KAZALIŠNA PREMIJERA

ZKM donosi predstavu o suđenju nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu

  • Autor: M.P.
  • Zadnja izmjena 14.03.2019 09:36
  • Objavljeno 14.03.2019 u 09:36
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Marko Ercegović

U Zagrebačkom kazalištu mladih u petak, 22. ožujka 2019. u 20 sati premijerno će biti izvedena predstava Eichmann u Jeruzalemu autora Jerneja Lorencija, a u kojoj glume Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Frano Mašković, Mia Melcher, Pjer Meničanin, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić. Više o predstavi doznajte u tekstu dramaturga Tomislava Zajeca koji donosimo

REKONSTRUKCIJA BANALNOSTI ZLA

Ako osnovne elemente nekog pretpostavljenog sudskog procesa krenemo pomnije promatrati izvan uobičajena tematiziranja njegova sadržaja te pozornost prije svega usmjerimo na njegovu formu i strukturu, dakle na konstitutivne elemente od kojih se sastoji, a zatim i na unutarnje silnice koje služe stvaranju temeljnih odnosa snage ili razlikovanju statusa moći među akterima, tad bez dvojbe ulazimo u prostor izvedbe. Takve je nedvojbene teatralizacije suđenja ratnom zločincu Adolfu Eichmannu održanom 1961. godine u Jeruzalemu bila svjesna i njemačka filozofkinja Hannah Arendt, u trenucima u kojima je izvještavala sa samoga procesa, a na kojem je i domislila tezu o banalnosti zla, koja ju je poslije obilježila u prostoru filozofije, ali i mnogo šire od toga. Upravo je tom činjenicom na neki način otvoren i veoma širok poligon za različita tumačenja te sintagme, kojom je Arendt, promatrajući strogo birokratsku narav svojeg subjekta, od teze o radikalnosti zla veoma brzo dospjela do njegove banalnosti, ocijenivši pritom da samom procijepu zla zapravo uvijek i nužno nedostaje dubine, što ga i ostavlja na jasno vidljivoj, ali zbog toga i toliko teško pojmljivoj površini običnosti.

No Arendt i njezina misao za Jerneja Lorencija i njegovu autorsku ekipu tek su polazište u istraživanju uz koje se neminovno vežu, kao na kraju i uz Arendtičine filozofske postavke, kako povijesne činjenice, sociološki i filozofski zapisi, osobni uvidi izvođača tako i svima prepoznatljivi elementi popularne kulture, a sve u pokušaju racionalizacije, onda i kontekstualizacije zla i njegovih stvarnih posljedica. U tom smislu ova predstava čini široku gestu s pomoću različitih medija, od dokumentarnog filma Shoah Claudea Lanzmanna, preko Jaspersovih predavanja objedinjenih u studiji Pitanje krivnje, ili romana Koža Curzia Malapartea, pa sve do igranog filma Suđenje u Nürnbergu redatelja Stanleya Kramera.

Ti raznorodni pogledi na tematiziranje zla putem prepoznavanja i ustanovljivanja elemenata suđenja kao kazališnog čina svojom unutarnjom dinamikom pozornost usmjeravaju prije svega na pojedinca. Na kvadrat osobnog prostora, na pojedinačno tijelo, na individualno iskustvo, na pojedinačni iskaz, na jedinstvenost doživljaja. Tom je koncentriranom usmjerenošću na pojedinačno zapravo jedino moguće napraviti odmak i od totalitarnog ustroja, čime se omogućuje pitanje koje je bez dvojbe temeljno, a koje traži odgovornost za učinjeno. Naime, tek nakon što se uspiju zaobići poluge koje omogućuju totalitarizam, poput poslušnosti ili straha, moguće je i pojedincu reći da nije suvišan, da je važan, da je njegov iskaz jedinstven, a njegovo proživljeno iskustvo prepoznato kao vrijedno. Tek je u tom trenutku moguće izaći i iz prostora institucionaliziranosti zla, pri čemu ono postaje dijelom stvarne osobne odgovornosti. U tom smislu i tijelo kao kvadrat kože, na način na koji se to uspostavlja u ovoj predstavi, može iznova postati živim svjedokom. Kao što se, analogno tomu, tek u tom trenutku i osoba koja je to tijelo svela na kvadrat kože može zaista pozvati na odgovornosti.

Svaki postupak rekonstrukcije nužno traži svoj kontekst u kojem ga je moguće dodatno istražiti i objasniti. U suprotnom slučaju, svako je zlo kao i svako dobro zapravo podjednako banalno i plošno. Tek u trenutku u kojem smo spremni prepoznati čije sve strahove zaista nosimo u sebi možemo se pokušati nositi s najtežim, vlastitim strahom. Ova predstava teži upravo tome; propitivanjem elemenata koji čine povijesni događaj s tako razornim posljedicama poput holokausta, kao i svih značenjskih slojeva koji su mu pridodani s vremenom, ona izvedbenom rekonstrukcijom nesmiljeno zarezuje u duboki usjek potpuno netaknut zlom na način na koji ga opisuje Hannah Arendt, u istraživanje osobnih tuga, strahova i istina, daleko od svake pretpostavljene banalnosti.

Tomislav Zajec

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!