KRITIKA: PREVIŠE SREĆE

Za Alice Munro život je nerežiran i najčešće tragikomičan

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 12.12.2012 16:43
  • Objavljeno 12.12.2012 u 13:00
previše_sreće

previše_sreće

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal.hr

Priče kanadske književnice Alice Munro odličan su primjer kako se od prvog retka osvaja polje književnosti – kako se u žanru priče može oblikovati gust i složen književni svijet i kako se pomoću dobro pogođenih i doziranih elemenata brzo oblikuje jedinstven mikrokozmos

Postoje pisci kojima treba nekoliko desetina, pa i stotina stranica da bi ocrtali ambijent, okarakterizirali likove, uspostavili situaciju drame ili promjene (što su česti narativni elementi), a zatim još toliko da bi ispripovijedali samu priču. Oni s mukom stvaraju fikcionalni svijet, teško dočaravaju milje i društveni kontekst i na ukorjenjivanje priče i zasijecanje kronotopa gube stranice i stranice, dok im čitatelji nerijetko zijevaju.

Postoje i drukčiji pisci koji već s prvim odlomkom uspostavljaju zaseban svijet, lako ocrtavaju i ambijent, i likove, i socijalne elemente, i prostorno-vremenske specifičnosti, a svojim sižeom osvajaju čitatelja. Njima ne treba puno prostora da naznače okvir priče niti glavinjaju po tekstu kako bi uhvatili tonalitet nečijega života. Nije tu riječ o banalnoj redukciji i selekciji, niti su ekonomičnost pripovijedanja i jezični minimalizam nešto što bih osobno zagovarala. Naprotiv, riječ je samo o različitim načinima na koje se 'troši' književni prostor i s koliko se umijeća oblikuje neki fikcionalni svijet.

Majstoričin rad

Priče kanadske književnice Alice Munro odličan su primjer kako se od prvog retka osvaja polje književnosti – kako se u žanru priče može oblikovati gust i složen književni svijet i kako se pomoću dobro pogođenih i doziranih elemenata brzo oblikuje jedinstven mikrokozmos. Svaka njezina priča zato ima snagu romana, no, naravno, nije riječ o tome da je roman neki superioran žanr (on je samo najpopularniji žanr modernizma), već da se totalnost života i panoramski uvid kojima se teži u romanu ovdje postižu u formi pripovijetke.

Munro je zapravo odlična lektira za liječenje malograđanskih uobrazilja po kojima je roman vrhunac nečijeg opusa i najzahtjevniji i najozbiljniji književni žanr. Jer, evo, Munro piše cijeli život isključivo priče, a u tim pričama ima više romaneskne kompleksnosti i neponovljivosti, više literarne originalnosti i kreacije, negoli u tolikim velikim romanima pisanim s ambicijama da pokažu 'duh', tj. 'strukturu osjećanja' našega vremena.

Naime, svaka priča Alice Munro oblikovana je kao zasebni svijet; svaki je lik – a u prvom planu su ženski likovi – samosvojan i kompleksan karakter; svaki je ambijent – a često su to ambijenti domova u suburbiji ili zabiti – neponovljiv i stvaran. Munro zna da u kraćim formama ne smije biti pogrešaka, jer nema ponovljenih šansi, pa ona čitatelja odmah uvlači u priču i nosi ga dalje tako da ima dojam kako i sam pliva u toj pripovjednoj rijeci. Nema tu prodavanja istih trikova iz priče u priču, nema plošnosti, kratkotrajnih efekata, fraziranja ili sužene optike – samo unikatan i nadahnut majstorski rad.

The Man Booker Prize

The Man Booker Prize

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Alice Munro
Između normalnosti i devijantnosti

Nedavno prevedena zbirka priča Alice Munro 'Previše sreće' odlično reprezentira spomenuto umijeće pripovijedanja, a u usporedbi s njezinom knjigom u kojoj smo uživali prošle godine, 'Služba, družba, prošnja, ljubav, brak', ova zadire u ponešto drukčije svjetove i ima drukčiji tonalitet.

Čehovljevski spoj melankolije i sentimentalizma u njoj nije toliko izražen, već je naglasak na događajnosti i neobičnim zaokretima u priči. Kao i u prethodnoj knjizi, zanima je život 'običnih ljudi', prije svega žena, starost, vrijeme nakon predstave života i vrijeme potrošenih iluzija koje ne nosi nužno pesimizam, već novu percepciju i pogled na prošlost. Čitajući neku njezinu priču iznova ne možete predvidjeti u kojem smjeru će se ona razvijati i kako će završiti, a onda kada se odvrti na određeni način, imate dojam da je to jedino pravo i vjerodostojno rješenje.

Drukčiji tonalitet ovoj zbirci daju značenjska variranja tema okrutnosti, zločina, tanke linije koja dijeli normalno od devijantnoga te lakoće s kojom se može otklizati u neobično, pristati na nedozvoljeno ili učiniti nešto zabranjeno: čak i ubiti. Kod Munro je 'zlo' upleteno u 'običan život'; dio je nas i brzo, uslijed neke situacije, nesporazuma ili iskušenja, može preplaviti svačiji život. Njezin odabir nikada nije lakši put, pa se u pričama dotiče npr. oholih ženskih prijateljstava, bliskosti s ubojicom ili djetinjstva kao mučno konvencionalnog doba koje ne trpi različitost.

Kako u pričama izostaje moralizam i pročišćenje u smislu osude, kazne, izolacije iz društva i sličnih 'humanih trikova', one mogu ostaviti dojam autoričine distanciranosti ili hladnoće. Meni se čini da je ta, uvjetno rečeno, promatračka pozicija pisca-demijurga upravo ono što daje upečatljivost i dira u žicu prave literarnosti. Konkretno, da je priča o dvije prijateljice koje su zajedno udavile u jezeru jednu djevojku iz tzv. posebnih (s posebnim potrebama) završila ikako drukčije nego na način na koji je završila, njezina bi se značenja banalizirala.

Jednako tako da je priča o djevojci koja naga večera i čita pjesme dobrostojećem starcu u njegovoj kući završila u krešendu pervertitstva i nasilja – kako bi je zaključili sigurno mnogi holivudizirani pisci – ona bi izgubila značenjsku finoću laviranja između dvaju svjetova i filozofičnost teme pristanka na dijalog sa 'zlom'.

Munro naime odlično literarno dočarava jednostavnu istinu da je stvarni život uglavnom nerežiran, nestrukturiran i nekonceptualiziran, najčešće tragikomičan te podređen svojoj zakučastoj logici.

Heroine iz svakodnevice

U većini svojih priča Alice Munro tematizira žensko iskustvo i žensku svakodnevicu, pri čemu ženski svijet ne idealizira, niti feministički programira i banalno suprotstavlja muškome svijetu. Kada piše o rastrzanosti žene između doma kao 'ružičastoga geta' i vanjskog svijeta znanja, uzbuđenja i znanosti/umjetnosti, kao u priči 'Previše sreće' o stvarnoj ruskoj matematičarki i književnici Sofiji Kovalevsky, ona to čini bez parola, pompe i nadmenoga intelektualiziranja koje bi pokapalo književni diskurs. Način na koji Munro tematizira snagu 'običnih žena', Antigona iz naše svakodnevice – s humorom i osjećajem za buđenje 'iskre života' – sigurno su među najzanimljivijim, pa i najangažiranijim u današnjoj književnosti.

Na kraju, fascinantna je i autoričina književna imaginacija, lakoća zamišljanja različitih karaktera, situacija i međuljudskih odnosa i različitih načina na koje se može odvrtjeti film nečijeg života. Jedan od razloga zašto su ove priče tako vraški dobre leži i u nenametljivom poentiranju i aluzivnosti, u značenjima koja vam se otkrivaju tek nakon pročitane cijele priče. Ukratko, odlične, suptilne a opet razorne priče u kojima se život kakav jest ne tumači nego ispisuje.

Alice Munro: Previše sreće; prevela Maja Šoljan, OceanMore, Zagreb, 2012.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi