KNJIŽEVNA KRITIKA: JENNIFER EGAN

Starenje rock kulture

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 20.01.2012 10:55
  • Objavljeno 20.01.2012 u 09:34
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

'Vrijeme je opak igrač' solidan je roman, moguće i najbolji u moru suvremene američke produkcije; ali ni blizu prustovski inspirativan, originalan ili začuđujući, kakvim ga se želi prikazati. Ni na planu jezika, ni kompozicije, ni značenja, on ne donosi ništa radikalno, uznemirujuće ili provokativno. Zapravo, u njemu se eksperimentira taman toliko koliko se može eksperimentirati a da šira publika prepozna da se eksperimentiralo (a ne zahirilo). Komponira se taman toliko da ista ta publika shvati da se komponiranjem htjelo pratiti kaotičnost i fluidnost stvarnosti. Sve odmjereno, pa i ziheraški sentimentalno, bez snage stvarnog rokerskog i spisateljskog bunta

Gotovo sve velike američke književne nagrade u prošloj godini, među kojima Pulitzer i National Book Critics Circle, dobila je Jennifer Egan za svoj roman 'Vrijeme je opak igrač'. Osim strukovne valorizacije, roman je dobro prošao i na tržištu, postao je bestseler i uslijedilo je uskoro drugo izdanje u mekom uvezu. Uvršten je i među najbolje knjige godine u izborima brojnih utjecajnih novina (Time Magazine, Washington Post, Chicago Tribune...) hvalila ga je Oprah, preveden je u jednoj godini na mnoge svjetske jezike, a TV kompanija HBO kupila je prava za njegovu ekranizaciju.

Uza sve to, mnogi su američki i britanski novinski kritičari njime oduševljeni - hvale njegovu eksperimentalnost, polifoničnost, panoramski prikaz društva tijekom više desetljeća i sl. Neki su ga već proglasili klasikom, a njegovu autoricu 'suvremenim Proustom'.

A s tako dalekosežnim ocjenama i pompoznim pohvalama treba biti na oprezu. Knjižni marketing je, kao i svaki drugi marketing, beskrupulozan i lažljiv. A knjižno tržište, kao i svako drugo tržište, gotovo pa bojište na kojem kvaliteta nije presudna u odlučivanju ishoda neke bitke.

Prizemljenje

Kako god, rezultat medijske i kritičarske parade kakva je stvorena i oko Egan, jest da podižete svoja očekivanja i roman čitate kao roman-koji-su-proglasili-klasikom. Očekujete više, bolje, jače - knjigu koja će vas razoružati, proširiti vaše recepcijske horizonte, koju ćete pamtiti i iznova joj se vraćati. A u takvom čitanju, u kojem sam na pameti imala i Prousta i velike američke socijalne kroničare, i Bahtinovu polifoniju i prozne eksperimente, nisam ostala zadivljena. Naime, 'Vrijeme je opak igrač' je vrlo solidan roman, moguće da spada među najbolje što je objavljeno u ovogodišnjoj američkoj produkciji (a u cijelu tu scenu teško da itko ovdje ima pravi uvid), ali nije riječ ni o klasici, ni o suvremenom Proustu, ni o izvanrednoj polifoniji, niti društvenoj panorami u svome najboljem izdanju.

Mreža i polifonija

'Vrijeme je opak igrač' roman je koji prati životne priče i odabire niza različitih i međusobno povezanih likova, a ishodište svega je njihovo zajedničko odrastanje obilježeno glazbom, rock i punk kulturom. Kritičare je, čini se, najviše očarala sama kompozicija romana koju su tumačili kao autentičan eksperiment. Naime, roman je podijeljen u 13 poglavlja, od kojih svako u fokusu ima drugi lik, a perspektive pripovijedanja se izmjenjuju (nekad treće, nekad prvo lice).

Likovi čine svojevrsnu mrežu, jedni vode ka drugima, a takvo fikcijsko tkanje dade se bez problema pratiti, jer čitajući brzo prihvaćate postavljenu normu i ritam skakanja na nove priče i nova vremena u tim pričama. Egan ispisuje ključne životne epizode svojih junaka/-inja iz različitih faza njihova života, pa čas ide u dalju prošlost - do punkerske faze nevinosti, čas u bližu prošlost - do faze otriježnjenja u svijetu kapitala i trgovine kakav je i industrija glazbe; čas u budućnost - do još više digitaliziranog i više komunikacijski povezanog društva negoli je ovo današnje.

Ipak, naglašena komponiranost romana u kojoj se razbijaju, kao u postmoderni, konvencije linearne naracije, ne znači istodobno ostvarenje pune polifonije. Autorica ne uspijeva u svakom poglavlju udariti u drukčiji tonalitet i njezin pripovjedni glas često ostaje jednak, iako se mijenjaju likovi, motivi, ambijenti, kulturne referencije i unosi novi leksik. Polifoničnost traži hrabro lovljenje u koštac s jezikom i diskursom, manje kalkulacije i više predavanja liku koji pripovijeda priču. Ne tvrdim da je to jednostavno postići u romanu i ne tvrdim da je Egan neuspješna, samo da nije dovoljno beskompromisno ušla u igru s fikcijskim pijunima.

Pieter M. Van Hattem

Pieter M. Van Hattem

Izvor: Promo fotografije / Autor: Pieter M. Van Hattem


Naracija u Power Pointu

Među 13 poglavlja najzanimljivije je ono pisano iz vizure 12-godišnje djevojčice Alison kao prezentacija u Power Pointu. Trebalo je tu strukturirati privatne informacije, uspostaviti obiteljske odnose (majka, otac, autistični brat), pronaći narativno vezivo (proučavanje rock pjesama sa stankama) i sve to u šabloni programa s jasnom hijerarhijom, snažnom vizualizacijom, simultanosti prikaza naspram linearnosti teksta u kontinuitetu poput onoga romaneskog. Nije čudno da je autorica izjavila da joj je rad na tom poglavlju bio najteži; a rezultat tog rada jest da je Alisonina priča jedna od uvjerljivijih i najuspjelijih u knjizi.

Također, tu je riječ doista o radikalnijem odmaku od uobičajene naracije i osvježavajućem postupku montaže drugih formi u roman. Izvan toga, na drugim poljima, autorica se ne upušta u jače eksperimentiranje, ni u jeziku niti u konvenciji pripovijedanja; a uvođenje leksika digitalnih tehnologija i elektoničkih medija može se činiti originalnim samo onima bez dovoljno iskustva u čitanju suvremene proze.

Kritičarska usporedba s Proustom dolazi već od toga što je autorica kao moto romana uzela ulomak iz romana 'U potrazi za izgubljenim vremenom', a potom i od podudarnosti njihove semantike, jer oba se djela bave vremenom i sjećanjem, izgubljenim trenucima i fluidnošću života. I to je otprilike to. U Eganinu diskursu nema proustovskog profinjenog rastakanja svakodnevice, poetizacije detalja, odustajanja od prikaza vanjskoga u ime praćenja unutarnjega, fragmentacije sjećanja... Egan piše više u maniri američke austerovske proze, s dosta brzih dijaloga, filmskih izmjena epizoda, bez psihologizacije i introspekcije koja nema određenu funkciju u pokretanju radnje. Jasno, to nije samo po sebi nedostatak, ali jest bitno drukčije od Prousta.

Diskurs ovoga romana, zapravo, nastoji pratiti komunikacijske kodove današnjice - raspršenost, brzinu, fluidnost, preskakanje polja, kretanje u širinu, a ne u dubinu; i mislim da bi to imalo puni efekt da je autorica u tome bila nešto radikalnija.

Prolazi sve...

Ono najbolje u Eganinu pisanju sastoji se u sposobnost da se aludira na vrijeme, da se fino provuče tema prolaznosti i starenja tijekom cijele knjige i pri tome ne ide u banalizaciju, izravnost, očajničku, houellebecqovsku degradaciju tijela i starosti. Vrlo dobro ona pokazuje i promjene u popularnoj kulturi i glazbenoj industriji, prelazak od revolucije na biznis, od bunta na konformizam. Odrastanje likova ovdje sugerira i svojevrsno odrastanje rock'n'roll kulture koja se ostavila naivnog idealizma i želje za 'mijenjanjem svijeta' te prihvatila postojeće društvene norme i tržišna pravila.

Dominantan autoričin ton nije kritika, već prije melankolično pomirenje i nostalgija prema prošlosti. Otuda i sentimentalan, pomalo sladunjav, završetak romana u kojem se svira u čast onih koji su u glazbi (umjetnosti) - unatoč svemu - ostali svoji. Riječ je o dionici koja prati ostarjelog Scottyja (do jučer je živio poput skitnice s dokova velegrada) kako se vraća na scenu i zahvaljujući marketinškom umijeću starog prijatelja Bennija (nekad producentske zvijezde) postiže veliki uspjeh na svom povratničkom koncertu.

Zadovoljiti mainstream

Ponovit ću: 'Vrijeme je opak igrač' solidan je roman, moguće i najbolji u moru suvremene američke produkcije; ali ni blizu prustovski inspirativan, originalan ili začuđujući, kakvim ga se želi prikazati. Ni na planu jezika, ni kompozicije, niti značenja on ne donosi ništa radikalno, uznemirujuće ili provokativno. Zapravo, u njemu se eksperimentira taman toliko koliko se može eksperimentirati a da šira publika prepozna da se eksperimentiralo (a ne zahirilo). Komponira se taman toliko da ista ta publika shvati da se komponiranjem htjelo pratiti kaotičnost i fluidnost stvarnosti. Sve odmjereno, pa i ziheraški sentimentalno, bez snage stvarnog rokerskog i spisateljskog bunta.

Jennifer Egan: Vrijeme je opak igrač; s engleskoga prevela Mihaela Velina; Profil, Zagreb, 2011.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi