Osoba s uznapredovalom demencijom mjesecima gotovo ne govori ili više ne prepoznaje članove obitelji, a onda se na nekoliko trenutaka iznenada uključi u razgovor, nekoga pozove imenom ili pokaže ponašanje koje podsjeća na vrijeme prije bolesti.
Fenomen je poznat kao paradoksalna lucidnost, a znanstvenici još nemaju objašnjenje zašto se događa.
vezane vijesti
Takve trenutke obitelji i njegovatelji opisuju desetljećima, no posljednjih godina postali su predmet ozbiljnijeg znanstvenog interesa. Istraživače posebno zanima što oni mogu otkriti o mozgu osoba s uznapredovalom Alzheimerovom bolešću i drugim oblicima demencije.
Paradoksalna lucidnost okvirno se definira kao neočekivana, spontana i smislena komunikacija ili povezanost kod osobe za koju se smatralo da je zbog uznapredovale demencije trajno izgubila sposobnost takve interakcije.
To može biti izgovaranje imena bliske osobe, smislen razgovor, šala, pjevanje ili jednostavno iznenadna razina kontakta s okolinom koja značajno odudara od dotadašnjeg stanja.
Epizoda može trajati samo nekoliko sekundi
Koliko su takvi trenuci kratki pokazalo je istraživanje koje je američki Nacionalni institut za starenje (NIA) predstavio 2024. godine.
Znanstvenici su razgovarali s članovima obitelji koji su skrbili za osobe s teškom demencijom. Opisane su 34 epizode lucidnosti, a 21 je trajala samo nekoliko sekundi. Preostalih 13 trajalo je nekoliko minuta, a uključivale su razgovor, nekoliko smislenih rečenica ili izraženiju budnost i uključenost u okolinu.
Najdulja opisana epizoda trajala je oko 45 minuta. Osoba je tražila cigaretu i pivo, pjevala i razgovarala s prijateljima i njegovateljem, a sljedećeg jutra je preminula.
Takvi primjeri objašnjavaju zašto se paradoksalna lucidnost ponekad naziva i terminalnom lucidnošću.
No ta dva pojma ne treba izjednačavati. Jedna od najvažnijih stvari za obitelji osoba s demencijom jest da trenutak neočekivane bistrine ne treba automatski tumačiti kao znak da je smrt blizu.
U spomenutom istraživanju četvero njegovatelja čiji su članovi obitelji u međuvremenu preminuli opisalo je lucidne epizode nekoliko dana ili tjedana prije smrti, ali još četvero reklo je da su se dogodile nekoliko mjeseci ranije.
Upravo zato istraživači danas razlikuju širi fenomen paradoksalne lucidnosti od terminalne lucidnosti neposredno povezane s krajem života.
Možda uopće nije tako rijetka
Posebno zanimljiv podatak donijelo je istraživanje objavljeno u svibnju ove godine u časopisu International Journal of Psychiatry in Medicine.
Autori su analizirali podatke nacionalno reprezentativnog američkog istraživanja među promatračima osoba s Alzheimerovom bolešću i drugim demencijama. Prema njihovim izvještajima, neočekivane lucidne epizode zabilježene su kod 43,6 posto promatranih osoba s demencijom. Rezultat sugerira da takvi događaji možda nisu rijetka iznimka kakvom su se nekada smatrali.
No brojku treba tumačiti oprezno: istraživanje se oslanjalo na izvještaje ljudi koji su promatrali osobe s demencijom, pa 43,6 posto ne treba predstavljati kao klinički potvrđenu učestalost paradoksalne lucidnosti.
I ranija kvalitativna istraživanja pokazala su da njegovatelji relativno često opisuju takve trenutke, zbog čega su neki znanstvenici čak postavili pitanje treba li ih uopće nazivati 'paradoksalnima'.
Što se tada događa u mozgu? To je veliko pitanje na koje znanost zasad nema odgovor.
Paradoksalna lucidnost posebno je intrigantna jer se pojavljuje kod ljudi s ozbiljnim neurodegenerativnim promjenama. Ako osoba za koju se činilo da je izgubila sposobnost smislene komunikacije nakratko ponovno može razgovarati ili prepoznati bližnje, postavlja se pitanje jesu li neke funkcije doista potpuno izgubljene ili im mozak više ne može normalno pristupiti. To je zasad hipoteza, a ne dokaz.
Još je 2019. skupina istraživača upozorila da bi sustavno potvrđivanje ovog fenomena moglo otvoriti pitanje postoji li kod teških demencija, uz nepovratna strukturna oštećenja, i određena funkcionalna komponenta koja bi u posebnim okolnostima mogla biti privremeno reverzibilna.
Američki Nacionalni institut za starenje upravo zato paradoksalnu lucidnost vidi kao mogući novi prozor u razumijevanje neurobiologije demencije. Dugoročno bi takva istraživanja mogla pomoći znanstvenicima u proučavanju mehanizama kognitivnog propadanja, no zasad nema dokaza da se lucidne epizode mogu namjerno izazvati niti da vode prema konkretnom liječenju.
Mogu li ih potaknuti glas ili glazba? U znanstvenoj literaturi postoje opisi epizoda koje su se pojavile nakon poznatog glasa ili glazbe, no ni ovdje još nije utvrđen pouzdan uzročno-posljedični odnos.
Drugim riječima, bilo bi prerano savjetovati obiteljima da određenom glazbom mogu 'vratiti' osobu s demencijom.
Istraživači tek pokušavaju razumjeti što neposredno prethodi tim trenucima, postoje li zajednički obrasci te mogu li se tijekom njih zabilježiti karakteristične promjene moždane aktivnosti.
Za obitelji ti trenuci imaju posebno značenje
Znanstveni interes samo je jedna strana priče. Za članove obitelji takav trenutak može biti izrazito emotivan. U istraživanju njegovatelja većina je lucidne epizode doživjela pozitivno. Zanimljivo je da o njima često nisu govorili liječnicima, dijelom zato što nisu znali je li taj podatak medicinski važan.
Autori smatraju da bi zdravstveni djelatnici upravo zato mogli aktivnije pitati obitelji jesu li primijetile takve epizode.
Pritom je važno ne tumačiti nekoliko minuta lucidnosti kao oporavak od demencije. Neurodegenerativna bolest nije nestala, a osoba se nakon kratke epizode najčešće vraća u prethodno stanje.
Ali upravo u tome leži znanstvena zagonetka. Ako teško oštećen mozak ponekad nakratko ponovno uspije uspostaviti smislenu komunikaciju, što se u tih nekoliko sekundi ili minuta promijenilo?
Odgovor zasad ne postoji. No upravo bi njegovo pronalaženje moglo pomoći znanstvenicima da bolje razumiju što se u mozgu s demencijom doista gubi – a što možda ostaje nedostupno na način koji još ne razumijemo.
