DELPHIC

'Acolyte'

  • Autor: Velimir Grgić
  • Zadnja izmjena 15.02.2010 11:44
  • Objavljeno 15.02.2010 u 10:00
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Jesu li novi miljenici britanske medijske, hype mašine uistinu toliko dobri kao što se priča?

Nekoć davno, Manchester je bio mitsko mjesto britanske glazbe, ali srećom mančesterski trojac Delphic ipak nije još jedan izdanak trenda novog buđenja devedesetih niti strogo retro-projekt koji bi nam trebao prodati 'bolju prošlost' i bolnu nostalgiju u eri Twittera i iPada, iako jesu nostalgični i taman toliko retro da duguju naslijeđu, ali se ne zamaraju previše oplakujući prošla svršena vremena. Deplhic se tako dijelom klanja osamdesetima i devedesetima, ali svejedno zvuči jako svježe i s lakoćom hvata duh zeitgeista, a iako ih možemo uladičariti u kategoriju 'dance pop-rocka', nisu jedan od nebrojenih, klasičnih post-Franz Ferdinand klonova za studente koji bi se prije kastrirali, nego otišli partrijati na Zrće, ali u svojim gitarama ipak vole malo ritma i sintetičkih ritmičnih užitaka, a ne samo prangijanje po akustari u parku uz bocu bambusa i hitove Azre i Balaševića

Delphic 'Counterpoint'

Dakle, pripadaju toj kvaziavangardnoj žanrovskoj ekipi zaljubljenoj u indie-pop-rock i znojenje uz stroboskop u isto vrijeme, ali se i dovoljno udaljavaju od nje da bi hrabro stali u vlastitu nišu, radeći sve što i oni, ali i ono što ne radi nitko, miješajući plesnu euforiju i indie emociju na jedan prilično nov, a u isto vrijeme i 'apdejtani' retro način.

Što to točno znači, shvatit ćete čim poslušate nekoliko nasumično odabranih pjesama s prvijenca 'Acolyte', debija koji je jedan dio britanske kritike već proglasio najboljim albumom godine, prateći njihov napredak od vrhunske koncertne atrakcije do novog proizvoda iz radionice proslavljenog producenta Ewana Pearsona, čovjeka koji je radio s Depeche Mode, Goldfrapp, The Rapture, The Chemical Brothers... a koji je 'Acolyte' pokušao i uspio dovesti na njihovu razinu, često i iznad, s pristojno raskošnim pristupom receptu.

Emotivni tsunami maestralnog prvog singla 'Counterpoint', primjerice, savršeno miri dance-ekstazu s labuđim pjevom, baš kao što naslovna stvar stiže ravno s berlinske techno-trance scene u mančesterski pub zaliven pivom, a ne zatrpan bombonima i svijetlećim štapićima. Nije čudo što im je na MySpace stranicama među četiri 'glavna' prijatelja The Streets – i Delphic su mješavina 'na sličnu foru', samo drugačijih sastojaka pa tako novi singl 'Doubt', primjerice, spaja minimalistični 80's elektro s neopisivo zaraznim i raskošnim pop referenom, baš kao što 'Remain' u šet i pol minuta proputuje svime na potezu od mračnog balearskog ambijentala preko housea do gitara okupanih u melankolični trance.

'Acolyte' je također i iznimno šarmantno rovarenje po naslijeđu New Order, a ako vam netko istodobno spomene i Underworld, također nije otišao predaleko, jer obje glazbene asocijacije ovdje mogu uživati u suživotu, zbog euforičnog žiga britanske indie-elektronike koja dobro funkcionira na podiju, ali i u sobama klinaca zaljubljenih u klasični 'NME-jev katalog'. Dobar Minotaur, ukratko. Jako, jako dobar.

Ocjena: 8 / 10

Izdavač: Chimeric / Polydor

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi