KRITIKA: POLET MLADOSTI

Slet između radnih akcija i Zakona o radu

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 31.01.2014 11:17
  • Objavljeno 31.01.2014 u 11:17
  • +2

Polet mladosti

Izvor: Društvene mreže / Autor: Damir Žižić i Barbara Šarić

'Oću socijalizam sutra', namjerno pisana tako 'prirodno', parola je sumnjive vjerodostojnosti. Zašto baš sutra, a ne danas? Zato što ne bi imalo smisla željeti bilo što jučer, glasio bi jednako besmislen koliko i, u slučaju plesne predstave ili performansa 'Polet mladosti', točan odgovor. S naslovom posuđenim od udarničke pjesme iz dana kad su se mladost i željezničke pruge međusobno gradili, autorski rad koreografkinje i izvođačice Nataše Mihoci izvedbeno tematizira i rekreira poetiku sleta, ali nostalgični povratak u doba kolektiviteta ovdje nije samo 'unaprijed priznati poraz'.

'Polet mladosti' je produkcija umjetničke organizacije Protunapad, nastao u koprodukciji sa starijim i medijski atraktivnijim brendom Montažstroja, pa iako je Borut Šeparović ovdje potpisan kao dramaturg i suautor koncepta, lako je pogriješiti i čitati obrnuto. Možda i zato što svojim ideološkim nagnućem, jednako koliko i izvedbenim formatom, projekt spaja prošlost i sadašnjost Montažstroja: od samih početaka kad je, u potrebu za što točnijom i efektnijom žanrovskom odrednicom svoje akcije nazivao 'slet-baletima', do posljednjih predstava u kojima se bavi razinama mogućnosti antikapitalističkih utopija.

Sjena je stoga poprilično snažna i obuhvatna, a potpis dramaturga vidljiviji od potpisa same autorice. Ipak, generacijski sraz i jest jedna od velikih tema 'Poleta mladosti', jer on na izvedbenoj, ideološkoj i recepcijskoj razini ponavlja odnos između onih koji znaju i vrijeme prije tranzicije, sa svim njegovim dobrim i lošim stranama, i onih koji su naučili ili tek uče plivati u današnjoj inačici 'najboljih od svjetova'.

Mlade i još mlađe izvođačice Buga Klara Blanuša, Petra Prša, Hana Fadiga i Josipa Cirkveni, te sama autorica u pomalo izmaknutoj ulozi-funkciji, pokretom i kostimima ponavljaju formu sleta, masovne priredbe kojom se slavila mladost i budućnost u vremenima kad je kolektivitet na ovim prostorima bolje stajao. U nekadašnjoj tvornici Jedinstvo, a danas pogonskoj podružnici Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, sporadično im se pridružuje i veteranka Vlasta Rittig, profesionalna plesačica koja je u aktivnijim godinama u sletovima zaista sudjelovala. Zajedno spajaju ne samo prošlost i budućnost, nego i sadašnjost, na razini nesvodivoj tek na biografske činjenice ili znakoviti podatak da je jedan dio ekipe sudjelovao u koreografskom prvijencu Nataše Mihoci 'Nitko nije nevin', a drugi u Montažstrojevom projektu '55+'.

Slet kao forma reducira ideju plesa na krajnje kodificiranu i unificiranu izvedbenu praksu, s argumentom masovnosti i inkluzivnosti. S druge strane, kolektivno vježbanje tai chija na javnim površinama ili gibanje mase u transu na raveovima, slično su odvojeni od plesa kao isključivo umjetničke i elitističke djelatnosti, i upravo toliko bliži njemu kao prvenstveno izrazu fizičkog, a onda i mentalnog, zajedništva. Fascinacija sletom ipak ne može u potpunosti odbaciti svoju ideološku obojenost, jer kultiviranje tijela podjednako je važno svima koji se oslanjaju na zdrave ili 'zdrave' snage društva, bez obzira bila to radnička klasa ili nacija. Snop jest čvrst, ali još je čvršći ukoliko je svaka grančica od koje je sastavljen zdrava i 'dovedena u formu', pogotovo ako je forma uniformna. Inzistiranje na zdravom tijelu, osim produktivne i prokreacijske, ima i dodanu vrijednost u vidu jednostavne računice: vrijeme provedeno u tjelovježbi ostavlja manje vremena za problematičnu i subverzivnu misao.

'Polet mladosti' se izvedbeno pita može li se ples svesti na 'ono što svi mogu', dok s druge strane ostavlja otvorena vrata kolektivitetu kao danas uvelike zaboravljenoj kategoriji. Slet u originalu ionako nalikuje priglupim natjecanjima u slaganju i rušenju domina, s nimalo suptilnom implicitnom porukom da je ljudski materijal jednako potrošan. Istodobno, on je i sasvim ravnopravna metaforika mehanizacije svakodnevnog života, onoga što se u anglosaksonskoj tradiciji zove 'run of the mill': maksimalizacija učinka uz minimalizaciju troška, pojednostavljivanje sve do nesvjesnog obavljanja zadataka, svođenje ljudskosti na sredstvo za proizvodnju, čak i proizvodnju tek – slike.

Zato predstava oscilira između nostalgije i zagovora promjene paradigme, ali tako da se izravno svrstava tek na (p)određen način i u paroli ostavlja ono 'sutra'. Većini izvođačica, jer 'mladost ne opravdava besvijest', rad na 'Poletu mladosti' bio je i svojevrsna dodatna nastava ne samo povijesti, nego i onog školskog predmeta koji se nekada zvao 'Politika i gospodarstvo', a još ranije i 'Teorija i osnova samoupravnog socijalizma' ili, kolokvijalno, 'Marksizam'. Ostalima, ne samo starijima, ostavlja dilemu između omladinskih radnih akcija i Zakona o radu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!