Malo je poznato da kraljica krimića Agatha Christie nikada nije formalno studirala kemiju ni farmaciju. Njezino zanimanje za smrtonosne supstance rođeno je u sasvim praktičnim, ratnim okolnostima, a upravo je ta životna epizoda kasnije postala temelj za desetke zapleta u kojima je otrov bio oružje ubojstva.

Ljekarna kao učionica smrti

Kada je izbio Prvi svjetski rat, mlada Agatha prijavila se kao dobrovoljna bolničarka u rodnom Torquayu. Posao ju je ispunjavao, no sve se promijenilo kada je u sklopu bolnice otvorena nova ljekarnička spremnica, gdje je predloženo da preuzme novu ulogu. Da bi to mogla, morala je proći dodatnu obuku i položiti ispit za pomoćnicu ljekarnika, što je uspjela 1917. godine.

U to je doba svaki lijek pripremala ručno osoblje ljekarne, mjereći i pažljivo provjeravajući doze opasnih tvari prije nego što bi ih predala pacijentima. Christie je tako svakodnevno bila okružena bočicama sa strihninom, arsenom i drugim smrtonosnim spojevima, a njezini su je kolege podučavali i teorijskim i praktičnim aspektima kemije i farmacije. Baš u tim mirnim trenucima između priprema lijekova rodila se ideja za njezin prvi roman.

Prvi zločin rođen među bočicama otrova

Potaknuta okladom sa sestrom Madge, koja je sumnjala da bi uopće mogla napisati dobar detektivski roman, Christie se okušala u pisanju upravo dok je radila u ljekarni. Rezultat je bio 'Tajanstveni događaj u Stylesu', roman u kojem je svijetu prvi put predstavila belgijskog istražitelja Herculea Poirota, a žrtva je preminula od trovanja strihninom - tvari koju je autorica dobro poznavala iz svakodnevnog posla.

Iskustvo iz ljekarne obilježilo je cijelu njezinu književnu karijeru. Prema procjenama stručnjaka, čak 41 od njezinih romana sadrži neki oblik trovanja kao metodu ubojstva, što čini više od polovice cjelokupnog opusa. Zanimljivo je i da je jedan od ljekarnika s kojima je radila jednom u džepu nosio komad otrova kurare, o čemu je Christie kasnije pisala u svojoj autobiografiji.

Otrovi koji su prevarili i liječnike

Ono što njezine romane izdvaja od ostatka žanra jest znanstvena preciznost. Christie gotovo nikada nije izmišljala učinke otrova - opisivala je stvarne simptome, doze i vremenske okvire djelovanja, zbog čega su njezine knjige kasnije koristili čak i toksikolozi i patolozi kao svojevrsan priručnik za prepoznavanje simptoma trovanja. Malo je autora kojima je struka odala takvo priznanje.

Njezino poznavanje materije ponekad joj je koristilo i u stvarnom životu. Prema svjedočanstvima iz tog razdoblja, jednom je prilikom primijetila da je ljekarnik s kojim je radila pogrešno pripremio veću količinu lijeka nego što je bilo propisano, pa je namjerno posrnula i razbila spornu seriju kako bi spriječila da pogrešna doza dođe do pacijenata.

Danas, više od stoljeća nakon što je zakoračila u ljekarničku spremu u Torquayu, Agatha Christie i dalje ostaje nedodirljiva kraljica krimića - autorica čiji su izmišljeni zločini bili uvjerljivi upravo zato što iza njih nije stajala samo mašta, nego i godine provedene uz police pune stvarnih otrova.