Ako vam se 2020. čini kao godina koja nikada nije završila, ili pak kao da je proletjela bez jasnih granica i sjećanja, niste jedini. Nova znanstvena studija donosi objašnjenje zašto nam je osjećaj protoka vremena tijekom pandemije bio toliko iskrivljen.

Pamćenje nije snimka, već rekonstrukcija

Iako ponekad zamišljamo pamćenje kao video snimku prošlosti, stvarnost je daleko složenija. Naš mozak ne reproducira nego rekreira prošlost – pod utjecajem trenutnih emocija, raspoloženja i očekivanja. Što više detalja možemo prizvati iz sjećanja, to nam se razdoblje čini duljim. Suprotno tome, monotonija i negativna emocionalna stanja skraćuju i zamućuju osjećaj vremenske udaljenosti.

To znači da vijesti, društvene mreže i tehnologija mogu oblikovati našu percepciju vremena, čineći ga da djeluje brže ili sporije – ovisno o tome koliko intenzivno pamtimo ono što se dogodilo.

Pandemijska godina kao psihološki eksperiment

Kognitivna neuroznanstvenica Nina Rouhani sa suradnicima odlučila je proučiti kako se Amerikanci sjećaju pandemijske 2020. godine. Koristila je podatke više od 1.000 ispitanika koji su kroz online ankete redovito bilježili svoja iskustva između travnja 2020. i siječnja 2021. Osim toga, sudionici su 2020., 2021. i 2023. godine zamoljeni da pokušaju rekonstruirati što više sjećanja iz određenih razdoblja.

Rouhani se posebno zanimala za tzv. 'flashbulb' sjećanja – one iznimno žive slike trenutaka kada smo doznali za šokantne vijesti. No pandemija je unijela jedinstveni paradoks: premda je bila prepuna šokantnih vijesti, svakodnevni život bio je lišen raznolikosti – dani su se ponavljali bez većih promjena. Kako je ta kombinacija utjecala na pamćenje?

Što više rutine – to manje vremena?

Znanstvena hipoteza kaže da iznenadni, snažni događaji u našoj memoriji stvaraju vremenske granice – dijelimo život na 'prije' i 'poslije'. Više takvih granica rasteže naš subjektivni osjećaj trajanja.

Ali pandemijski lockdown donio je nešto drugo – monotoniju. Ljudi su radili od kuće, izbjegavali izlaske i društvene interakcije, svaki dan bio je gotovo identičan.

'Kada se vratite s odmora, imate osjećaj da ste bili odsutni cijelu vječnost jer vam mozak bilježi nove uspomene. Lockdown je učinio suprotno', pojasnila je Rouhani.

Njen tim usporedio je sjećanja na događaje iz pandemijske 2020. s onima iz drugih godina i otkrio da su ljudi vrijeme iz tog razdoblja doživjeli kao komprimirano – događaji su im se činili bližima jedni drugima nego što su u stvarnosti bili. Ukratko, vrijeme se u sjećanju skupilo.

Emocije i raspoloženje dodatno iskrivljuju sjećanja

Istraživanje je otkrilo još jednu zanimljivost: ljudi koji su tijekom pandemije doživjeli visoku razinu stresa, tjeskobe ili simptoma depresije, prisjećali su se većeg broja događaja – ali s manje jasnoće. Drugim riječima, imali su više sjećanja, ali su ona bila mutnija i manje konkretna.

'Jaka negativna emocija može poboljšati memoriju', objašnjava Rouhani. 'Ali ako osoba zapadne u kronično stanje traume ili depresije, to briše specifičnost sjećanja.'

No i kod tih ispitanika, kao i kod svih ostalih, percepcija vremena tijekom pandemije bila je ista: razdoblje se činilo zbijenim, s vremenom koje se izgubilo u magli rutine.

Kako nam prošlost može pomoći da se bolje nosimo sa sadašnjošću

Iako se mnogi žele osloboditi pandemijskih sjećanja i pustiti ih da izblijede, znanstvenici upozoravaju da mutna i nedovršena sjećanja mogu dugoročno štetiti. Bez jasnih emocionalnih i vremenskih oznaka, traumatična iskustva lakše se aktiviraju kroz okidače u svakodnevici.

Dobra vijest? Budući da je sjećanje rekonstruktivno, uvijek ga možemo svjesno oblikovati – detaljnim prisjećanjem, pisanjem dnevnika ili razgovorom s bližnjima.

Ova tehnika, poznata kao indukcija epizodičnog pamćenja, može nam pomoći ne samo da razjasnimo prošlost, već i da slobodnije i pozitivnije zamišljamo budućnost.

Tek smo na početku razumijevanja memorije i vremena

Iako znanost već dugo proučava povezanost emocija i pamćenja, tek se sada ozbiljno istražuje kako se iskrivljuje osjećaj za vrijeme. Rouhanina studija sugerira da monotonija ima snažniji utjecaj od dramatičnih vijesti, ali postavlja i nova pitanja: ima li raznolikost u emocijama isti učinak kao raznolikost u prostorima i događajima?

'Memorija je pristrana na načine koji su nam često neintuitivni, ali dosljedni', zaključuje Rouhani.