Mnogi kod pripreme tjestenine najprije dovrše umak, zatim ocijede tjesteninu i sve na kraju samo spoje na tanjuru ili u loncu. I točno tu često nastaje problem, jer se umak tada ne stigne pravilno povezati s tjesteninom i ne dobije onu punu, kremastu teksturu kakvu svi vole.

Za bolji rezultat važno je umak pripremati tako da završna faza uključuje i samu tjesteninu. Drugim riječima, umak ne bi trebao čekati tjesteninu, nego tjestenina treba završiti u umaku dok je još vruća i uz dodatak malo škrobne vode u kojoj se kuhala.

Ključ je u završnom spajanju

Kad je umak gotovo gotov, tjesteninu treba prebaciti izravno u tavu ili lonac s umakom, a ne potpuno je ocijediti i ostaviti sa strane. Zatim se dodaje malo vode od kuhanja, koja zahvaljujući škrobu pomaže da se sve poveže u glađu i kremastiju cjelinu.

Taj korak stvara razliku između umaka koji samo prekriva tjesteninu i onoga koji se za nju lijepo veže. Ako se sve još kratko promiješa na laganoj vatri, tekstura postaje punija, svilenkastija i ujednačenija.

Sastojke nemojte dodavati naslijepo

Kod kremastih umaka redoslijed posebno puno znači. Ako koristite vrhnje, sir, maslac ili parmezan, najbolje ih je dodavati tek pred kraj, kad je baza umaka već stabilna. U suprotnom se može dogoditi da se umak razdvoji, postane težak ili izgubi glatkoću.

Isto vrijedi i za tvrde sireve, koji se najbolje tope kad se maknu s prejake vatre i umiješaju postupno. Tako se dobiva puno nježniji i skladniji rezultat.

Jedna mala promjena čini veliku razliku

Najjednostavnije rečeno, redoslijed bi trebao izgledati ovako: prvo se priprema baza umaka, zatim se tjestenina ubacuje izravno u umak, dodaje se malo vode od kuhanja, a kremasti sastojci dolaze na samom kraju. Na taj način se sve se povezuje u kompaktnije i ukusnije jelo.