Svaki novi tekst o glazbi započinjem otvaranjem dokumenta s prethodnim tekstom, brisanjem dojmova o albumu ili koncertu o kojem sam pisao te tako simbolički krećem ispočetka, istovremeno pokušavajući zadržati neki kontinuitet. U slučaju aktualnog džuboksa ova operacija nosi posebno zanimljivu simboliku – upravo sam obrisao prikaz subotnjeg koncerta Swansa te počeo pisati tekst o šestom albumu Florence and the Machine.

Pokušavajući opisati kako bi taj album trebao zvučati, primarna autorica i šefica spomenutog benda, Florence Welch, prije nekoliko mjeseci označila je na studijskom whiteboardu riječi 'Swans + Adele'. Htjela je, dakle, spojiti ritualnu buku najglasnijeg benda u poznatom nam univerzumu s čistoćom vokala najpopularnije pop pjevačice. Florence je svoje oduševljenje Swansima elaborirala u razgovoru za Euphoria Magazine, u kojem je istaknula njihovu pjesmu 'It's Coming It's Real' kao izravnu inspiraciju.

Kako bi postigla taj gargantuovski zvuk, najveća barokna pop zvijezda današnjice u producentsku je fotelju posjela Marka Bowena iz Idlesa, još jednog benda koji ne štedi na glasnoći, iskrenosti i dramatičnosti. Tu su još neki doktori grandioznih emocija, poput Aarona Dessnera – znate ga, onaj tip iz The Nationala koji je kroz Taylor Swift uveo folklor i intimu u komercijalni pop – i Mitski, znate je, ona cura koja se za titulu kraljice folklora i intime među mlađom generacijom tuče s Lanom Del Rey.

Trauma i vrisak

Rezultat je čak i za standarde Florence and the Machine drama gargantuovskih proporcija, u kojoj obredni vriskovi sustižu prljave gitare i grmljavinu bubnjeva, a ječeće balade veće od života guše se u bolno ispovjednim tekstovima. Ispovijedi kod Florence Welch nikad nije manjkalo, a na ovom albumu osobito je otvorena – nije to teško povezati s istinitim događajem, traumatičnom izvanmateričnom trudnoćom koja ju je gotovo ubila, nakon što se oplođena jajna stanica smjestila u jajovod umjesto u maternicu i izazvala unutrašnje krvarenje.

Kad se tako nešto dogodi, želite se samo pošteno izvrištati, a u uvodnoj i naslovnoj pjesmi Florence uklapa vrištanje u obred vještičjeg rituala čija katarzičnost već na početku opravdava referencu na Swanse. Još to više čujemo u sljedećoj 'One of the Greats', u kojoj kroz raskošnu naraciju i mračnu atmosferu nalik heroinskim ispovijedima Marka Lanegana otvara dušu o povratku iz mrtvih, eksplodirajući u krešendu gudača i harfi.

Iskrenost i prava ljubav

Nije uvijek sve tako ozbiljno, a bome ni toliko konzistentno: primjer je 'Music By Men', ne baš uspjeli pokušaj satire na račun pretežno glupih frajera koji stvaraju glupu muziku (čak se i poimence spominje The 1975, bend Matta Healyja, bivšeg frajera njezine 'prijateljice s Floride' Taylor Swift). Ovakvi potezi približavaju je upravo metaverzumu Swift i njezinog olajavanja svih oko sebe, kao da Florence u sebi nema puno jače oružje po imenu iskrenost.

Isukat će ga poput remena u 'Buckle', razornom drugom singlu u kojemu se bez filtara obraća predmetu svoje ljubavi. 'I know it's not gonna work, but make it ache, make it hurt' – recite da niste ovo osjetili barem jednom u odnosu za koji želite da bude prava ljubav, no znate da takvo što ne postoji jer strah i dvojbe nagrizaju tu emociju do korijena.

Bilo kako bilo, u ovom svijetu sve suzdržanijih emocija teško da ćete pronaći aktualni album velike pop zvijezde uz koji se možete pošteno izvrištati. Ako ste spremni na takvu emociju, 'Everybody Scream' je ploča koja će, barem u ovoj godini, ispuniti vaša očekivanja, a isprazniti vaša pluća.

A ako ste izgubili bitku za preskupe karte za koncerte u Beču i Milanu idućeg proljeća i ljeta, još uvijek tinja neka nada da bi se Florence mogla ukazati na nekom obližnjem festivalu. Ima, recimo, jedan i u Zagrebu ovog ljeta, na njemu je već svirala prije devet godina, a na njemu ove godine svira i producent ovog albuma. Nikad se ne zna.