Berk. Berk. Berk. Stotine puta je sinoć u KIC-u odzvonilo Berk, što je nadimak režisera, scenarista, pisca i kolumnista Zvonimira Berkovića (1928 - 2009), svjedočeći o tome kako je ovaj veliki hrvatski umjetnik bio i pristupačna osoba, s kojom nije bilo teško prijeći na 'ti', nazivati nadimkom, ali s najvećim mogućim poštovanjem kakvo istinska skromnost izaziva. O Zvonimiru Berkoviću su na na tribini u sklopu Dana Zvonimira Berkovića, tijekom kojih su prikazani i neki njegovi filmovi, govorili Marko Grčić, Nenad Polimac, Božo Kovačević, Goran Trbuljak i Đurđica Klancir u ulozi moderatorice. Neki od navedenih su Berkovića znali iz svijeta filma, drugi iz politike, treći iz novinarstva, no za sve njih je on bio i ostao Berk, čudesno polivalentan umjetnik i po principima liberalne demokracije idealan građanin, koji je u životu ima tri velike strasti – glazbu, film i politiku.

Marko Grčić, koji je s Berkovićem radio u Globusu, istaknuo je njegov odličan smisao za humor, primjerice kada je svoju kolumnu nazvao 'Zvonar katedrale duha', ironizirajući preuzetne tvrdnje Antuna Vrdoljaka o tome što je pod njegovim vodstvom HTV. Berković je uskoro otkrio da mu kao novinskom piscu najbolje leže duge analize društvenih i političkih fenomena, ali i pojedinih ličnosti, te da ga pritisak redakcijskog roka tjera na oslobađanje od svoje poslovične skrupuloznosti i samokritičnosti. Naime, kako su sinoć svi naglasili, Zvonimir Berković je za njih bio čovjek iznimnih talenata i moralne, pa čak i moralističke, čistoće, no sam je sebe uvijek propitivao do krajnjih granica, vječno nezadovoljan postignutim. Kada bi ga se suočilo s izjavom kako je 'Rondo' remek-djelo, Berk bi napomenuo kako u filmu i dalje ima kadar statista koji ulazi u Gradsku kavanu koji tu ne bi trebao biti ili da ga je mučilo što Milena Dravić njegove rečenice iz scenarija ne izgovara teatarski. Ta ga je samokritičnost na kraju ostavila sa samo četiri realizirana cjelovečernja filma, koji doduše pripadaju najzanimljivijim ostvarenjima hrvatske kinematografije. Ništa manja trauma nije bilo snimanje remek-djela 'H8', za koji je scenarij napisao Berković, ali je režiju vodio Nikola Tanhofer, što je Berka ponukalo da kaže kako nikad više neće pisati scenarije za druge autore, s obzirom koliko je bolno gledati kako oni realiziraju njegove ideje.

No Berković je zapravo mislio da Hrvatska i ne može imati kvalitetnu kinematografiju, jer nema ni veliku književnost i dramu, niti građanski sloj i kulturnu baštinu koja bi to omogućila. U svojim je filmovima, kao i u svemu drugome što je radio, Berković iznosio kritiku na postojeće stanje, ali i pokazivao primjerom što bi trebalo, te je u tom smislu bio i, kako je sam govorio, hrvatski nacionalist, ali ne u odnosu na realno stanje u hrvatskom narodu, nego prema svojoj imaginarnoj, savršenoj Hrvatskoj. Za Berkovića je biti Hrvat značilo i poštivanje srpske kulture i naroda, odbijanje bilo kakve autokracije, bez obzira je li riječ o Paveliću, Titu, Tuđmanu, i najviše od svega rezolutan i neslomljiv otpor ustaštvu. Kako su istaknuli Berkovićevi prijatelji u suradnici, on Tuđmanu nikad nije mogao oprostiti rečenicu o NDH kao 'izrazu povijesnih težnji hrvatskog naroda', jer je smatrao da će ona osloboditi političku ideju koja je za Hrvatsku opasnija čak i ideologije Pavelićevih ustaša, te je s velikim razočaranjem gledao na popularnost nekoga poput Thompsona.

S druge strane, Berković je bio fasciniran figurom Vladka Mačeka, kojega je smatrao posljednjim doista demokratskim političarom ovih prostora, te je o njemu na kraju napisao i scenarij za film koji nažalost nikad nije mogao biti realiziran. Iako je bio prijatelj Vlade Gotovca, kojega je i duboko poštivao, Berković se nije ustručavao pisati i o svim njegovim manama, naročito u operativnoj politici, a iskrenu i posve neuvredljivu kritiku dobili su i drugi akteri hrvatske političke scene devedesetih i nultih godina. Jedini političar koji je ispunio sve Berkovićeve moralne standarde bio je Vladimir Primorac, sudac koji je otišao s te pozicije baš jer je smatrao da se mora 'zakona držati kao pijan plota', a za Berkovića je poštivanje zakona bila jedna od ključnih osobina svakog dobrog i dobronamjernog građanina.

Stoga ne čudi što je o Hrvatskoj pisao kao o Diletantiji, državi u kojoj se krše zakoni, političke elite razmišljaju na nivou seoskih učitelja, a građanska kultura ostaje nedovoljno razvijena. Zvonimir Berković je svojim životom i djelom pokazivao da se može drugačije i bolje, pa je vjerojatno zato i tako apartna pojava u hrvatskoj novijoj povijesti.