U zadarskoj Kneževoj palači sve do 10. rujna moguće je pogledati izložbu 'Anatomija dima – retrospektiva jedne navike' Narodnog muzeja Zadar, a ona predstavljajući bogatu privatnu kolekciju Darija Marenića razotkriva povijest duhanske industrije i pokazuje kako se duhan od univerzalnog lijeka pretvorio u smrtonosnu naviku.

Željka Kucelin, kustosica izložbe, kaže za tportal da je najveći kustoski izazov bio iz Kolekcije Marenić, koja broji više od deset tisuća artefakata, odabrati one predmete koji najbolje svjedoče ne samo o pukoj konzumaciji duhana, nego i o dizajnu, ekonomiji, politici te vizualnoj reprezentaciji kroz stoljeća.

'Srž našeg koncepta nije ni medicinsko predavanje o štetnosti pušenja, a ni poziv na pušenje, već analiza specifičnog fenomena koji je obilježio civilizaciju. U nekoliko tematskih cjelina postav dekonstruira fascinantan i složen put od svetih pretkolumbovskih rituala, preko nevine umjetničke estetike građanskog doba, pa sve do moćnih instrumenata moderne propagande i suvremenog digitalnog tržišta. Cilj nam je bio razotkriti kako je marketing stvorio tu veliku iluziju glamura, moći i slobode dok je stvarna istina o ovisnosti ostala skrivena', ističe Kucelin.

Duhan nekad nije bio stvar užitka nego narodni lijek

Put duhana je nevjerojatan i prepun obrata, dodaje Kucelin, naglašavajući da priča o njemu počinje još na američkom kontinentu prije dolaska Europljana, kada on nije bio stvar osobnog užitka, već sveti ritual.

'Autohtone zajednice, poput naroda Machiguenga (Matsigenka) u Južnoj Americi, koristile su izrazito jaku vrstu duhana u šamanskim praksama za komuniciranje s duhovnim svijetom. Šaman se doslovno definirao kao onaj koji je opijen duhanom, a kada on krajem 15. stoljeća stiže u Europu, nastaje potpuni preokret i u 16. stoljeću dobiva status univerzalnog lijeka. Liječnici i aristokracija, uključujući francuskog diplomata Jeana Nicota, promovirali su ga kao čudotvoran preparat za glavobolje, rane, probavne tegobe, čak i za kugu. Naravno, ubrzo se javlja i otpor, pa engleski kralj James I. već početkom 1604. godine piše traktat protiv duhana, nazivajući ga navikom odvratnom oku i opasnom za pluća', otkriva nam Kucelin.

U 20. stoljeću, razvojem moderne propagande, objašnjava kustosica, duhan ulazi u sferu masovnog tržišnog komuniciranja i postaje moćan simbol emancipacije i slobode. Istodobno, podsjeća, u subkulturama i ratnim vremenima kultni upaljač Zippo, na koji su vojnici u Vijetnamu gravirali antiratne slogane, postaje ultimativni simbol otpora i osobnog izražavanja.

'Danas svjedočimo potpunoj demitologizaciji tog fenomena. Dok se s jedne strane suočavamo sa sirovom istinom o ovisnosti i opasnom koktelu od 8000 kemijskih spojeva koji uništavaju tijelo, marketing je ponovno pronašao novi identitetski kod. Klasična cigareta uzmiče pred elektroničkim uređajima i vapeom te se više ne prodaje glamur starog Hollywooda, već priča o tehnološkoj inovaciji, dizajnu i čistom užitku. Taj golemi luk, od svetog plemenskog dima do digitalnog tržišta, zapravo nam pokazuje da se forma mijenja, ali strateški mehanizmi privlačnosti ostaju isti', dodaje.

Lule od mjedi, statusni simboli samurajske klase

Izložba je, ustvari, vizualna šetnja kroz evoluciju: od svetog ritualnog karaktera dima što se zrcali u ceremonijalnim lulama, poput one antropomorfne naroda Songey u Kongu, predačke skulpture s lulom iz regije Sepik, drvene lule iz Konga te lula iz Kameruna i Burkine Faso.

'Ti predmeti, rađeni od drveta, metala ili terakote, pokazuju da lula nije bila samo stvar konzumacije, već je imala veliku društvenu funkciju povezanu s memorijom predaka. Odmah u nastavku vidimo disciplinu geste u azijskoj kulturi, gdje se ističu japanski kiseru s motivom zmaja u oblacima iz razdoblja Edo, koji je s vremenom preuzeo funkciju statusnog simbola samurajske klase, te kineske vodene lule od mjedi i porculana', objašnjava Kucelin.

Prijelaz u europsko građansko slikarstvo 17. stoljeća otvaraju djela poput 'Pušača lule' Davida Teniersa mlađeg i 'Pjevača između dva pušača' Adriaena van Ostadea, na čijim slikama dim ima ulogu vizualnog omekšavanja prostora, ali se tematski veže i uz tradiciju vanitasa, odnosno prikaza prolaznosti ljudskog života.

'U 19. stoljeću, realističnim slikama poput 'Portreta napuljskog ribara' Giuseppea Giardiella ili 'Lovca koji puši lulu' Huga Kotschenreitera, ona postaje simbol pauze od rada i rutine običnog čovjeka. Taj se likovni luk u modernizmu zaokružuje Cézanneovim djelom 'Pušač lule koji se naslanja na stol', profinjenom 'Damom s cigaretom' Vlahe Bukovca te Picassovim dječjim portretom, gdje pribor za pušenje više ne definira vanjski društveni prostor, već unutarnji emocionalni ton slike', dodaje kustosica.

Osim toga, razvoj industrije i moderne propagande 20. stoljeća zrcali se u kultnim secesijskim plakatima Alphonsea Mucha za cigaretni papir JOB i 'Habanos Libertad' Leonetta Cappiella, a oni najavljuju brisanje granica između reklamnog plakata i visoke umjetnosti.

James Bond, Tony Montana i Warholov Lucky

'Slijede ih plakat 'Modiano' Franza Lenharta i 'Casanova cigarettes' Ludwiga Hohlweina, a oni pokazuju da je komercijalna reklama koristila monumentalne figure i snažne kontraste, nalik na političku propagandu tog vremena. Taj se dio nadovezuje na pop-art i ogoljen odnos prema korporativnoj ikonografiji kroz Warholova ostvarenja za Lucky Strike i Muratti Ambassador Cigarettes te poznati triptih 'Lucky Strike' Keitha Haringa', navodi Kucelin, podsjećajući i na konstrukciju glamura u kinematografiji i stripu preko predmeta vezanih uz serijal o Jamesu Bondu: upaljača Dunhill James Bond 007 iz filma 'Dozvola za ubojstvo' i originalnog žetona Casino Chip iz filma 'Doktor No'.

'Tu je i prikaz Tonyja Montane iz filma 'Lice s ožiljkom', u kojem masivna cigara postaje znak sirove moći, kao i originalne produkcijske folije iz animiranog filma 'Lucky Luke: Daisy Town' i stripa 'Corto Maltese' Huga Pratta. Dizajn svakodnevice pak zorno prikazuju povijesni upaljači Acciarino, Vesta, Bowers, luksuzni stolni upaljači Cartier i Dunhill te serije Zippovih upaljača iz Vijetnamskog rata s ugraviranim antiratnim sloganima, pa sve do tabakere iz svemirskog programa Sputnik 3', dodaje.

Izložba detektira i klasnu podjelu u 17. i 18. stoljeću, kada su niži slojevi pušili duhan, a aristokracija ga ušmrkavala, što se očitovalo i u slikarstvu i u dizajnu predmeta.

'Način konzumacije duhana tada je bio izravna iskaznica društvenog statusa. Aristokracija je u to vrijeme osjećala dubok odmak prema pušenju lule jer je taj oblik njegove konzumacije smatran grubim, prljavim i rezerviranim za niže slojeve, radnike, vojnike i mornare. Zato elita razvija kulturu uobličenu u burmut, odnosno fini duhan za šmrkanje. Taj se elitni status burmuta u dizajnu očituje u izradi burmutica, kutijica za čuvanje tog praha, stoga one postaju vrhunac primijenjene umjetnosti. Izrađuju se od zlata, srebra, skupocjenog emajla, sedefa ili slonovače, a često su bile ukrašene dragim kamenjem i minijaturnim portretima. Imati i elegantno otvoriti takvu kutijicu u društvu bio je jasan znak pripadnosti najvišem staležu i profinjenim dvorskim krugovima', kaže kustosica te dodaje da je dizajn predmeta za niže staleže bio krajnje jednostavan i funkcionalan: obične i jeftine glinene lule tada su se mogle lako zamijeniti.

U slikarstvu se pak podjela ogleda u drastičnom kontrastu pri prikazivanju ambijenata i likova.

'Na slikama nizozemskih majstora iz 17. stoljeća pušači su smješteni u zadimljene i mračne gostionice, a likovi su često prikazani u priprostim radničkim odijelima, u trenucima neumjerenosti i opuštanja. Kontrapunkt tome su dvorski portreti i građansko slikarstvo 18. stoljeća, na kojima vidimo plemiće u raskošnim interijerima, u svilenim odijelima i s napudranim perikama kako s dva prsta, nevjerojatno profinjeno i s posebnom dozom kazališne gestikulacije, uzimaju prstohvat burmuta', objašnjava.

Početkom 20. stoljeća pušenje je za žene, dodaje, bio društveni tabu, a u nekim američkim gradovima one su zbog paljenja cigarete na ulici završavale u zatvoru, no preokret se dogodio 1929. godine, kada je duhanska industrija angažirala Edwarda Bernaysa, pionira odnosa s javnošću koji je nagovorio skupinu njih da javno zapale cigaretu pred novinarima tijekom Uskršnje parade u New Yorku.

'To su bile 'baklje slobode', čime je pušenje preko noći redefinirano. Ono više nije bilo viđeno kao porok, već kao čin otpora muškoj dominaciji, prava na javni prostor i ultimativni simbol ženske neovisnosti. Taj stvoreni mit o neovisnosti i moći Hollywood je u popularnoj kulturi 20. stoljeća samo učvrstio i pretvorio u globalni glamur kroz estetiku crno-bijelog filma i žanr noira. Duhanski dim je na velikom platnu postao ključno vizualno sredstvo za stvaranje atmosfere tajnovitosti, napetosti i melankolije, a svjetlo koje se probija kroz gust oblak dima u zadimljenom uredu privatnog detektiva ili obasjava lice fatalne žene postalo je prepoznatljiv holivudski potpis. Cigareta u tim filmovima nije služila samo za pušenje, ona je bila dramaturgija u malom: služila je za pauzu u dijalogu, naglašavanje nervoze likova ili pak kao vizualni produžetak njihove elegancije i hladnokrvnosti. Hollywood je tako pokretnim slikama podsvjesno ugradio pušenje u definiciju moderne urbane privlačnosti', dodaje Kucelin, podsjećajući da cigareta u rukama Audrey Hepburn postaje pojam sofisticiranosti, kod Marilyn Monroe znak glamura, a kod Brigitte Bardot simbol čistog bunta i odbacivanja konzervativnih normi.

Pušenje kao dio kavanskog intelektualizma

A ovaj se popkulturni narativ razvijao i na našim prostorima kao spoj zapadnog glamura i socijalističke modernizacije, dodaje, pa je cigareta u domaćoj reklamnoj grafici, filmskoj produkciji i popularnim časopisima u drugoj polovici 20. stoljeća živjela kao simbol praćenja svjetskih trendova, urbanosti i emancipacije moderne radne žene.

'Tvornice duhana, poput one u Rovinju ili Zagrebu, ambalažom i dizajnom svojih proizvoda aktivno su sudjelovale u oblikovanju vizualne kulture naše svakodnevice. Pušenje je na ovim prostorima bilo neizostavan dio kavanskog intelektualizma, umjetničkog bunta te onog prepoznatljivog rituala predaha i opuštanja', zaključuje kustosica Kucelin.