U oblačno nedjeljno jutro u listopadu Craig Wright došao je u pariški park Tuileries zbog događanja Premiere Classe, sajma dodataka koji se održava dvaput godišnje u vrijeme Pariškog tjedna mode. 'Ne moramo zapravo više dolaziti na ove sajmove, ali dobro je da nas ljudi vide, da vide ono što radimo', rekao je Wright osvrćući se na svoj brend Dragon Diffusion, a prisutan je na Premiere Classe već gotovo četvrt stoljeća.

Tijekom sajma štand Dragon Diffusiona posjećivali su kupci iz cijeloga svijeta. Došli su vidjeti najnovije pletene kožne torbe, cipele i remene koje je dizajnirao Wright, a izradili ih majstori zanata u Indiji. Na štandu se našla i Jamie Rosenthal, vlasnica trgovine Lost & Found u Los Angelesu i Santa Monici, koja prodaje Dragon Diffusion već dvadeset godina. Bila je zapanjena, kako sama kaže, brojem pletenih kreacija Dragon Diffusiona koje je vidjela u Parizu te godine. Lokalne publikacije poput Le Figara također su primijetile taj fenomen. 'Vidjela sam toliko djevojaka s tim torbama u metrou i na ulici', rekla je Rosenthal.

Bio je to trenutak uspona za brend koji već dugo ima kultno sljedbeništvo, dijelom zahvaljujući vezama s Ashley Olsen i drugim poznatim osobama koje nose njegove torbe čija se cijena kreće između 400 i 600 dolara. Manekenka Ella Richards jedna je od njih. 'Kao Bottega', kaže 29-godišnja Richards o načinu na koji Dragon Diffusionove pletene torbice podsjećaju na prepoznatljiv intrecciato Bottege Venete. 'Mislim da su čak više chic od Bottege', dodaje. Kao što je Rosenthal rekla, Dragon Diffusion bio je dugo vremena poznat po načelu 'ako znaš, znaš'.

Čovjek iza brenda

Isto bi se moglo reći za 67-godišnjeg Wrighta jer je tijekom godina tiho izgradio reputaciju 'šaptača kožnoj galanteriji'. Dok je razvijao Dragon Diffusion, radio je na pletivima i koži za razne brendove: 45R, Chanel, Dior, Louis Vuitton, Loewe, Pradu, pa čak i Bottegu Venetu. Oko 60 posto njegova posla odnosi se na brendove koji nisu njegovi, kako sam kaže. To je razlog zbog kojeg ne voli davati intervjue, preferirajući ostati vrlo 'underground', kako to formulira.

Drugi razlog Wrightova otpora prema intervjuima bio je savjet koji je dobio od Frances Stein, modne urednice koja je postala dizajnerica dodataka za brendove poput Chanela. 'Ne trošite novac na agente za odnose s javnošću ili publicitet. Torbe će se prodavati same', rekla mu je. Wright je taj savjet ozbiljno shvatio.

Dječak s novozelandske obale

Rođen je u Christchurchu na Novom Zelandu, a odrastao je u obližnjoj Kaikouri kod bake s majčine strane. Ona je bila pripadnica domorodačkog naroda Maori, a Wright je već kao tinejdžer počeo raditi u lokalnoj tvornici za preradu ovčje kože u smjeni od četiri ujutro do deset sati. 'Ponekad bih drijemao na krznu koje se koristilo za čizme Ugg', kaže s osmijehom.

Bio je strastven surfer i provodio je svaki slobodni trenutak u vodi ili pokraj nje. 'Misliš li da ćeš zauvijek jedriti i surfati', pitao ga je otac jednom prilikom. Njegova kći Jane, danas 29-godišnja dizajnerica za Zara Home, kaže da je njezin otac u srcu i dalje sramežljivi surfer. S dvadesetak godina Wright je otputovao u Sjedinjene Države te je radio na razvoju kožnih proizvoda, poput pletenog remena napravljenog od jedne kožne trake. Nastavio je raditi s kožom u Americi i Europi, a 1988. godine osnovao je Dragon Diffusion u Belgiji. Ta se godina, vrlo zgodno, poklopila s godinom Zmaja u lunarnom kalendaru.

Belgija je bila ključna za Wrightovu karijeru. Ondje je pronašao mentora u Ivanu Kadicu, inženjeru koji je izumio specijalizirane strojeve za proizvodnju pletene kože. Kadic, koji je preminuo 2010. godine, poveo ga je u tvornice u Chennaiju u Indiji, području poznatom po industriji kože.

Danas je Wright većinski vlasnik tvornice AB Global u Ranipetu, udaljenom oko tri sata vožnje od Chennaija, gdje se proizvode Dragon Diffusionove torbe na strojevima koje je izumio Kadic. Živi pak u Bruxellesu, no provodi oko četiri mjeseca godišnje u Indiji. Ostatak vremena uglavnom radi u sjedištu Dragon Diffusiona u Belgiji, a ovoga ljeta tvrtka se preselila iz Bruxellesa u mnogo veći prostor izvan grada.

'Ono čemu težim jest nesavršenstvo. To je ono što želite od ručnog rada', objašnjava Wright. U tvornici radi oko 700 zanatskih radnika za pletenje te svakodnevno obrađuju oko sedamdeset kilometara kožnih traka. Ručno pletu torbe na drvenim kalupima koje za tvornicu izrade dva stolara, a dodatni tim od oko 275 zaposlenika – poznati su kao attacheri – završava torbe.

Tajni suradnik modnih divova

Sredinom devedesetih Wright je pomogao Hermèsu razviti pletene podmetače i torbu Ahmedabad, vreću od kože i poliesterskog konopa na stroju. Corinne Poux-Bernard, koja je radila u Hermèsu od 1992. do 2012. godine na pozicijama koje su nadzirale dizajn torbi i prtljage, kaže da je pokazao ambideksternost za rad s kožom, kako ručno, tako i strojem. Vincent du Sartel, koji je radio na dizajnerskim pozicijama u Loeweu i Louis Vuittonu, ima sličan stav. 'On je netko s kim volim razgovarati o tome kako izraditi torbu ili kako tretirati konac', kaže o Wrightu, a poznaje ga od početka 2000-ih.

Dragon Diffusionove torbe obično nastaju kao skice u prirodnoj veličini te ih Wright crta na velikim listovima papira. Mnogi njihovi oblici ukorijenjeni su u globalnim tradicijama izrade predmeta pletenjem. A poanta je jasna: pokazati zanat. 'Torba Māori Kete', kaže Wright, 'inspirirana je košarama kete koje pletu pripadnici naroda Maori na Novom Zelandu od lana i šaša.' Njegova baka iz naroda Maori koristila je, naime, kete za skupljanje školjaka. Košara napravljena od isprepletenih listova banane bila je osnova za Dragon Diffusionovu torbu Inside-Out, a Wright ju je kupio na tržnici na Marijanskim otocima dok je plovio od Australije do Japana. 'Gospođa je prodavala povrće i pitao sam je mogu li kupiti košaru, a ne povrće', prisjeća se.

Legendarne stolice Thonet, poznate po svom pletivu od ratana, poslužile su kao inspiracija za torbu Eclipse, a njezino tijelo sastoji se od kožnih traka blago različitih debljina. Optički, to čini svu razliku, objašnjava Wright u svom uredu u Belgiji, ukrašenom nekim od stotina košara koje je skupio tijekom desetljeća putovanja svijetom.

Većina Dragon Diffusionovih torbi izrađena je od kože vodenog bivola iz sjeverne indijske države Punjab. Koristi se i koža koze, ovce i krave, a često je biljno štavljena, izrezana na trake, obojena i zatim osušena, najčešće na suncu. Potom se trake vošte i izlažu toplini da bi se osigurala postojanost boje i nahranila koža, kaže Wright.

Proces izrade Dragon Diffusionove torbe daleko je kompleksniji nego što se čini na prvi pogled. Wright objašnjava da to počinje pažljivim odabirom kože. Ona se prvo mora biljno štaviti, a taj tradicionalan proces može tjednima potrajati. Biljno štavljenje je sporije, skuplje, ali rezultat je koža koja diše, mijenja se s vremenom i dobiva karakter, objašnjava. Nakon štavljenja reže se na trake različitih širina. Ovisno o modelu torbe, one mogu biti široke od nekoliko milimetara do nekoliko centimetara.

Zatim dolazi bojenje. Dragon Diffusion koristi prirodne biljne boje koje daju bogate i duboke tonove kao što su smaragdnozelena, tamnocrvena boja volovske krvi, nekoliko nijansi smeđe i kredastobijela. Svaka boja ima svoju priču, kaže Wright. Neke su inspirirane morem kod Novog Zelanda, druge pustinjama Indije, treće europskim šumama. Nakon bojenja trake se suše na suncu kad god je to moguće. Wright inzistira na prirodnom sušenju jer vjeruje da sunce daje koži posebnu kvalitetu koju se ne može replicirati. Tek nakon toga trake se vošte i izlažu toplini.

U tvornici AB Global svaki majstor za pletenje ima svoju radnu stanicu s drvenim kalupom. Ti kalupi, koje su ručno izradila dva stolara, predstavljaju kostur svake torbe. Zanatlija uzima trake kože i počinje plesti prateći uzorak koji je razvio Wright. Za jednostavniji model pletenje može potrajati dan ili dva. Naprimjer, za Santa Croce, najpopularniju torbu, potrebno je tri do pet dana rada, a za najsloženije modele, poput torbe Octo Multi, na kojoj se kombinira četrnaest boja, proces može potrajati i do tri tjedna.

Svaka ruka je drugačija, objašnjava Wright. Neki pletači pletu čvršće, neki labavije. Neki preferiraju određene uzorke. Zato svaka torba ima svoj rukopis i svoju osobnost. To nije nedostatak, već je upravo to ljepota ručnog rada. Nakon što je pletenje završeno, torba ide u ruke tima attachera, majstora koji dodaju ručke, zatvarače, postavu i završne detalje. I ovdje Wright inzistira na ručnom radu. 'Mogli bismo neke korake automatizirati', priznaje, 'ali onda bismo izgubili ono što čini Dragon.'

Torbe koje pričaju priče

Wrightov ured u Belgiji izgleda poput etnografskog muzeja. Stotine košara s različitih kontinenata nalaze se na policama, a svaka predstavlja potencijalni dizajn, svaka priča svoju priču. Ondje je i japanska košara od bambusa s tako složenim pletenjem koje se mora pomno promatrati ne bi li se otkrilo kako je napravljena. A tu su i robusne košare s pacifičkih otoka, dizajnirane za nošenje teških tereta, te elegantne francuske košare za piknik s kožnim ručkama i zamršenim detaljima.

'Putovao sam svugdje gdje je to bilo moguće', kaže Wright. 'I kamo god sam išao, tražio sam lokalne košare, lokalne tehnike pletenja. U Japanu sam učio o preciznosti, o tome kako može postojati samo jedan ispravan način da se nešto napravi. Na pacifičkim otocima naučio sam o snazi, o tome kako jednostavnost može biti najjače dizajnersko rješenje. U Europi sam naučio o tradiciji, o tome kako neki dizajni traju stoljećima jer su jednostavno savršeni', kaže.

Jednu priču Wright posebno voli pričati. Riječ je o već spomenutoj košari od listova banane koju je kupio na tržnici na Marijanskim otocima. Bio je na svom jedrenjaku, putujući od Australije do Japana, te je stao i na lokalnoj tržnici primijetio ženu koja je prodavala povrće u prekrasnoj košari od isprepletenih listova banane. 'Pitao sam je mogu li kupiti košaru umjesto povrća', prisjeća se Wright sa smijehom. 'Prvo me čudno pogledala, pa se nasmijala i rekla – naravno. Tu košaru još uvijek imam. Postala je inspiracija za našu torbu Inside-Out, zapravo jedan od naših najpopularnijih modela', kaže.

Posljednjih desetak godina zadnji korak u izradi njegovih torbi jest prišivanje medaljona svetog Kristofora veličine novčića. On je zaštitnik putnika, mornara i surfera, a Wright ih je počeo dodavati 2010. godine.

Najpopularnija torba Dragon Diffusiona jest model nazvan Santa Croce, s pletenjem čije je usavršavanje potrajalo šest mjeseci. Da nije bilo pomoći pletača po imenu Selvam, s kojim radi trideset godina, Wright možda nikada ne bi shvatio taj dizajn. Selvam je to riješio improvizacijom, prisjeća se.

Neki proizvodi imaju posebno značenje za njega, poput torbe Māori Kete, kao i Octo Multi, napravljene tehnikom vezivanja koja uključuje kombiniranje ostataka kožnih traka u čak četrnaest boja. Osmislila ju je majstorica zanatskog pletenja po imenu Shweta, a on još uvijek ima prototip dizajna u svom uredu. 'Uvijek je nosim na sajmove', kaže, podižući prototip torbe ispletene od crne, smeđe, ružičaste, plave, žute i kože drugih boja. 'To je moja torba za sreću. Ali moja omiljena torba je ona sljedeća, bilo da je za Dragon ili za nekoga drugog', kaže.

Eksplozija popularnosti

Lyst, globalna platforma za modno pretraživanje, nedavno je objavila da je Dragon Diffusion imao porast pretraživanja od 197 posto u zadnjem kvartalu. Među moćnim modnim kućama kao što su Prada, Bottega Veneta i Saint Laurent izdvojio se kao suvremeni brend koji odgovara na potražnju za elegantnijim i lijepo izrađenim torbicama koje ne koštaju kao manji automobil.

Cijene nastavljaju rasti, pa ne čudi da postoji velika potražnja za torbicama koje su luksuzne, ali pristupačnije. Dragon Diffusionove torbe koštaju do 500 eura funti, a Ashley Olsen obožava model Nantucket. Ipak, ove godine ključni stil bila je Santa Croce, torba koja se širi pri dnu. Upravo je ona bila na petom mjestu Lystove liste najvrućih proizvoda.

No naglim porastom popularnosti došli su i novi izazovi. Wright, koji je desetljećima radio relativno mirno i tiho, sada se suočava s potražnjom koju je teško zadovoljiti, a da ne žrtvuje kvalitetu. 'Ljudi me pitaju zašto jednostavno ne proizvodim više torbi', kaže Wright. 'Ali nije to tako jednostavno. Ne možete ubrzati majstore za pletenje. Ne možete tražiti od nekoga da plete savršenu torbu Santa Croce nakon tjedan dana treninga i učenja. Neki od mojih radnika rade sa mnom dvadeset, trideset godina. Oni razumiju kožu, razumiju pletenje na razini koju ne možete naučiti iz knjige', kaže.

Wright procjenjuje da je potrebno najmanje pet godina da radnik za pletenje postane istinski majstor svog zanata. 'Prve godine uče se osnove, zatim počnu razumijevati kožu, kako različite vrste reagiraju, kako se ponašaju, kako se mijenjaju. Nakon toga počnu razvijati osjećaj za ravnotežu, za napetost. I konačno razviju ono što zovem razgovor s kožom. Mogu osjetiti što koža želi, kako treba biti tretirana', objašnjava.

Unatoč izazovima, Wright ne želi žrtvovati kvalitetu radi kvantitete. 'Mogao bih sutra otvoriti deset tvornica', kaže. 'Ali što bi to značilo? Izgubili bismo kontrolu kvalitete. Izgubili bismo vezu sa zanatlijama. Torbe bi postale samo proizvodi umjesto umjetničkih djela', ističe. Kada ga se pita o budućnosti Dragon Diffusiona, njegov odgovor je tipično skroman. 'Samo želim nastaviti raditi ono što radim', kaže. 'Želim eksperimentirati novim tehnikama pletenja, novim kombinacijama boja. Želim prenijeti svoje znanje mlađoj generaciji pletilja.'

U tvornici u Ranipetu Wright je pokrenuo program osposobljavanja za mlade radnike. 'Moramo prenijeti ove vještine', objašnjava. 'Ovo nije samo posao, ovo je kulturno nasljeđe. Kada neki majstor pletenja ode u mirovinu, s njim odlaze desetljeća znanja. Želim osigurati da se to znanje ne izgubi.' Wright i dalje radi za druge brendove, iako je sve selektivniji u pogledu projekata koje prihvaća. 'Ako netko dođe s idejom koja me zanima, projektom koji je izazov, onda sam zainteresiran. Ali ne radim stvari samo zbog novca. U ovoj fazi života radim stvari koje me uzbuđuju, koje me tjeraju da razmišljam drugačije.'

Vjerni obožavatelji

Ljudi koji posjeduju Dragon Diffusionove torbe često govore o njima s gotovo duhovnom revnošću. Lizzy Hadfield, britanska influencerica, kupila je svoju prvu torbu tog brenda nakon što ju je nosila njezina prijateljica. 'Iste večeri sam je naručila', kaže. 'Dva dana kasnije već sam je nosila svugdje. Postala je moja najdraža torba', dodaje. Ono što posebno cijeni jest kako ona stari. Većina njih s vremenom izgleda lošije, objašnjava. Ali Dragon Diffusionova torba postaje ljepša. Svaka ogrebotina, svaka promjena boje, svaka oznaka, sve to dodaje karakter. 'Osjećam kao da moja torba priča priču mojih posljednjih godinu dana', zaključuje.

Rosenthal iz Lost & Founda u Los Angelesu kaže da je primijetila fascinantnu promjenu u tome tko kupuje Dragon Diffusionove torbe. Prije deset godina to su bile uglavnom starije žene, one koje cijene kvalitetu i zanat, kaže. 'Sada vidim dvadesetogodišnjakinje koje dolaze tražeći Dragon. Mlade žene prepoznaju vrijednost u nečemu što će trajati, što je napravljeno etički, što ima priču.'

Filozofija nesavršenstva

Za Wrighta svaka torba ima priču, život. 'Samo vrijeme može dati onu patinu dobro korištene torbe', kaže, dodajući: 'One koja putuje s vama svuda, koja može ispričati toliko priča. To je bezvremenska poruka. Nikada ne zaboravi tradiciju kože, majstore zanatlije, naslijeđene tehnike pletenja. Dragonove torbe napravljene su na taj način. Vječne su, korištene i unikatne.'

Wright preporučuje povremeno izlaganje torbe suncu. Ovaj prirodni proces štavljenja ne samo da produbljuje bogate tonove kože, već pomaže spriječiti prijenos boje. Osim toga, u svakoj pravoj Dragon Diffusionovoj torbi pronaći ćete skriveno blago, mali medaljon koji prikazuje svetog Kristofora, a on služi ne samo kao simbol zaštite, već i kao suptilna oznaka autentičnosti. U svijetu brze mode i još bržih trendova mnogi se slažu da Dragon Diffusion nije samo brend torbi, već svjedočanstvo strpljenja, zanata i vjere da dobro napravljene stvari pronađu svoj put do onih koji ih cijene, bez obzira koliko to traje.

Naime u svijetu brze mode i jednokratnih trendova Wright je odlučio ići drugim putem. Putem koji je sporiji, teži, ali i beskrajno nagrađujući. Njegov uspjeh dokazuje da postoji apetit za autentičnošću, za proizvodima koji imaju dušu, za stvarima koje traju. 'Ponekad me ljudi pitaju nisam li žalostan što sam toliko godina radio u sjeni', kaže Wright. 'Ali ja nisam radio u sjeni, radio sam u svojoj radionici sa svojim majstorima zanata, stvarajući stvari koje volim. To nije sjena, to je privilegija.'