FOTORETROSPEKTIVA

Željko Stojanović: totalni fotograf

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 25.01.2012 11:29
  • Objavljeno 25.01.2012 u 09:31
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

U samoborskoj Foto galeriji Lang u tijeku je prva autorska retrospektiva fotografa Željka Stojanovića, a donosimo vam reprezentativni izbor fotografija

Početkom sedamdesetih godina dvadesetogodišnjak Željko Stojanović snimio je svoj prvi pars pro toto, a to je bila prazna vinska čaša na tipičnom ugostiteljskom poslužavniku u prvom planu, izoštrena, a cijeli ostali kavanski interijer izvan fokusa rastapa se i odiše atmosferom vjerojatno najčuvenije zagrebačke kavane Corso.

Doba je to kada glavnim stammtischom predsjedava filmski kritik i kritik uopće čuveni Vladimir Vuković. U to doba Vladek je, mada ne baš u studentskoj dobi, pisao i veoma čitane, šenoinske zapise naslovljene 'Zagrebulje' u Studentskom listu, a u kojem je urednikom bio i pisac ovih redaka koji je, autoru fotografije prazne čaše, objavio prve fotografije u karijeri koja, eto sada, u povodu njegova administrativnoga umirovljenja, bilježi prvu autorsku retrospektivu u Foto galeriji 'Lang' Željka Koščevića.

Stoga mi je prisjetiti se odmah i jedne od prvih, na naslovnoj stranici objavljenih fotografija, Željka Stojanovića. Naime, valja svakako reći da je to bilo doba kada je prvi puta u povijesti na tada Zagrebačkom sveučilištu biran student prorektor i bî, na opće zaprepaštenje svekolike sveučilišne javnosti, nepobitno demokratski izabran Ivan Zvonimir Čičak. Ostalo je, dakako, poznata povijest, ali za Željka Stojanovića povijest njegove fotografske karijere upravo počinje. Kao urednik poslao sam ga da gdje god i kako god zna nađe prvoga izabranoga studenta prorektora, da ga hitno snimi za naslovnu stranicu SL-a.

Naš fotografski mladac dva je dana uzalud pokušao naći i snimiti novoga prorektora, ali taj kao da je u zemlju propao. I što će, Željko Stojanović, rok predaje samo što mu nije iscurio kad on odluči pribjeći simbolici i ode na prva polja izvan grada i snimi jedan suhi čičak, kapitalac. I na naslovnoj stranici je bio objavljen čičak, doduše s malim početnim slovom, ali bile je više nego li jasno o kome je riječ. Treba li sada opet reći da je ostalo povijest, ne nipošto, povijest fotografije Željka Stojanovića tek se počela pisati nakon što su dva Željka postavila prvu retrospektivicu u komornom prostoru Fotogalerije Lang.

Jer nakon Studentskoga lista, dugo najvažnijega, za to doba, off glasila, fotografije s magnumovski naglašenim crnim okvirom autorskoga kadra počinju se pojavljivati i u drugim glasilima kao što su primjerice bili Omladinski tjednik, Tlo, Telegram, pa čak i časopis Pitanja. U tom časopisu kasnije se čak pojavljuje konceptualni intervju u kojem ovdje retrospektivno tretirani fotograf na sva pitanja odgovara samo fotografski tj. fotografijom.

U prilogu ovome članku može se naći i jedan takav primjer odgovora na pitanje koji su fotografi na njega utjecali. Cijela pak generacija novih fotografskih imena tada se javlja i posebno, nešto kasnije, ističe se u omladinskoj tiskovini Polet, u kojem grafički urednik Goran Trbuljak zna primjereno tretirati novinsku fotografiju. Željko Stojanović, talentirani i radoznali autodidakt, spreman na svaku stvaralačku nepodopštinu odaje se od početka raznim fotografijskim žanrovima. Tako surađuje s tada procvalim dizajnerima i arhitektima kao što su bili primjerice Boris Bućan, Željko Borčić, Boris Ljubičić, Radovan Tajder i Branko Silađin.

Tako surađujući s dizajnerima, lako pravi slike u kojim angorska mačka sasvim prirodno hoda na pet noga, a na muškom modelu se u predjelu rasporka nazire dvooka zrcalna kamera, što je ideja koju zbilja ne treba tumačiti jer je naslov manifestacije Što sam vidio. (Ili kako?)

Željko Stojanović

Željko Stojanović

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Danas bi i to možda bio neki konceptualni art, dok se netko ne prisjeti da je samo zamišljanje fotografije već – art. Kod arhitekata i s njima ispekao je zanat za nešto što bismo danas mogli možda nazvati tehničkom fotografijom, a on je među onima kojima redovito uspijeva da se linije predmetnih objekata ne ruše, da se ne pojavljuju izmišljene perspektive, da se lako i ispravno očitava sva arhitekturalna višedimenzionalnost, riječju da se vide razne građevine kakve zaista jesu. Slijedeći žanr kojem se Ž. S., kako se voli potpisivati, priklanja jest teatar.

I to onaj Teatar &td iz najslavnijih mu dana. Tu dolazi do izražaja autorova posebna sklonost life fotografiji. Tu je, zapravo, prvi puta došla do izražaja njegova sklonost nečemu što bi se moglo nazvati totalitetom fotografije. On, naime, kazališnu fotografiju stvara u totalitetu i to od tihoga okidanja iza kulisa, na minimumu svjetla i maksimumu usredotočenosti na glumački pokret i grimasu, sve to bilježi na visoko osjetljivu filmu, krupna zrna i specijalno ga razvija i kopira na dokument papiru, s obvezatnim autorskim okvirom koji bi trebali poštovati tehnički urednici u medijima.

Tada, da se zna, u Teatru &td postoji i mala zidna galerija 4 SL. gdje premijerna predstava biva prikazana u samo četiri slike, ali velike u svakome smislu. U rečenome prilogu valja pogledati portrete velikih glumaca iz doba pravoga &td-a. Osamdesetih godina vraća se bivši fotoreporter SL-a umjetničkoj reportaži u reviji Fokus u doba kada ga uređuje njegov već spomenuti prvi urednik. Radi, danas je to sasvim moguće reći, zadnje velike fotoreportaže, i to na dvadesetak stranica i uz tekstove prvorazrednih novinskih pisaca.

U prilogu se da vidjeti fotografije iz tema o željeznici, zadnjim labinskim rudarima, Lastovu, Opatiji itd. Takvih reportažnih fotografija više nema u našoj štampi iz više razloga, a najvažnija su da: nema nikoga tko bi tako snimao niti onoga koji bi to objavio, a sumnjati je, čini se, i u postojanje adekvatne publike. Radeći kao fotoreporter za tjednik Feral Tribune, bez obzira na to kako je ta suradnja završila, ponovo je napipao puls life fotografije i ekspresivna slika, koja je također u prilogu, kako policija baca suzavac na prosvjednike za vraćanje imena Trg žrtava fašizma i kako im oni uzvraćaju prvorazredan je prizor iz toga žanra. Još je i drugih na retrospektivi koju su postavili Željko & Željko načetih žanrova u kojima se Stojanovića osjeća sasvim suverenim. Ono pak što je u njega svevremeno je posebno probirljivo i odlučno oko kada je u pitanju izrez kadra i odsudni moment okidanja. Sve u svemu vrijeme je za monografiju pod naslovom Željko Stojanović: totalni fotograf.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi