Hoće li Zagreb smoći snage da se ovih dana, kada s ostalih devet hrvatskih gradova hitro i ambiciozno kreće prema kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine, razmisli o podizanju spomenika židovima stradalima za vrijeme svog lokalnog ustaškog režima, čime bi pokazao Europi da se suočio sa svojom prošlošću i da može mirne savjesti, bez crvenjenja, raditi na revitalizaciji grada?
Zagreb je jedan od rijetkih gradova u Europi koji nemaju spomenik žrtvama Holokausta. Koliko je poznato, u posljednjih 25 godina, točnije rečeno, od kraja Drugog svjetskog rata, dakle 70 godina, nije ni bilo ozbiljnijih razgovora, a kamoli inicijativa ni na razini Grada Zagreba niti države o podizanju takvog monumenta. Unatoč tome što je u logorima u Hrvatskoj i u Europi, prema podacima Židovske općine Zagreb, stradalo između 17 i 18 tisuća hrvatskih židova, dakle, kao da nestanu naselja poput Poreča ili Čakovca s okolicom.
'Podizanje spomenika stradalima u Holokaustu je pitanje političke volje', ističe sutkinja Sanja Zoričić Tabaković, predsjednica Izvršnog odbora Židovske općine Zagreb, voditeljica Shoa akademije pri ŽOZ-u i predstavnica židovske nacionalne manjine pri Gradu Zagrebu.
Spomenik žrtvama Holokausta je dio cjelokupnog odnosa Hrvatske prema NDH
'No podizanje spomenika žrtvama Holokausta ne može se promatrati izolirano jer je to dio cjelokupnog odnosa Hrvatske prema NDH, Jasenovcu i fašizmu. Jako sam žalosna što je Zagreb, koji je u Holokaustu izgubio 80 posto svojih židova i od toga se nikada neće oporaviti, indiferentan prema tom pitanju. Čak je i novi postav Jasenovca neadekvatan jer ga prikazuje kao radni logor, a ne kao logor smrti. Usporedbe radi, u dalekom Montevideu u Urugvaju, gdje je jaka židovska zajednica, grad je financirao postavljanje prekrasnog memorijala žrtvama Holokausta, iako je iz samog grada stradala samo jedna židovska djevojčica koja je u to vrijeme bila u posjetu kod bake u Budimpešti.'
No ne samo da u Zagrebu ne postoji takav spomenik, nego ne postoji ni Židovski muzej, unatoč tome što su židovi dali nemjerljiv doprinos razvoju grada, od arhitekture do gospodarstva. Također, na Željezničkom kolodvoru, odakle su odvođene žrtve u logore, nema spomen ploče koja bi govorila o tom trenutku hrvatske prošlosti, kada su postojali rasni zakoni i tražila se tzv. hrvatska čistoća.
Usto, u hrvatskoj književnosti tema Holokausta vješto se zaobilazi, uz par izuzetaka poput spisateljice Daše Drndić, a o sudbinama židova u Drugom svjetskom ratu snimljena su samo dva filma – 'Akcija stadion' Dušana Vukotića i 'Deveti krug' Slovenca Francea Štiglica, dok je tek nedavno Branko Ivanda snimio 'Leu i Dariju' o 'čudu od djeteta' Lei Deutch.
'Velika je šteta što Zagreb nema obilježeno u javnom prostoru da je Bolleov Glazbeni paviljon na Zrinjevcu poklonio gradu židovski poduzetnik Edvard Prister, a Meteorološki stup vojni liječnik Adolf Holzer, također židov. Također, malo se zna da je Zeppelin izmislio zagrebački židov David Schwartz i da su židovski arhitekti Leo Honigsburg i Deutsch obilježili zagrebačku arhitekturu, oblikujući Donji grad, dok je obitelj tvorničara Moster bila vlasnik, između ostalih, i Tvornice olovaka koja se temeljila na izumu Slavoljuba Penkale. Također, nema nikakve oznake na Dinamovom stadionu, a to herojsko djelo zagrebačkih srednjoškolaca obišlo je cijeli svijet', kaže Sanja Zoričić Tabaković.
Zagreb bi se pokajao zbog nečinjenja i osudio ustaški režim
Zapitali smo sveučilišnog profesora i povjesničara Nevena Budaka kako komentira činjenicu da je Zagreb jedan od rijetkih gradova u Europi koji nema spomenik stradalima u Holokaustu te što bi naš grad pokazao postavljanjem takvog spomenika s obzirom na svoju NDH prošlost.
'Zagreb bi time pokazao da je bez fige u džepu osudio ustaški režim kao zločinački, ali i da se pokajao i zbog grijeha nečinjenja i suradnje. To nema nikakve veze s našim ocjenama poslijeratnog komunističkog režima. I njegove nevine žrtve zaslužuju spomenik, ali židovi i njihovo stradanje s tim nemaju nikakve veze', kazao je Budak, dodavši da Hrvatska, pa tako i Zagreb, nije još dovoljno raščistila pitanja vezana uz Drugi svjetski rat.
'S jedne strane, ustaški zločini nisu nikad bili procesuirani kako spada, pa je tako otvoren prostor onima koji tvrde da su ustaše, kao i zločinci među domobranima i redarstvenim snagama NDH, bili nepravedno kažnjeni. S druge strane, zločini koje su počinili komunisti i drugi pripadnici partizanske vojske i vlasti, nisu uopće bili sankcionirani niti se o njima desetljećima smjelo govoriti. Takva je nerazjašnjena situacija dovela do relativiziranja ustaških zločina, pa i onih uperenih protiv židova. Moramo biti svjesni da u Hrvatskoj, kao i u Njemačkoj ili Austriji, progoni židova koji su rezultirali njihovim gotovo potpunim uništenjem ne bi bili mogući 'bez pasivnosti većine stanovništva koja se tome nije usudila ili nije htjela suprotstaviti'', objasnio je Budak.
Po njegovom mišljenju, u takvim okolnostima, u kojima se želja da se zaboravi vlastito nepoduzimanje ili sukrivnja stopila s ideologijom i međunarodnim odnosima, bilo je lako na mjestu zagrebačke sinagoge sagraditi robnu kuću, a jedini, provizorni spomenik Holokaustu postaviti na Mirogoju, daleko od očiju javnosti, pa čak i od većine posjetitelja toga groblja.
Umjetnička inicijativa od jasenovačkih cigli
Jedini umjetnik koji je pokušao realizirati, makar i provizorno, spomenik stradalim židovima u Holokaustu, bio je Zlatko Kopljar, čija je instalacija 'K19' postavljena prošle godine ispred zgrade Doma likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma. Instalacija se sastojala od pet stupova plača izgrađenih od cigli iz logora Jasenovac i funkcionirala je kao memorijalno mjesto, gdje su građani nosili cvijeće, dostojanstveno obilježavajući Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.
'Zagreb i Hrvatska još nemaju spomenika stradalima u Holokaustu jer je to pitanje u bivšoj državi, uz mnoge druge bolne teme, bilo zanemarivano i tabu tema, a tako je i danas. Društvo smo u kojem su svjetonazorske razlike, prijepori i isključivosti evidentni, no ipak mislim da je sazrelo vrijeme za podizanje spomenika žrtvama Holokausta. Vjerujem da će se to vrlo brzo i dogoditi. Mislim da će to biti iznimno važan događaj, koji će nas staviti u istinsku ravan s pozitivnim nasljeđem Europe kojoj pripadamo', kaže Kopljar.
Na pitanje što ga je motiviralo da izradi instalaciju 'K19', odgovorio je da je prije nekoliko godina posjetio Jasenovac, gdje je saznao kako su nakon Drugog svjetskog rata 'domaći ljudi koristili ciglu od koje je bio sagrađen logor u Jasenovcu, načinjenu od logoraša, za popravljanje i građenje svojih kuća'. Godinu dana kasnije otkupio je jednu kuću, razgradio je i ciglu u formi pet stupova postavio na europalete načinjene u ljevu aluminija. Tom je instalacijom htio ukazati na bolnu prošlost, kao i na zabrinjavajuće trendove u Hrvatskoj i Europi posljednjih godina. Također, i na to da je bitno suočiti se s prošlošću kako bismo otvoreniji i sigurniji činili sve da se slično nikada više ne dogodi.
