Gotovo tri desetljeća redateljske karijere, a tek dva dugometražna igrana filma. Aldo Tardozzi iza sebe ima dokumentarce, televizijske serije i niz projekata razvijanih na međunarodnim filmskim radionicama, no od njegova prvijenca Fleke do novog filma Štriguni prošlo je punih petnaest godina.

Za povratak na velika platna odabrao je pritom žanr koji u hrvatskoj kinematografiji postoji gotovo kao iznimka: horor.

Sklonost žanrovskom poigravanju i izrazitoj vizualnoj stilizaciji pokazao je još u Flekama, za koje su kritičari isticali sugestivnu atmosferu, upečatljivu fotografiju i glumačku energiju. Film je privukao pozornost i izvan Hrvatske, među ostalim u natjecateljskom programu Sarajevo Film Festivala. Istodobno, Tardozzi je godinama režirao neke od najpoznatijih domaćih televizijskih serija, od Bibina svijeta i Mrkomira Prvog, do Gore, stječući iskustvo u sasvim drukčijem, komičkom registru.

Sada gledatelje vodi u svijet istarskih štriguna, drevnih vjerovanja i prilično suvremenih ljudskih opsesija. U njegovu novom filmu mladi biolog u podzemnom laboratoriju istražuje mogućnost produljenja ljudskog života, dok nestanak dječaka uznemiruje stanovnike obližnjega gradića. Ono što počinje kao susret znanosti i lokalnog folklora postupno prerasta u priču u kojoj granica između racionalnog i nadnaravnog postaje sve nesigurnija.

Tardozzi je na Štrigunima okupio impresivnu glumačku ekipu: glavne uloge tumače Kemal Rizvanović, Rade Šerbedžija, Tihana Lazović, Jadranka Đokić i Ozren Grabarić, dok u ulozi nestalog dječaka na filmu debitira mlada glumačka nada Relja Borović. Film je nastao u međunarodnoj koprodukciji, glazbu potpisuje Tamara Obrovac, a za njegova nadnaravna bića angažirani su stručnjaci za praktične i digitalne specijalne efekte.

Premijera je zakazana za ponedjeljak, 19. listopada, film u redovnu kinodistribuciju kreće 22. listopada, a tim povodom s redateljem smo popričali o petnaestogodišnjem razmaku između njegova dva dugometražna filma, fascinaciji mračnim stranama ljudskog iskustva, žanrovskim ograničenjima hrvatske kinematografije i tome koliko domaći filmaši zapravo poznaju svoju publiku.

Iza vas su gotovo tri desetljeća redateljske karijere, a Štriguni su tek vaš drugi dugometražni igrani film, petnaest godina nakon Fleka. Ne mogu za početak ne pitati što nam taj podatak govori o mogućnostima filmskog redatelja u Hrvatskoj?

Sretan sam jer mnogi redatelji prožive život, a da ne snime nijedan dugometražni igrani film. Redovitost u proizvodnji takvih filmova jednog autora rezervirana je za bogatije kinematografije s uhodanim sistemom produkcije. Tamo je film profitabilna djelatnost pa je lakše, kada je redatelj jednom prepoznat po kvaliteti, raditi učestalo i u urednom ritmu.

U kinematografijama koje ovise o državnim fondovima igrani film nije forma koju se može smatrati temeljem kreativnog razvoja, premda je najuočljivija i najpopularnija kod publike i kritike. Najvažnije je nastaviti proizvoditi neke dostupnije formate. To je kao trening - ako ne vježbate redovito, nećete dobro proći na Olimpijadi.

Ne smijete se uspavati pa ostati samo na snimanju cjelovečernjih igranih filmova jer će vas pauza frustrirati i učiniti nerazvijenim u odnosu na aktualno stanje u mediju.

U međuvremenu ste kontinuirano radili na televiziji, a razvijali ste i niz vlastitih filmskih projekata koji su prolazili kroz međunarodne scenarističke radionice i razvojne programe. Što se događalo s tim projektima i koliko se filmovi koje ste tijekom godina željeli snimiti razlikuju od onih koje ste naposljetku uspjeli realizirati?

Svaki je projekt prilika za osobni razvoj. Nijedan film ne nastaje trenutačno nakon pojave prvog impulsa. I ne bi bilo dobro da je tako. Ideja mora proći kroz fazu sazrijevanja. Svaki će autor u početku pomisliti da je njegova ideja nešto genijalno, ali će ubrzo shvatiti da nije baš tako, da je to tek potencijal koji treba ostvariti.

Jedini način da se to dogodi je kroz komunikaciju s drugim ljudima. Zato je važno birati prave suradnike i konzultirati se s osobama iz struke koje vam mogu pomoći u nadgradnji. Volim te radionice jer su poput velike samoposluge. Dobivate puno povratnih zapažanja o svojem radu; možete birati što ćete usvojiti, a što odbaciti.

Na kraju je sve na vama, no vrlo je važno raditi prave izbore. Na taj se način scenarij mijenja i napreduje. Obično kad pogledam prve verzije koje sam napisao kažem sebi 'hvala Bogu da nisam ovo tad snimio jer bi bilo puno lošije'. S druge strane, nije dobro ni da se projekt previše rekonstruira bez pravog razloga.

Počinju vam se prividno sviđati neke promjene samo zato jer su nove, ali ne nužno i bolje. Razlikovanje jednih od drugih dolazi s iskustvom – izlaz iz začaranog kruga je razvijati više projekata. Kada se dođe do trenutačnih krajnjih granica s jednim, prebacujete se na drugi. U jednom trenutku neki od projekata zaživi i realizira se. Možda baš onaj u koji ste polagali najmanje nade.

Što desetljeće i pol bez dugometražnog filma učini redateljevu odnosu prema vlastitim ambicijama i prema samome sebi kao autoru?

Glumac Gabriel Byrne u jednom je intervjuu rekao 'Nikome film ne bi trebao biti središnji smisao života'. Kad sam to pročitao, kao mladi redatelj, bio sam ogorčen i smatrao sam to demotivirajućim cinizmom, ali danas sve više uočavam na što je mislio. Stvaranje filma je određena vrsta privilegija – ljudi se skupe da vašu viziju provedu u djelo, ulaže se novac, troši se vrijeme... a sve zato da se izrazi neki vaš san ili misao o životu i svijetu.

Važno je baviti se stvarima kojima ćete film ispuniti. Ako ste zadovoljni svojim duhovnim razvojem kroz razdoblja pauza snimanja, i ako ste to vrijeme posvetili nečem plemenitom, onda vam i čekanje na priliku da se to iskaže ne bi trebalo djelovati propušteno.

Studirali ste filozofiju, pisali o filmu, počeli kao dokumentarist, a potom režirali vrlo različite televizijske i filmske žanrove. Koliko se tijekom tih godina promijenilo ono što vas u filmu uopće zanima i što vas je, naposljetku, dovelo do horora?

Nastojim ići 'putem kojim se rjeđe ide'. Promatram što se snima i što mi se čini da fali. Horor je žanr koji su prigrlili mnogi poznati autori koji su već bili u zamahu svog djelovanja Kubrick, Scott, Hitchcock, Polanski... Strah se smatra primarnom emocijom iz koje su nastale sve druge. Praljudi su se prvo bojali nepoznatih pojava, a tek kasnije razvili finije osjećaje.

Zato filmovi koji nas plaše i jesu toliko privlačni. Gledatelj proživi tu iskonsku emociju, bez negativnih fizičkih posljedica. Taj je žanr postojao od samih početaka filma, vrlo je popularan i danas, a hrvatska kinematografija mu se vrlo malo posvetila. Kada sam naišao na izvorne istarske stravične pripovijesti, odmah sam znao da je to nešto što želim pretvoriti u film.

Koliko ste duboko zaronili u svijet istarskih narodnih predaja i vjerovanja o nadnaravnim bićima i kako je ono što ste otkrili utjecalo na oblikovanje priče, likova i svijeta filma?

Izvorna istarska narodna predaja bila je osnovni impuls za nastanak ovog filma. Najčešća priča koju čujemo kada govorimo o toj vrsti folklora je ona o vampiru Juri Grandu iz Kringe. Meni je, međutim, ta priča previše nalikovala već uspostavljenim arhetipovima vampira poput Drakule, pa sam morao dublje istraživati izvore na koje sam nailazio da bih našao nešto autentičnije.

Većina predaje širila se kroz 'štorice', vrlo kratke crtice iz seoskog života koje su opisivale nadnaravna bića i pojave poput štriga, štriguna, mora, orka i sl. Te štorice ponekad su samo jedna ili dvije rečenice koje ne tvore koherentnu narativnu cjelinu.

U početku se to činilo kao nedostatak, ali se kasnije pretvorilo u prednost – iz hrpe nasumično sakupljenog materijala mogao sam odabrati one elemente koji su najbolje gradili priču kakvu sam odlučio ispričati. Dakle, sve što će gledatelj vidjeti u filmu ima uporište u narodnim legendama, ali je šira slika znatno bogatija te nudi prostora i za drugačija tumačenja.

Jedan od najutjecajnijih suvremenih redatelja žanra, oskarovac Jordan Peele, jednom je rekao da se ispod užasa u njegovim omiljenim hororima uvijek krije neki stvarni, životni užas. Ima li takvog užasa i ispod nadnaravne priče koju pripovijedate u Štrigunima?

Svatko od nas u jednom ranom trenutku svog života otkrije strah od smrti. Istodobno sam zamišljao i suprotnost – 'što bi bilo da čovjek živi vječno?' Ubrzo su se ta dva straha stopila u jednu misterioznu jezu. Nisam znao što je gore – da me jednom ne bude ili da živim bez prestanka, čak i kada sam sve u svemiru upoznao i kada više nema ničeg novog za otkriti.

Slična dilema muči i glavnog junaka filma, Borisa – 'koliko čovjek treba ići daleko u produljenju života i što se mora žrtvovati da bi se postigao taj cilj?' Odgovori koji dolaze tijekom filma sve su mračniji i vode do zaključka da je smrt, možda, bolje rješenje.

A danas se u produljenje ljudskog života ulažu milijarde, osobito među tehnološkim milijarderima. Što vas, kao nekoga tko je studirao filozofiju, najviše intrigira u toj ambiciji da čovjek nadvlada vlastitu smrtnost?

Besmrtnost je krajnja sebičnost. Stavljate sebe ispred svega ostaloga. Zanemarujete potrebe drugih oko sebe i postupno se pretvarate u stvora kojem nije stalo ni do čega osim do čistog preživljavanja. Ali čemu živjeti takav život? Ima li išta drugo nekakvu vrijednost ako je čovjekovo životarenje postalo samo sebi svrhom?

Je li čovjek koji razmišlja na takav način uopće biće vrijedno postojanja ili se pretvorio u čudovište? Znanost danas uistinu strelovito napreduje prema produljenju života. Nerođenoj djeci već se mogu mijenjati karakteristike koje omogućavaju da se organizam sporije troši i time postiže dugovječnost. Mnoge znanstveno-fantastične spekulacije u filmu utemeljene su na činjenicama iz stvarnosti koja će ubrzo početi stvarati etičke izazove s kojima će se čovječanstvo morati naučiti nositi.

Glazbu i zvučnu kulisu potpisuje Tamara Obrovac, čiji je autorski rad duboko povezan s istarskom glazbenom tradicijom. Kako ste zajedno oblikovali zvučni svijet filma i koliko je glazba inače važna u načinu na koji zamišljate i režirate filmske prizore?

Izbor Tamare Obrovac bio je logičan korak u vrlo ranoj fazi sastavljanja projekta. Njezina iznimna autorska originalnost vuče korijene iz srca Istre, baš poput priča na kojima se film temelji. Povezanost s folklorom, a istodobno i moderan glazbeni izričaj preslika su koncepta koji smo slijedili u projektu – susret drevnog i tradicionalnog s novim i progresivnim.

Njezin rad započeo je uvježbavanjem zborova iz dječjeg folklornog društva koji u filmu izvode pjesme koje tematiziraju štrigune i ostale nadnaravne pojave; na izvorne tekstove iz narodne predaje skladala je melodije koje nalikuju stvarnom etnografskom okruženju. U ovakvom žanru, glazba je iznimno značajno narativno sredstvo i Tamara se pokazala ne samo kao izvrsna glazbenica, već kao netko tko iznimno razumije dramaturgiju. I, što je najvažnije, nevjerojatno je precizno pročitala nakane i narav ovog filma.

Strah je svakog redatelja da će mu prizori ostati prazni i pojavljuje se velika potreba da se taj horror vacui nečim zapuni; vrlo je neugodan osjećaj ostavljati u montaži prostor za glazbu koju još ne čujete – uvijek se bojite da će film ostati na razini suhoparnosti ili da će pogrešna skladba stvoriti neželjeni dojam.

Suradnja redatelja i skladatelja važna je i osjetljiva, jer je to jedna od prvih stvari koju publika doživi, ali čim sam na prvim scenama čuo Tamarinu glazbu, pao mi je veliki kamen sa srca: odmah sam osjetio da je to – to. Mislim da će se, zbog njene glazbe, Štriguni s jednakim zadovoljstvom moći slušati, kao i gledati.

Mlađa publika danas odrasta uz estetski sofisticirane globalne horore, videoigre i streaming-platforme. Kako se kao redatelj odnosite prema očekivanjima publike koja je odrasla uz takvu audiovizualnu kulturu?

Primijetio sam da se novi horori, koji su postali neizostavni dio suvremene komercijalne kinematografije, oslanjaju uglavnom na trilerske efekte. Obično su premise tih filmova vrlo jednostavne. Radi se o nekakvoj fizičkoj opasnosti od koje protagonisti bježe, a gledatelj ne zna kad će ih nešto napasti iz mraka uz gromoglasan zvuk.

Nova generacija redatelja izvještila se u stvaranju prizorno primamljivih filmova, ali sve su rjeđi horori koji nude i neku nadgradnju, neki element sadržaja koji će plašiti ne samo pojavnošću, nego temom i idejom. Primjerice, filmove Hokum ili Backrooms – koji su donedavno bili na repertoarima kina – smatram zabavnim za gledanje, ali istodobno i vrlo zaboravljivima nakon što prođe marketingom inducirani hype.

Nešto više svidio mi se film Opsjednutost, koji je kroz nadrealnu premisu stvorio tjeskobnu atmosferu koja je ukorijenjena u mračne strane jedne ljubavne veze. Teško mi je procijeniti kako će mlađa publika reagirati na Štrigune jer nemamo nikakvih pokazatelja reagira li, uopće, na slične podražaje kad se radi o hrvatskom filmu.

Sjećate li se filma koji je vas prvi put doista prestrašio?

To je bio jedan manje poznati televizijski film – Drugi (The Other, 1972., Robert Mulligan). Radi se o dječacima blizancima koje njihova baka uči poganskoj igri uživljavanja u svijest životinja. Dok gledamo film, postupno shvaćamo da jedan od braće proživljava tu igru kao tešku psihološku moru. Nismo sigurni zašto. Na kraju saznamo da je cijelo vrijeme to bila igra uživljavanja dječaka u svijest svog mrtvog brata.

Sad sam spojlao film, ali male su šanse da će ga itko vidjeti jer ga se teško pronalazi. Pogledao sam ga opet nedavno i nije mi više bio tako strašan, ali tada, kao djetetu koje su roditelji čuvali od 'neprimjerenog sadržaja', utjerao mi je jezu u kosti. To je, ujedno, ostala vrsta horora koja mi se najviše sviđa – naizgled se ništa ne događa, a cijelo se vrijeme osjeti neka bolesna napetost.

Odrastali se pod utjecajem jugoslavenske kinematografije koja je, uz snažnu tradiciju autorskog filma, imala i svoje trilere, fantastiku i horore. Kakav ste odnos imali prema tim filmovima i redateljima u mladosti i što vam je iz te kinematografije ostalo važno?

Najviše mi se u pamćenje usjekao film Variola vera (1982.) Gorana Markovića. Izbijanje zaraze velikih boginja u jednoj bolnici, koju zatim vlasti zatvore i prepuste ljude na milost i nemilost virusu bila je priča s izvrsnim ugođajem koji nadmašuje mnoge holivudske filmove na sličnu temu.

Film je odlično oblikovao ono što jako dobro prolazi kod publike s prostora bivše države – sirovost i beskompromisnost. Osjećaj da je sve to što se događa uistinu tako, a ne ispeglano i dotjerano. Temeljen je na istinitom događaju, a u sebi ima jako mnogo nadrealnih prizora za koje vam se čini da su se stvarno mogli dogoditi.

Hrvatska ima dugu, ali prilično isprekidanu povijest filmskog horora, od Papićeva Izbavitelja do Šorakovih Krvopijaca. Zašto kod nas žanrovski filmovi uglavnom ostaju pojedinačni pothvati, umjesto da se oko njih razvije kontinuirana proizvodnja?

Sličan problem dijeli cijela europska kinematografija. U razvoju projekta, Štriguni su bili dio platforme European genre forum koju kod nas zastupa Stjepan Hundić, osnivač Zagreb Fantastic film festivala. U posjeti svjetskim forumima na festivalima Imagine u Amsterdamu, Black nights Tallin ili Fantasia film festival u Montrealu, uspostavili smo komunikaciju sa zajednicom filmaša okupljenih oko žanrovskog filma. Svi imaju isti mukotrpni put financiranja.

Europski fondovi uglavnom podupiru sadržaje koji na neki način promoviraju društveno angažirane ideje poput pacifizma, jednakosti, feminizma, prava LGBT zajednice i slično, pa je žanrovski film koji se često bavi nadnaravnim i nadrealnim sadržajima od sekundarne važnosti. Obično ti filmovi onda postanu opsesija pojedinaca koji se moraju snalaziti kako pronaći alternativne izvore financiranja. Nadam se da će pozitivni iskorak koji je HAVC napravio podrškom našem filmu stvoriti preduvjete da se takva praksa nastavi.

Koliko je bilo teško realizirati produkcijski zahtjevan horor poput Štriguna? Jeste li u konačnici uspjeli ostvariti vizualnu zamisao s kojom ste krenuli u projekt?

Nisam imao nikakva prethodna iskustva s efektima kakve smo trebali u filmu – spadaju uglavnom u kategoriju creature effects, efekte izrade živućih stvorenja kakvom se malo ljudi bavi, čak i u europskim razmjerima, jer se snima relativno malo filmova s takvim potrebama.

Dok nismo kao koproducente uključili tvrtku DeProductie iz Nizozemske, smišljali smo moguća rješenja koja su, uglavnom, bila na razini improvizacije. Izgledalo je kao da smo zalutali u slijepu ulicu iz koje nema izlaza jer su svjetski poznate firme za takvu vrstu posla bile financijski nedostupne. Nizozemski partneri uspjeli su pronaći kombinaciju kakvu sam želio i koja je trenutačno standard kakav se primjenjuje i u najskupljim produkcijama. Baza svih efekata su praktična rješenja – prostetika i lutke, uz naknadnu digitalnu obradu.

Vještina kojom su dva tima, praktični i digitalni, uspjela uz ograničena sredstva proizvesti odlične rezultate impresivna je. Puno sam naučio o tretmanu i zahtjevima takvih zahvata. Da sam bio svjestan složenosti svih tih stvari, vjerojatno bih odustao od ovog scenarija jer se u planiranju čini preteško.

Možda je i to jedan od razloga zašto se ne snima mnogo takvih filmova. Ipak, sad kad je sve gotovo, sretan sam što smo prošli kroz tu mukotrpnu avanturu jer mislim da će publika dobiti nesvakidašnje prizore kakve se ne viđa u domaćem filmu.

Utječe li i način na koji se u Hrvatskoj financiraju i razvijaju filmski projekti na to kakve filmove snimamo? Bili ste aktivni u filmskim strukovnim organizacijama pa hrvatski filmski sustav poznajete i iz druge perspektive – postoji li nešto u samom sustavu što obeshrabruje autore da se upuste u ambicioznije ili manje uobičajene projekte?

Autocenzura je najopasnija pojava za autora. Ne treba previše vremena gubiti na kritiziranje sustava, nego se posvetiti traženju rješenja unutar tog sustava. Film nije uobičajeni posao. To je borba za iskazivanje stava, a takve su stvari uvijek teško ostvarive u bilo kakvom sustavu. Da je lako to bi svi radili.

Nitko ne prisiljava autore da se bave time čime se bave, niti netko bira umjesto njih kakve će sadržaje snimati. Današnja kultura odbacivanja i površnosti dočekat će svakoga: prvo što autori osjete na svojoj koži je neprihvaćanje, a tek upornim radom ostvaruju, eventualno, priznanje. Rijetko je to priznanje unisono u društvu prepunom podjela.

Na autoru je da odluči kakve će vrijednosti zastupati. Treba učiniti sve što može da pojasni svoje stavove i pokaže dobru namjeru. Ostalo je stvar sudbine, Božje volje, karme, nasumičnog lanca događaja ili nečeg drugog u što već vjerujete.

Godinama ste režirali televizijske serije namijenjene širokoj publici, pa imate neposredno iskustvo s njezinim ukusom i očekivanjima. Koliko se ukus domaće publike razlikuje od predodžbe koju hrvatski filmaši imaju o njoj?

Na televizijama sam radio većinom humoristične serije. Više sam puta od urednika na televizijama čuo uputu 'kad osjetiš da je neka fora malo gluplja nego što bi htio da bude, na pravom si putu', misleći da će tako doprijeti do šire populacije, ali to se u mnogo navrata pokazalo krivim. Nemoguće je proračunato pogoditi publiku. Da se to može, holivudski filmovi koji imaju ogromne budžete i mogu angažirati najbolje autore svi bi bili hitovi, no učestalo se događa da i takvi projekti propadnu.

Publika ne zna što hoće dok ne dobije ono što joj treba. Mogu se raditi istraživanja javnog mnijenja kroz ankete, ali odgovori će biti općeniti poput 'ja kad idem u kino, želim se zabaviti'. Onaj iz publike tko može konkretno izraziti što želi zapravo je autor. Međutim, ne dolaze svi autori s istog mjesta. Nešto što je jednom čovjeku smiješno, drugom nije, netko će se uz određenu priču rasplakati, dok će drugog ista priča ostaviti hladnim...

Kako onda doprijeti do publike? Kroz sebe. Ako autor napravi djelo koje uspješno zadovolji njegove unutarnje potrebe, velika je šansa da će se netko sličan autoru pronaći u takvom izričaju ili će djelo potaknuti druge da požele postati slični autoru. To je igra privlačenja koju ljudi igraju oduvijek. Nema recepta, samo metoda pokušaja i pogreške.

Ako je, da parafraziramo Andreja Tarkovskog, posao redatelja to da gledatelja odvede onamo kamo sam možda nikada ne bi krenuo, vidite li u današnjoj hrvatskoj kinematografiji razloga za optimizam da će se u budućnosti snimati više filmova koji neće samo odgovarati na očekivanja publike, nego će ih i mijenjati?

Da, Tarkovski je u pravu. To je jedini pravi put i svi ga moramo slijediti bez obzira na rezultate. Kad-tad, slagalica će se posložiti na pravi način.