Posljednjih godina broj posjetitelja ledenog kontinenta na jugu zemaljske kugle uzletio je do nevjerojatnih brojki. Prije tri desetljeća tamo je putovalo manje od osam tisuća ljudi godišnje, da bi ih prošle godine bilo skoro 125 tisuća. A trend rasta nastavlja se.

Takav nekontrolirani rast, kao i obično, izazvao je zabrinutost zbog opasnosti koje nosi. Naime, u klasičnom zatvorenom krugu, što je više gostiju, to je pod većim udarom sve ono što ih tamo privlači. A onda će svi biti na gubitku, i naš planet, i Antarktika, a onda i oni koji ga istodobno vole i ugrožavaju: touroperatori i turisti.

Kako spasiti Antarktiku?

Nedavno su se zbog toga u Italiji okupili predstavnici zemalja koje nadziru sve aktivnosti na Antarktici, no jedan od problema baš je u tome što nad tim kontinentom nema jasne kontrole. Na kraju će odgovor na pitanje 'kako spasiti Antarktiku od prevelike ljubaci' dati ekonomija. Prema različitim procjenama, u sljedećih deset godina broj posjetitelja tog surovog krajolika mogao bi narasti do najmanje 285 tisuća ljudi godišnje (konzervativna procjena), do možda čak 450 tisuća.

Najveći dio posjetitelja stiže ili će stići kruzerima, najviše na područje poznato kao Antarktički poluotok, točku na kojoj je Antarktika najbliža Južnoj Americi. Manji dio turista, pak, putuje na područje Rossovog mora, ili u unutrašnjost kontinenta.

Tamošnji turizam odvija se prema paketu međunarodnih sporazuma poznatom kao Sustav dogovora o Antarktici, a kontrolira ih i Međunarodno udruženje antarktičkih touroperatera (International Association of Antarctica Tour Operators - IAATO). Spomenuti sporazumi, očekivano, jako su sporog djelovanja i pod jakim utjecajem geopolotike, a s druge strane IAATO nema nikakvih nadležnosti u ograničenju broj posjetitelja. Sasvim dovoljno razloga za bojazan da će stvari krenuti krivo.

Sve što nepovratno utječe na divlji svijet

Koje su najveće prijetnje? Uništavanje i ono malo tla, ugrožavanje osjetljive vegetacije, 'uvoz' mikroorganizama i drugih vrsta koje nisu autohtone, uznemiravanje kolonija ptica i tuljana koji se gnijezde na Antarktici... Čak i kad neki od kruzera ne pristane uz obalu, oni mogu stvoriti probleme i ugroziti zrak i more, pa i donijeti zagađenje bukom, da ne govorimo o oštećivanju morskog dna sidrenjem i radom motora.

Tu su i emisije ugljika: svaki putnik na brodovima za krstarenja proizvede prosječno od 3,2 do 4,1 tone ugljika, ne računajući povratno putovanje. To je otprilike ravno količini ugljika koju prosječna osoba proizvede godišnje. A malo toga može ugroziti osjetljivi ekosustav na Antarktici kao klimatske promjene izazvane emisijama ugljika, bez obzira što turizam nije jedini proizvođač. Već su primijećena smanjenja površine pod ledom, što nepovratno utječe na divlji svijet. Srećom, sve više kompanija prelazi na hibridne brodove i gorivo koje manje zagađuje. IAATO se obvezao da će do 2050. prepoloviti emisije ugljika. Pohvalno, ali daleko od ciljeva Međunarodne pomorske organizacije koja želi dovesti emisije do nule.

Što napraviti?

Kad nedostaje mehanizama kontrole, možda se treba okrenuti ekonomiji. Na više mjesta po svijetu okoliš štite porezima, certificiranjem i drugim metodama, pa mnogi smatraju da bi to moglo upaliti i na Antarktici. Recimo, da posjetitelji plaćaju turističku taksu čime bi se prikupila sredstva za brigu o okolišu, otprilike nalik onome što se mora plaćati u Butanu. No, takva taksa ne bi odvratila turiste veće platežne moći i sklone pustolovinama.

Druga opcija je uvođenje ograničenog broja dozvola za posjet koje bi se među touroperatorima i zemljama mogle distribuirati dogovorom, ali i aukcijama ili lutrijom. Jasno, broj dozvola bio bi diktiran znanstveno dokazanim opasnostima za okoliš, odnosno utjecaja određenog broja ljudi na tamošnji ekosustav.

No, sve je to još na 'dugom štapu' i podložno ponekad predugim pregovorima i dogovorima. Dotad, sve je prepušteno 'svetom tržištu'.