HEDONISTIČKA GENERACIJA

Je li starost budućnost Europe?

07.07.2012 u 13:00

Bionic
Reading

Iako ima 20-godišnju unuku, Mick Jagger u sedamdesetoj još skače po bini. Naš znanstvenik Viktor Žmegač je sa 83 aktivniji no ikada, kipar Ivan Kožarić je i u 91. stvaralački raspoložen, Pero Kvrgić je sa 85 još glumčina. Christopher Plummer je u 83. primio prvog Oscara, a američki bankar Irving Kahn u 107. redovito dolazi na posao. Mirovina bez mirovanja njihov je osobni izbor, potraga za smislom treće dobi, dok je za mnoge domaće šljakere to sudbina, način da traženjem boca u tuđem smeću skupe par kunića kao umirovljenički bonus. U svakom slučaju, starost je budućnost Europe

Kada Ivi Josipoviću za dvije i kusur godine završi prvi predsjednički mandat, njegovom predsjedniku savjeta za vanjsku politiku Budimiru Lončaru bit će dva mjeseca manje od 91 godine! Lijepa starost. I aktivna. Iskusnog diplomata zaboravilo je vrijeme, možete ga vidjeti na svakom prijemu, predstavljanju važnih knjiga, na otvaranju svake izložbe, na festivalima vina i hrane. I još uvijek među prvima saznaje sve što treba znati, a poznaje svakoga tko barem nešto znači.

Sa svojih 88 godina Sumner Redstone još ne želi nikome mlađem prepustiti upravljanje američkom masmedijskom globalnom kompanijom Viacom, iako su u medijskom biznisu zavladali klinci koji su jedva počeli brijati bradu. U 82. godini ni Rupert Murdock ne pušta iz ruku svoje medijsko carstvo. Iako ima 20-godišnju unuku, Mick Jagger u 70. još skače po bini. Naš povjesničar, germanist i muzikolog Viktor Žmegač je sa 83 godine aktivniji no ikada, kipar Ivan Kožarić je i u 91. stvaralački raspoložen, Pero Kvrgić je sa 85 glumčina kojoj skandira publika. Christopher Plummer je u 83. primio prvog Oscara. Premda je napunio 85, izdavač Playboya Hugh Hefner se i dalje valja u pidžami sa silikonskim zečicama. U 79. godini pravnica Ruth Bader Ginsburg je nakon gotovo dva desetljeća i nadalje članica američkog Vrhovnog suda, Elizabeti II nije nakraj pameti prepustiti sinu krunu, iako je napunila 86, a ni 107 godina starosti ne priječi američkog bankara Irvinga Kahna da uredno dolazi na posao.

Život u mirovini bez mirovanja

Živimo li u kulturi radnih i radišnih osamdesetgodišnjaka ili, kako ih još zovu, octogenarijansa? Ne živimo, naravno. Ili ipak da? Ovo su, naime, ljudi koji uživaju u svom poslu. Materijalno su zbrinuti, mirovine pristojne, a adrenalin još uvijek prasne u visine kada je riječ o poslu kojim se bave. Lučki radnici, vozači kamiona i tekstilne radnice pjevaju neku drugu pjesmu, a ovo su nezamjenjivi šefovi globalnih kompanija, znatiželjni znanstvenici, modni kreatori, umjetnici, političari. Pa ipak, pjevati pred tisućama uzbuđenih fanova i još uvijek izazivati delirij? Tko će tome odoljeti, iako je Jagger zasigurno skupio dovoljno rezerve da i u mirovini može komotno plaćati režije.

Ali život u mirovini bez mirovanja njihov je slobodan izbor, potraga za smislom treće dobi, dok je za mnoge domaće šljakere to sudbina, način da traženjem boca u tuđem smeću skupe par kunića kao umirovljenički bonus. Još ne tako davno politikom su drmali časni starci. Bivšim soc-lagerom carevali su vremešni Honeckeri i Živkovi, Kremlj je zaudarao na osamdesete, za njih nije bilo penzije, kao ni za doživotnog Tita. Penzija je bila za radnike, da se gube iz javnog i radnog života, povuku u svoje vikendice i uzgajaju krastavce. Elita je, po onoj plemenskoj logici da se mudrost stječe s godinama, morala biti stara i doživotna, a u politici je danas, čini se, malo mlađe ipak slađe: borilačkim vještinama i jahanjem Putin dokazuje jedru muškost, Medvedev je u solidnim srednjim godinama, tu je mladoliki Obama, David Cameron ima troje male djece, Zoranu Milanoviću je tek 46. I dok u zemljama rastućih ekonomija poput Kine, Indije i Brazila biznis u svoje ruke sve više uzimaju mlađi kadrovi, talijanska novinarka Nunzia Penelope u knjizi 'Italija u rukama sedamdesetogodišnjaka' opisuje talijansku gerontokraciju te kaže: 'Nama se dvojica ljudi, jedan s desnice, jedan s ljevice, već dvadeset godina smjenjuju na mjestu ministra financija. Pa je li više dosta?'



Zašto slikari dugo žive?

Prosudite sami, a ovaj smo popis posudili od jednog domaćeg blogera i malo nadopunili:
Pablo Picasso, 92 godine (1881 – 1973)
Salvador Dalí, 85 (1904 – 1989)
Edo Murtić, 84 (1921 – 2005)
Mirko Rački, 103 (1879 - 1982)
Henri Matisse, 85 (1869 –1954)
Ljubo Babić, 84 (1890 - 1974)
Oton Gliha, 85 (1914 - 1999)
Oskar Herman, 88 (1886 – 1974)
Emanuel Vidović, 83 (1870 - 1953)
Nikola Reiser, 92 (1918 -2010)
Ivo Šebalj, 90 (1912-2002)
Mladen Veža, 94 (1916 – 2010)
Ivan Kožarić, 91 (1921 -)

Ali starost je budućnost Europe. Nijemci naglašavaju da se od sredine prošlog stoljeća prosječan životni vijek u njih produljio za 15 godina, a da će stotu doživjeti polovina mališana rođenih 2012. Hrvati žive kraće od većine zapadnoeuropskih naroda, u starosti smo mnogo lošijeg zdravlja, a zemlju pustoši bijela kuga (10.000 Hrvata se godišnje rodi manje nego što ih umre), pa postajemo izumiruća zemlja bolesnih staraca u kojoj jednog umirovljenika mora uzdržavati samo 1,2 radnika. Tek svaki treći umirovljenik u nas ispuni puni staž od 35 godina, što će reći da su daleko prije 'otpisani' iz javnog i radnog života. Htjeli-ne htjeli, većina će se naših starčeka morati kojekako snalaziti i neće biti sretniji od generacije mladih, starih između 18 i 25 godina, kao što su to Nijemci. Tako barem pokazuju rezultati istraživanja njemačkog instituta za društvena istraživanja Forsa.

Hedonistička 'generacija 60 plus'

Na pitanje što žele poslije 65., samo 29 posto njemačkih građana treće dobi odgovara da želi provoditi vrijeme s djecom i unucima. Za 48 posto njih privlačnija je ideja o uživanju u slobodnom vremenu s bračnim partnerom nego baka-servis, a samo ih dva posto želi živjeti u zajedničkom kućanstvu s odraslom djecom. Za većinu Amerikanaca, naročito za žene, odlazak djece iz kuće znači život koji posvećuju sebi i svojim neostvarenim ambicijama.

U Njemačkoj čak 79 posto nekada revolucionarnih šezdesetosmaša, danas na pragu starosti, misli da su mladi zakinuti jer će starcima plaćati mirovine, a sami neće moći živjeti od vlastitih penzija kada na njih dođe red. No, unatoč tome, nisu se spremni odreći nekih svojih beneficija poput obrazovanja za treću dob, dok je samo četvrtina voljna sudjelovati u dobrotvornim akcijama.

Hedonistička generacija 60 plus uživa u slobodnom vremenu s bračnim partnerom i ne želi biti baka-servis

I sami iznenađeni, njemački sociolozi zaključuju da je takva visoko individualizirana, hedonistička 'generacija 60 plus' povijesno nova, ali ona se ipak odnosi na one s pristojnim mirovinama. U istraživanju instituta Forsa, 30 posto umirovljenika s bijednim primanjima smatra se izopćeno, prekriženo i mrtvo prije smrti, za razliku od samo dva posto dobrostojećih koji se tako osjećaju, iako si mogu priuštiti sudjelovanje u društvenom životu. Oni prvi krpare od prvog do prvog, a u nas je svaka četvrta mirovina pod nekom vrstom ovrhe. Oni drugi kruže Mediteranom na kruzerima, prate koncertni život, pohađaju tečaj keramike. Tržište im se umiljava, kroji za njih modu, Jane Fonda reklamira kozmetiku za staru kožu, mediji mantraju o produženoj mladosti i ljepotama poznog doba.

Budući da u Americi za vozače nema dobnog ograničenja, živahni starci na cesti su veća opasnost od mladih. Htjeli bi, a ipak ne mogu, jer je u osoba starijih od 85 dvostruko veća vjerojatnost od izazivanja nesreće nego u tinejdžera. Prošle je godine 91-godišnji vozač jurio desetak kilometara u krivom smjeru na autoputu I-95 u Maineu, dok je tri dana kasnije 87-godišnja bakica u svom kombiju ponovila istu grešku, ali u prometnom kaosu, srećom, nitko nije smrtno stradao. Takvih je incidenata sve više, a bit će ih i još više jer se predviđa da će se do 2050. broj Amerikanaca starijih od 65 godina popeti na 90, a starijih od 85 na 19 milijuna ili 13.2 milijuna više nego danas.

'Generacijo, probudi se!' poručuje naš poduzetnik i kolekcionar Veljko Marton, slikajući se razodjeven za jedan domaći politički tjednik, ne bi li svojoj generaciji šezdeset-i-nešto-godišnjaka zorno dokazao da mogu i moraju biti spremni za izazove treće dobi. Ipak, nedavna zgoda sa zagrebačke Špice najbolje opisuje što naši junci trećeg doba misle o sebi samima. Sastala se tako dva novinska urednika u mirovini i jedan naš uvaženi, također umirovljeni, pisac, sva trojica zapečatila sedamdesetu, možda još neku. Uto, poput duha Hamletova oca, prolazi jedna naša davno uspokojena 83-godišnja glumica, pa im veselo dobacuje: 'Bok, bivši ljudi!'