie se uklopio sjajno, ima ga sasvim dovoljno, ali taman toliko da ne odskače od ostatka. Klasičnih Take That balada gotovo uopće da i nema, umjesto njih tu su glasne, napumpane electro pop himne koje čak ni u strogo klupskoj atmosferi ne bi bile šaka u oko.

Gdje je sada onaj smiješni, do ludila 'iskoreografirani' boy bend od prije 15 i kusur godina koji je tako bezbrižno, a zapravo tako proročanski harmonično pjevušio 'Back For Good' i slatkasto se smiješio s naslovnica teen magazina? Odrastao je i preselio se u 'ozbiljne' tiskovine, no s koreografijom zasad vjerojatno još nije raskrstio...

OCJENA: 8 /10

Izdavač: POLYDOR / UNIVERSAL MUSIC

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi