KOLIKO AKTIVNOSTI JE PREVIŠE

Što kad se roditelji 'zanesu' pa zatrpaju dijete obavezama? Psihologinja otvoreno o prevelikim i nerealnim očekivanjima

  • Autor: Elma Katana
  • Zadnja izmjena 02.12.2018 16:28
  • Objavljeno 02.12.2018 u 16:28
Magistra psihologije Ines Rezo

Magistra psihologije Ines Rezo

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Imate li i vi gorak osjećaj u ustima dok slušate druge roditelje kako hvale svoju djecu koja upravo pored glazbene škole upisuju drugi strani jezik i školu glume, dok se vaš školarac upravo požalio kako ne želi više ići na tenis jer jednostavno više ne stigne od drugih obveza? Magistra psihologije Ines Rezo, asistentica u Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu i vanjska suradnica na Hrabrom telefonu, savjetuje roditeljima kako se nositi sa sve većim zahtjevima i pritiskom kojima su izložena djeca preopterećena školskim i izvanškolskim obavezama

Pred roditeljima se danas nalaze brojni izazovi, a često se mogu čuti kritike o prevelikoj opterećenosti najmlađih obavezama, gotovo već od vrtićke dobi. Stručnjaci kažu da kako odrasli osjećaju umor ili stres zbog prevelikog broja svakodnevnih obaveza, što može rezultirati i tzv. burnout sindromom, i djeca mogu patiti zbog prenatrpanog rasporeda jer su nerijetko, osim školskih, zatrpana izvanškolskim aktivnostima.

Psiholozi objašnjavaju da se preopterećenost javlja kad je sva djetetova energija usmjerena na samo jedno područje, npr. obaveze, a drugi zadaci i interesi, poput igre s prijateljima, bez kojih nema skladnog odrastanja, isključuju se ili svode na minimum.

Djeca koja nemaju dovoljno slobodnog vremena osjećaju se iscrpljeno i rastreseno. Nerijetko su roditeljska očekivanja previsoka i neprimjerena pa počinju predstavljati pritisak i opterećenje djetetu jer se od njega očekuje uspjeh na svim područjima života. Kada nisu u školi, pred djecom su brojne obaveze osim učenja, izrade domaćih zadataka ili pohađanja instrukcija, pa neki imaju i po tri ili četiri izvannastavne aktivnosti, a trend je da te aktivnosti počinju sve ranije, već u vrtiću.

Iako su mnoga istraživanja pokazala kako se mozak djece u toj dobi najbrže razvija, bitno je ostaviti im dovoljno vremena za slobodnu igru, osnovnu dječju aktivnost itekako važnu za razvoj.

SAVJET PSIHOLOGINJE

'Roditelji, hvalite dijete za uloženi trud, a ne rezultat!'

Bitno je, smatra Ines Rezo, da roditelji prihvaćaju dijete baš onakvo kakvo jest, bez obzira na sve. 'Roditelji, ne možete uvijek znati je li dijete izniman talent u nekom području, ali ga možete prihvaćati i voljeti baš takvo kakvo jest, bez obzira na njegove uspjehe - i to mu redovito davati na znanje.

Hvalite dijete za uloženi trud, a ne rezultat, opažajte eventualne promjene i pitajte ga ako niste sigurni kako mu je zaista na određenoj aktivnosti. Potičite svoje dijete igrom, razgovorom i svojim primjerom na uživanje u aktivnosti, bez usmjerenosti na nagradu ili ishod aktivnosti', poručila je.

Tako često možemo čuti kako su trenuci obiteljskog druženja zamijenjeni 'trčanjem' od jedne do druge dječje obaveze, nauštrb kvalitetno provedenog vremena s djetetom. Premda roditelji često misle da najbolje znaju što je dobro za njihovo dijete, ako primijete bezvoljnost, nezadovoljstvo ili nedostatak motivacije, trebaju u izravnom razgovoru vidjeti postoji li još interes za neku određenu aktivnost te donijeti odluku vodeći računa o željama svojih mališana.

Nedavno se ovim problemom pozabavio i pedagog i sociolog Boris Jokić u svojoj kolumni objavljenoj na tportalu.

'Osnovni razlog za visoko strukturiranje aktivnosti djece i mladih osoba očekivanje je da će naša djeca takvim odabirima doći do određene komparativne prednosti u životu. Iskustva za djecu biramo zamišljajući idealnu osobu današnjice: onu koja je kognitivno sposobna, usmjerena fizičkoj aktivnosti i zdravom životu, onu koja cijeni umjetnost i izražava se umjetnički, onu koja može komunicirati u globaliziranom svijetu i ide u korak s razvojem tehnologija. Slika je to osobe za koju bismo često željeli da smo upravo mi sami, a koju toliko nepromišljeno projiciramo u vlastitu djecu. Kao odrasli ljudi u mnogo čemu želimo usporiti. Postavlja se pitanje zašto isto ne želimo za one u koje se toliko kunemo, vlastitu djecu? Što je toliko opasno na školskom igralištu? Znamo li što se događa kada oni bulje u zid ili lupaju lopticom u pod? Hoće li uistinu izgubiti nešto ako ne uče strani jezik i ako ne idu na dvije sportske aktivnosti i lažne radionice za povećanje inteligencije s četiri godine?', zapitao se Jokić.

Kako pronaći idealnu mjeru prilikom izbora izvanškolskih aktivnosti jer se čini da većina djece ima raspored prenakrcan obavezama, zapitali smo magistru psihologije Ines Rezo.

Previsoka očekivanja dovode do toga da se dijete osjeća kao da nikada nije dovoljno dobro

'Suvremeno doba donijelo je određenu dobrobit u odrastanje djece i samo roditeljstvo, prije svega veću uključenost oba roditelja u odgoj djece. Uz veću roditeljsku uključenost često pod ruku idu viša očekivanja od djece, uz rečenicu koju često čujemo: 'Znam da on/ona to može pa želim da to i ostvari', bilo vezano uz očekivanja školskog uspjeha od djece ili pak očekivanja od njihovih izvanškolskih aktivnosti. Roditeljska očekivanja su potrebna djeci kako bi se zdravo razvijala, no samo ako su usklađena s njihovim mogućnostima i interesima. Previsoka očekivanja dovode do toga da se dijete osjeća kao da nikada nije dovoljno dobro te da mora 'zaslužiti' roditeljsku ljubav, što je vrlo štetno za njegov daljnji razvoj', kaže Rezo.

Ines Rezo

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Dodaje kako se djeca i roditelji precijene pa se 'rastrče' na sve strane od jedne do druge aktivnosti.

'Istraživanja kažu da je kvaliteta pojedine aktivnosti važnija od kvantitete aktivnosti. Za djecu je vrlo korisno da se bave aktivnostima koje ih zanimaju, u kojima uživaju i razvijaju socijalne vještine, što je za njihov razvoj i dobrobit puno važnije od broja aktivnosti. Preveliki broj aktivnosti može dovesti upravo do stresa i zamora kod djece, posebno ako djeca nauštrb aktivnosti provode manje vremena s obitelji i u slobodnoj igri', kaže Ines Rezo.

OPREZNO

Koliko je zapravo izvanškolskih aktivnosti optimalno za dijete

Nekad se roditelji 'zanesu' pa zatrpaju dijete obavezama s kojima se ono sve teže nosi.

'Svaki put kada se zapitate može li vaše dijete upisati još jednu izvanškolsku aktivnost, zapitajte se prije svega koliko vremena dnevno provede u slobodnoj igri i odmaranju, neovisno o njegovoj dobi. Kako pokazuje niz istraživanja koja se bave razvojem djece, slobodna igra je prva i najvažnija aktivnost koja vodi do zdravog razvoja, a važnija je od bilo kojeg ranog učenja stranih jezika ili poduka iz nogometa ili plesa', objašnjava Ines Rezo.

Što se tiče uspjeha i neuspjeha, dodaje, to je sastavni dio života.

'Uspjeh i neuspjeh su sastavni dijelovi života i dijete kroz izvanškolske aktivnosti ima priliku učiti kako da se nosi s njima. Važno je da roditelji budu tu za svoje dijete, neovisno o ishodu, i da ga podrže u izražavanju i osjećaja tuge, ljutnje, razočaranja, kao i sreće i zadovoljstva. Za djetetov razvoj samosvijesti vrlo je važno da ga roditelji ne kažnjavaju za neuspjehe zabranama, govorenjem da su ljuti ili razočarani njime ili pak uspoređivanjem s drugom djecom', rekla je psihologinja.

Važno je i dobro odabrati izvanškolske aktivnosti, dodaje Rezo.

Djeca mogu pokazivati znakove stresa, posebice ako je opterećeno obavezama

'Značenje dobro izabrane izvanškolske aktivnosti je veliko kada je izabrana po djetetovim interesima i mogućnostima - pruža mu priliku da se druži s vršnjacima i razvija socijalne vještine, da uči, razvija se i osjeća kompetentno i sigurno u sebe. S druge strane, ako roditelj 'ne vidi' dijete, odnosno bira aktivnosti ne razgovarajući s njime o tome, ignorira znakove da ono ne želi ići na određenu aktivnost ili da generalno pokazuje znakove umora, razdražljivosti i sniženog raspoloženja, onda izvanškolske aktivnosti mogu činiti štetu djetetu', zaključila je.

Ines Rezo kaže kako djeca mogu pokazivati znakove stresa, posebice kada se radi o djetetu opterećenom obavezama. 'Dijete može otvoreno protestirati protiv odlaska na neke aktivnosti, a može i pokazivati znakove iscrpljenosti kroz razdražljivost i agresivno ponašanje, bezvoljnost i sniženo raspoloženje. Dobro je da roditelji čim prije prepoznaju ovakve znakove, razgovaraju s djetetom o tome i ako je potrebno, u dogovoru s djetetom prekinu odlazak na neku aktivnost (ili više njih)', upozorava.

Dodaje i da treba voditi računa o djetetovim interesima i afinitetima.

'Roditelji imaju pravo sami odlučiti koji programi im više odgovaraju za njihovu djecu, a ono što bi bilo korisno unijeti u tu odluku su svakako preferencije djeteta i njihova unutarnja motivacija za pojedinu aktivnost što je puno važnije od statusnog simbola pojedinih aktivnosti.

Aktivnosti također mogu poticati socijalni razvoj djece i pružati im priliku za druženje s vršnjacima s kojima imaju zajednički interes.

'Ovisno o tipu aktivnosti, djeca mogu učiti kako se nositi s uspjehom i neuspjehom, kako poticati ustrajnost i trud, zajedništvo i timski duh, što su vrlo važne vještine za njihov budući život. No ponovno bih podcrtala da je za djecu nužno da svaki dan imaju vrijeme za slobodnu igru koja nije samo računalna igra i druženje s članovima obitelji koje nije samo u automobilu dok se prevozi s jedne aktivnosti na drugu', kazala je psihologinja.