KNJIGA NIVES OPAČIĆ

Živahni putopisi najpoznatije naše jezikoslovke

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 05.12.2012 13:42
  • Objavljeno 05.12.2012 u 10:39
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Knjiga Nives Opačić 'Pod Velikim medvjedom', s podnaslovom 'Špartanje po sjevernoj hemisferi', u izdanju Matice hrvatske rijetko je tematsko, žanrovsko i nakladničko osvježenje u aktualnoj kulturološkoj produkciji u Hrvatskoj

Autorica je inače poznata kao jedna od najdosljednijih promicateljica hrvatskoga jezika i kulture u Hrvatskoj, ali i u ostatku slavističkoga svijeta. Ne ostajući nikad samo u zabranu svoje uže struke, nego obraćajući se i široj publici, uvijek je već naslovima znala zainteresirati za svoja djela, a koja su podobivala i mnoge nagrade kao što je primjerice nagrada Kiklop, 2010. za leksikografiju za knjigu 'Reci mi to kratko i jasno – hrvatski za normalne ljude'.

Sljedeći zanimljivo sročeni naslovi su 'Iza riječi: prtinom i cijelcem', 'Jezikomjer: vodič za izbjegavanje najčešćih pogrešaka u hrvatskome standardnom jeziku' te da se sve ne nabraja, nek bude spomenuto još, prije naslova o kojem je ovdje riječ, i naslov 'Riječi s nahtkasna i kantunala: (ili noćnog ormarića)'.

Kao što rečeni naslovi i zvuče, riječ je o štivima pisanim zanimljivo, duhovito, nerijetko i s dobrohotnom porugom samozvanim, umišljenim purifikatorima hrvatskoga jezika, tako da se njene pouke primaju lagano i u zapamtljivu te nerijetko duhovitu literarnom kontekstu. U knjizi o kojoj je ovdje riječ Nives Opačić ostavila je jezikoslovlje postrani i odala se visoko literarnom, esejiziranu putopisanju. No, nije ona ostala ni u jednom od tekstova uvrštenih u ovu knjigu na više ili manje uspjelu opisu mjesta koja je posjetila ili živjela djelatno u njima, nego je uvijek poštovala i svojevrsno jedinstvo mjesta i vremena. Vremena prošlih, tadašnjih i sadašnjih, važnih ljudi iz tih svih kategorija vremena i mjesta, stvaralačkih ličnosti i osoba zbog kojih je i trebalo putujući živjeti. Kako je to ona uvodno zapisala, putovanja su bila potrebna za izlaženja i iz sebe i iz svijeta koji je okruživao, onaj svjesni kratki privid života koji nam pomaže da se – možda bolji, bodriji i bliži sebi – vratimo svakodnevici.

Nives Opačić

Nives Opačić

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Prvo je poglavlje posvećeno Berlinu, a naslovljeno, dakako, 'Nebo nad Berlinom'. Tu autorica u samo nekoliko redaka o Istočnome i Zapadnome Berlinu, jer je u to doba bila tamo, pronalazi, uza sve razlike, nešto što im je potpuno isto, potresno zajedničko do u tančine.

'To su stare, istrošene žene pobijeđenoga naroda. Iste su s obiju strana Zida. Osramoćene. One su platile ceh ludoga austrijskoga kaplara, njih je pregazio saveznički tenk, preko njihovih su se leđa rukovali John i Aljoša na legendarnoj fotografiji, u njih su zabadali svoj pobjednički barjak. One idu tupe – njih Zid ne dira.'

Teško bi bilo naći slično potresnih redaka u mnogim knjigama o Zidu, onome istome zbog kojih su u cijelome svijetu zapamćene solidarizirajuće Kennedyjeve riječi 'Ich bin eine Berliner'. Nives Opačić ne treba aura američkoga predsjednika da iz samo nekoliko njenih riječi današnji čitatelj osjeti svu tu tešku povijest Zida.

I tako od poglavlja do poglavlja, od Baltika preko Beča, Praga, Barcelone, Venecije, Turske, Cipra, preko Bosne, Boke i Dubrovnika, do Kostajnice i Županje i sličnih malih mjesta, spomenaka autorica se ogleda u povijesti, urbanizmu, umjetnostima, religijama i čemu sve ne. Piše o Schubertu i njegovoj rodnoj kući koja baš i ne odgovara slici u Muzičkoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda, ali dopušta da se zgrada možda izmijenila, a o velikom skladatelju zapravo ispisuje nov, zanimljiv tekst, možebitni izvor za neku novu leksikografsku jedinicu.

Uopće o glazbi sa svojih putešestvija često se raspisuje, ali ni likovnost joj nije nimalo strana, pa tako otkriva osebujnoga graditelja Hundertwassera kojeg naziva svojim duhovnim dekontaminatorom, jer posrijedi je 'nekonfekcijski autor duboko stopljenim s prirodom – onom koja nestaje (ili sam već trebala upotrijebiti svršen glagol?), kojemu je oštra ravna crta svetogrđe, a izlomljena i valovita pravilo'.

Eto, tu je autorica popustila svojoj osnovnoj vokaciji, pišući uz svoje putopise zapravo mali likovni ogled o osebujnu umjetniku, progovorila je iz njene biti filologinja pa kaže: 'Taj Friedrich Stowasser… je najlogičnije postao Friedensreich (bogat mirom), a Stowasser (evo i slavenske primjese u esterajherskom mišungu) Hundertwasser.' O arhitektu bez ravnih linija i pravila geometrije zapisuje i za njegu raritetnu crkvenu arhitekturu: crkvu svete Barbare u Bärnbachu koju je od Hundertwassera naručio neki dalekovidni, ali očito i hrabro samostalan župnik, pa tako danas crkvica izgleda sjajno bez obzira što je ukrašena kao u bajci o Ivici i Marici i pomalo u stilu sjajne bombonijere, tako da današnji služitelji u dotičnoj izvanserijskoj bogomolji o njenu izgledu ništa ne komentiraju.

Čak su o Hundertwasserovim djelima objavljene dvije fotografije uz Bečke listiće Nives Opačić i te su ponajbolje u knjizi. Što se ostalih slika tiče, autorici bih preporučio da ubuduće uz svoje putopise stavi i fotografije koje je sama snimila, ona bi to sigurno dobro napravila. U objavljenim putopisima autorica pokazuje izrazit osjećaj za otkrivanje manje poznatih činjenica ili pak novih detalja o poznatim. Takvo je primjerice poglavlje 'Troskokom do Turske'. Tu je Nives (Snježana) zapisala cijelo obilje podataka o svetom Nikoli, koji dolazi sa snijegom, i dala se fotografirati pred postoljem na kojem je onaj Coca-Colin debeljko, sav u crvenom s bijelim krznom u postavi, kojega u Americi i zovu svetim Nikolom, dok su ga u nas, kaže ona (da zatremo svaku socijalističku natruhu, pa tako i Djeda Mraza), 1993. godine prozvali tako kršćanski - Djedom Božićnjakom.

Budiboksnama, reklo bi se tamo gdje se iole misli svojom glavom. Sve u svemu, u gradu trostruka imena Myra, Demre, Kale mjesto biskupa Nikole iz 4. stoljeća, zaštitnika univerzalnoga, putnika, pomoraca, djece kojima donosi darove i majčice Rusije, pa su zato Rusi djelomično i restaurirali njegovu stolnu crkvu u 19. stoljeću sva je tušta i tma brojnih turista koji su socijalna strata o kojoj naša autorica baš i nema neko dobro mišljenje, a što ni nije čudo jer najviše njih putuje tako da po povratku jedva zna gdje je bila, a još manje zašto.

Stoga istu autoricu pisac ovih redaka upućuje na Francija Blaškovića, karizmatičnoga frontmena pulske rock grupe Gori ussi Winnetou, koji je svojedobno, još u gluho doba državnoga socijalizma, osnivao Ligu za borbu protiv turizma, tako da vidi da nije usamljena što se tiče otpora cunamijevskom turizmu.

Posebno je preporučiti ono što Nives Opačić piše o turizmu Venecije i Dubrovnika nekad i sad. Naime, kao curetak uspjela se dokopati Dubrovnika, s luftmadracom i ruksakom na nejakim plećima, spremna spavati na dva metra kvadratna prijateljičine terase i biti tom prilikom na vrhunskim, ničim ometanim predstavama svjetskih izvođačkih dosega.

Na Ljetnim igrama pak 2011. svjetski poznati pijanist Boris Berezovski pokušavao je odsvirati solistički recital, ali mu strahovite detonacije i odobreni urnebesni turistički vatromet iz obližnjega staroga porta to nije dopuštao tako da je ad hoc promijenio program, a zapravo je trebao jednostavno prekinuti i otići. Sličnih se turističkih nepogoda događalo našoj putopiskinji i u Veneciji i drugdje. Pa ne'š mrzit taj turizam.

Ali, zato - 'Treba putovati, ne treba živjeti' - što je naslov davne knjige Ivana Katušića, a spisateljski moto Nives Opačić. Jer putovanje je više od života. I više od putopisa.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!