U romanu Pod tuđim suncem, prodanom u više od 50.000 primjeraka, srpski pisac Miodrag Majić otvara pitanja odgovornosti, moći, šutnje i granice do koje pojedinac može ili ne može ići u svijetu koji ga pokušava ušutkati. Ta pitanja nisu samo književna, nego i duboko politička, osobito u vremenu u kojem Srbija ulazi u ljeto obilježeno studentskim prosvjedima koji iz tjedna u tjedan rastu i poprimaju sve jasnije političke i društvene poruke. Tko zapravo ima moć? Tko je odgovoran? I koliko je dovoljno da se pokrene promjena?

Sudac Prizivnog suda u Beogradu, angažirani intelektualac koji godinama dosljedno proziva urušavanje institucija, političku hipokriziju i kulturu straha u Srbiji, pisac niza izuzetno uspješnih romana kojima sustavno preispituje društvene obrasce moći, šutnje i odgovornosti, i publicist koji već gotovo deset godina vodi blog na kojem bespoštedno razlaže korupciju, politizaciju sudstva i gubitak profesionalnog integriteta, Majić je jedna od rijetkih figura koje se u javnom prostoru susjedne države ne pojavljuju zbog funkcije nego unatoč njoj.

Nakon zbirke priča U ime naroda te romana Deca zla (po kojem je snimljena istoimena popularna serija), Ostrvo pelikana i Rudnik, koji su mu priskrbili status jednog od najčitanijih i najprovokativnijih autora na prostoru bivše Jugoslavije, roman Pod tuđim suncem (Vulkan, 2024.), donosi nastavak njegova fikcionalnog, ali duboko ukorijenjenog promišljanja o društvu koje briše granicu između nasilja i svakodnevice.

U razgovoru za tportal s Majićem smo razgovarali o ulozi intelektualaca danas, o siromaštvu kao temeljnom oružju autoritarnih režima, o studentskim prosvjedima kao mogućem prijelomnom trenutku, ali i o pisanju, šutnji, humoru i otporu kao točkama unutarnje slobode koje nikakva vlast ne može u potpunosti kontrolirati.

U romanu 'Pod tuđim suncem' bavite se pitanjem osobne odgovornosti u svijetu u kojem se kolektivna odgovornost često negira ili potiskuje. Može li književnost biti prostor za iskreno suočavanje s vlastitim zabludama, ili su čak i knjige danas podložne ideološkim pritiscima?

Sve je podložno ideološkim pritiscima, pa zašto bi knjige bile iznimka? Naročito u regiji koja se i dalje ne uspijeva otrgnuti iz kandži povijesnih zabluda, mržnje, sitnih razlika i neznanja. Poznato mi je da ni u Hrvatskoj, baš kao ni u Srbiji, ne prolaze dobro oni koji pišu i govore o svojim zločincima. I dalje se propagiraju besmislene teze prema kojima moramo više voljeti silovatelje i ubojice koji su silovali i ubijali noseći naše barjake i u naše ime. Zato se, i u svom primarnom poslu a i u pisanju, trudim razbiti te mitove i potvrditi ono u što duboko vjerujem: zločin uvijek čini pojedinac.

Pripisivati ga kolektivu, čak i iz najboljih namjera, put je u novo zlo. Kada se zločin pojedinca pripiše grupi, dolazi do vrlo opasnog procesa: pripadnici grupe počinju se braniti od nepostojećeg grijeha a onda, prirodno, počinju braniti i sam zločin, s kojim inače nemaju ništa i koji intimno vjerojatno i preziru. Tako se pokreću novi krugovi zla. Umjesto toga, potreban je obrnuti proces – razdvajanje grupe od počinitelja. Vjerujem da put suočavanja počinje onda kada se grupa odrekne identifikacije s pojedincima koji su u njeno ime činili zlo.

Je li svaka priča, čak i ona najintimnija, neizbježno određena vremenom u kojem nastaje, ili još uvijek postoji prostor za individualni otklon i osobnu istinu?

Vrijeme uvijek ima utjecaj. Međutim, naročito u teškim vremenima, dio čovjekove zadaće jest da koliko god je to moguće ostane po strani i sačuva pogled nezamućen kakofonijom i propagandom. Mi smo bića čopora i lako je skliznuti u svijet gomile. Komotnije je ne isticati se, utopiti se, graktati uglas. Svakodnevno se imamo prilike u to uvjeriti. Ali utoliko su vrjedniji oni glasovi koji se suprotstavljaju tim strujama, koje su, kao i drugi plodovi uprosječavanja, po pravilu štetne.

Rat na Kosovu, sprega vlasti i kriminala te prostitucija, teme koje zahvaćate u romanu, pitanja su koja često ostaju na rubovima javne rasprave, ali duboko oblikuju kolektivnu svijest. Koliki je utjecaj ovih 'skrivenih' tema na formiranje političkog narativa u Srbiji?

Kao i većina društava ovoga podneblja, i srpsko društvo pokazuje znakove duboke malograđanštine i licemjerja. O teškim se temama u javnosti ne govori. Prevladava stav da ćemo biti onoliko "bolji" koliko uspješnije prikrijemo vlastite defekte. No to je put u zamku. S vremenom javni narativ prožme kolektivnu svijest, i kao što se događa kod pojedinca koji uporno sam sebe zavarava, istina i laž zamijene mjesta.

Tako laž postaje temeljni sastojak mitova i uvjerenja. Sve to snažno utječe na sposobnost rasuđivanja i mogućnost napretka. Umjesto stvarnog boljitka, uspjesi se mjere novim lažima koje niču iz korijena starih. To je jedan od ključnih razloga zašto su društva ovog prostora sklona dugim razdobljima regresije.

Srbijanski politički sustav često se opisuje kao primjer 'kontrolirane demokracije', gdje formalni procesi postoje, ali suštinske promjene ostaju izvan dosega. Može li se u takvom okruženju uopće razviti kultura političke odgovornosti?

Apsolutno ne. Ako u političkom procesu u jednom trenutku sve postane obmana, onda je jasno da odgovornosti nema. A kada nema odgovornosti, onda nema ni konkurencije, ni boljitka. Autoritarni režimi tome i teže – vladavini bez odgovornosti i konkurencije. Oni služe isključivo sami sebi, a sve ostalo u funkciji je njihovog bogaćenja i očuvanja moći. Zato su takvi režimi toliko pogubni za društva koja ih podrže.

Iz pozicije suca, kako doživljavate fenomen 'pravosudnog populizma', gdje se sudovi koriste kao politički alat za neutralizaciju protivnika? Može li se takav sustav ikada reformirati "iznutra"?

Odavno sam rekao da će u srpskom pravosuđu doći do pobune. Tada, prije više godina, svi su mislili da sam lud ili da mi je jednostavno namjera provocirati. Ni jedno ni drugo nije bilo točno. Jednostavno, bio sam uvjeren da su stvari postavljene u toj mjeri neprirodno da su protivne ne samo sudskoj etici, već i elementarnim principima ljudskosti. Da su protiv same prirode. Pa ipak, sve je to tada djelovalo kao nemoguće. No tijekom godine iza nas, a osobito od početka studentskih prosvjeda, svjedočimo upravo takvom procesu.

Iako još uvijek nema razmjere masovnosti kakvu sam priželjivao, sve je više sudaca i tužitelja koji javno istupaju s porukama nepristajanja. To je donedavno bilo nezamislivo. Režim se još uvijek oporavlja od tog saznanja i pokušava brže-bolje vratiti stvari pod kontrolu. Pokreće disciplinske postupke, prijeti, bjesni... Ali ono što ne shvaćaju jest da je taj proces ireverzibilan. Čak i u najkontroliranijim društvima, u jednom trenutku dolazi do točke pucanja kada pritisnuti sustav jednostavno više ne može izdržati pritisak. Tada, najprije pojedinačno, a zatim sve masovnije, dolazi do odbijanja poslušnosti koja je od samog početka bila građena na neustavnim temeljima.

Jedan od ključnih motiva u vašem romanu je potraga za osobnim iskupljenjem u vremenu kada su iluzije srušene. Je li moguće pronaći smisao u takvom kontekstu, ili je iskupljenje danas luksuz rijetkih? Nalazite li ga vi?

Potraga za smislom jedan je od temeljnih čovjekovih pokretača. Istodobno, ona je često i uvod u duhovno sazrijevanje onih koji su taj put uspješno prošli. Kada čovjek shvati da se smisao nalazi u vrlo jednostavnim stvarima – poput mira, ljubavi, dobrote i poštenja – sve postane lakše. Nestaje gomila tereta koje smo dotad nosili, a koje nam nameće suvremena kultura: tiranija uspjeha, ljepote, bogatstva, zdravlja...

Ipak, paradoksalno, do tog je saznanja često teško doći. Vlastiti smisao pronalazim u traganju za istinom i u dijeljenju tih spoznaja s onima koji ih žele čuti. Vjerujem da mi glasno prokazivanje svakodnevnih društvenih devijacija kojima svjedočim pomaže da u ovakvim vremenima ostanem i fizički i psihički zdrav. Tu su, naravno, i pisanje, obitelj, povremena osamljivanja i boravci u prirodi, kojoj se sve češće obraćam.

Političke tenzije između Srbije i Hrvatske često se koriste za mobilizaciju glasača s obje strane granice. Smatrate li da je moguće razbiti taj začarani krug etničke mobilizacije, ili su te podjele suviše duboko usađene u političku kulturu Balkana? Vidite li prostor za nastanak novih političkih pokreta temeljenih na zajedničkim interesima?

Pogledajte ovdašnje studente! Tko bi prije pola godine rekao da su moguće onakve slike – zagrljeni mladić iz Novog Sada i djevojka iz Novog Pazara? Ljudi koji u različitim dijelovima zemlje pripremaju obroke za svoje sunarodnjake druge vjere? Zar to nije najsnažniji dokaz da je politika koja je ovdje, uz kratke prekide, vladala posljednjih 35 godina konačno na koljenima? Dolaze nove generacije, i nadam se da ih stariji neće uspjeti upropastiti prije nego što im ti klinci izmaknu krvave šovinističke pijedestale s kojih se stoljećima međusobno ogovaraju, preziru i mrze.

U nacionalističkoj halabuci uvijek se skrivala golema podvala. Najlakši način da od čovjeka napravite zvijer jest da mu u ruke gurnete zastavu i osjećaj nacionalne ili vjerske izuzetnosti. To je osnovni pokretač ratova. Jer kako biste inače natjerali ljude na nešto toliko neprirodno poput ubijanja neznanaca u ime udaljenih, apstraktnih ciljeva koji će, čak i ako se ostvare, služiti drugima? Nažalost, takva bezumlja ovdje su uvijek padala na plodno tlo. Koliko je to groteskno – i koliko je Krleža bio u pravu kad je, u onoj svojoj genijalnoj metafori, pisao o kotaču povijesti koji, iznova i iznova, gazi po istoj onoj balegi.

Vidite li potencijal mladih generacija u Srbiji, Hrvatskoj i regiji da probiju nametnute političke podjele, ili su one suviše duboko ukorijenjene? Kako vidite njihovu ulogu u stvaranju novih oblika političke svijesti?

Apsolutno vidim! A da li će u tome uspjeti ovisi ponajprije o njima samima i o tome koliko će dopustiti da im ljudi prošlosti – a to smo ovaj put mi, naše generacije – unište budućnost. Zato smatram da je studentski pokret koji upravo gledamo toliko važan, ne samo za Srbiju, nego i za cijelu Europu. Ti mladi ljudi su, hrabro i beskompromisno, kako to samo mladost zna, rekli: dosta je bilo, ovo je naš svijet! Vi ste sa svojim već nanijeli dovoljno nesreće. Gledali smo svoje očeve i majke, djedove i bake, i ne želimo ponavljati njihove živote; naše živote ostavite nama!

I znam da takvih mladih ljudi ima u svim zemljama regije. Jedni u drugima mogu zapaliti tu vatru i jednostavno reći: hajde da promijenimo stvari! Mržnju smo već previše puta isprobali i znamo kamo vodi. Hajde da probamo s nečim drugim! Sa zagrljajem, pruženom rukom i ljubavlju. Zašto ne?

Ipak, čini se da je politička scena još uvijek u 'statusu quo'. Jesu li prosvjedi kao politička forma iscrpili svoj potencijal ili samo ulaze u novu fazu? Je li ipak 'ulica' jedina mogućnost da Vučićeva vlast ode?

Prosvjedi pokreću pitanja daleko važnija od puke smjene aktualnog režima. Oni zapravo zahtijevaju reset cijelog sustava koji se desetljećima lešinarski obnavlja. Mladi se vraćaju korijenima demokracije – onome što je i sama Europa u izvjesnoj mjeri zaboravila. Vraćaju se pojmovima koje predugo koristimo isprazno, birokratizirano, kao floskule. Traže institucije, ali ne na način kako to čine bruxelleski tehnokrati, nego u njihovu izvornom, suštinskom značenju. Žele živjeti u društvu o kakvome su sanjali tvorci velikih demokracija. Dosta im je fasade. Oni traže supstancu. Zato je ovaj pokret neusporedivo značajniji od same promjene jednog režima, koji je, uostalom, već odavno trebao biti smijenjen.

Kako kao sudac gledate na izjavu predsjednika Vučića iz prosinca 2024., kada je rekao da bi Kobre mogle 'razbacati' studente za 6–7 sekundi? Kakav je utjecaj takvih izjava na povjerenje u pravnu državu?

To je samo jedna od bezbroj sličnih izjava koje bi bez problema mogle završiti u rubrici Vjerovali ili ne. Više sam puta rekao da će, nakon smjene ove vlasti, biti nužno osnovati muzej svega što nam se događalo tijekom njezina mandata. Ljudi zaboravljaju, a nove generacije neće nam vjerovati da se sve to doista dogodilo. Zato su podsjećanja na nesretne povijesne epizode nužna. Prva stvar koju su aktualni predsjednik i njegova garnitura uništili po dolasku na vlast bili su i posljednji obrisi pravne države. To se službeno dogodilo u Savamali, u noći divljačkog i nezakonitog rušenja jednog od središnjih beogradskih kvartova. Sve što je uslijedilo bilo je samorazumljivo i predstavljalo je logičan nastavak takvog nasilnog početka.

Koliko je moguće očuvati intelektualni integritet u društvu u kojem je javni prostor sužen, a kritički glasovi rijetki?

Veliko je pitanje koga danas uopće smatramo intelektualcem. Je li to tek obrazovana osoba koja govori strane jezike i mudruje, ili bi kriteriji ipak trebali biti stroži? Može li se intelektualcem zvati netko tko šuti pred devastacijom društva, ulizuje se vlastima i u vremenu sveopćeg propadanja uživa blagodati te i takve kolaboracije? Ako prihvatimo gledište da intelektualcem možemo smatrati samo onoga tko je spreman vlastitu osobnost i dar staviti u službu višeg cilja, onda se nameće jasan odgovor. Uloga takvih intelektualaca nezamjenjiva je. Kad društvo – pod utjecajem medijske manipulacije, političke tiranije i urušavanja vrijednosti – oslijepi, njihova riječ i putokaz postaju jedno svjetlo koje će mu u kriznim vremenima pokazati izlaz iz tunela.

U jednom ste intervjuu spomenuli da vas zanimaju ljudi koji su 'nevidljivi', oni koje društvo marginalizira ili odbacuje. Je li moguće stvoriti pravednije društvo bez glasova tih ljudi?

Ključ promjene leži upravo u ljudima koje režim svjesno čini nevidljivima i održava ih na rubu biološke egzistencije. Kada pogledate strukturu onih koji glasaju za autoritarne vladare vidjet ćete da su, paradoksalno, najčešće upravo oni ti koji u takvim sustavima žive najteže. Ali da biste razumjeli taj paradoks, morate nešto znati o mehanizmima kojima se takvi sustavi održavaju. Suština autoritarnih vlasti leži u održavanju velikog broja ljudi u odnosima ovisnosti. Samo u takvom kontekstu postaje moguć glas koji se daje u zamjenu za posao, hranu ili pomoć u ogrjevu. Upravo zato buđenje, osvještavanje i oslobađanje tih ljudi od straha predstavlja jedini stvarni put prema promjeni.

Često koristite ironiju i sarkazam kada govorite o političkoj stvarnosti. Je li humor način preživljavanja; posljednja linija obrane u društvu u kojem je ozbiljan politički dijalog postao nemoguć?

Humor nam je uvijek potreban. Čak i u najtežim trenucima, on ostaje izraz čovjekove esencije – ruganje zlu i potvrda života. Humorom poručujemo da smo još uvijek tu, da nas nisu slomili. Zato nasilnici i autokrati najčešće ni nemaju smisla za humor i upravo ih zato on toliko i pogađa. I zbog toga je on jedna od najučinkovitijih metoda borbe protiv besmisla, osobito kada je sve drugo čemu bismo se mogli obratiti za utjehu već odavno uništeno.