Posljednjih dana irska književnica Sally Rooney našla se u središtu međunarodne rasprave o političkom angažmanu pisaca. Njezin izdavač Faber & Faber obustavio je distribuciju njezinih romana u Velikoj Britaniji zbog pravnih posljedica njezine potpore organizaciji Palestine Action, koju je britanska vlada proglasila terorističkom.

Odluka je donijeta uz autoričinu suglasnost, ali je proizvela neobičnu situaciju: knjige nisu zabranjene, no više ih nije moguće redovito nabavljati.

Nije teško zamisliti koliko bi jednostavnije bilo da se Rooney ograničila na izražavanje zabrinutosti zbog rata u Gazi ili potpisivanje otvorenih pisama. Takav angažman kulturni svijet poznaje, prihvaća, a nerijetko i potiče. No Rooney je najavila da će prihode od vlastitog rada koristiti za financiranje organizacije koju smatra dijelom legitimnog otpora izraelskoj vojnoj politici.

Time je njezin politički stav postao konkretan problem za njezina izdavača, koji joj zbog zakonskih ograničenja više ne može redovito isplaćivati autorske tantijeme. Upravo je tu najzanimljiviji dio priče. Ne u činjenici da književnica ima političke stavove, nego u tome što su oni, posredovanjem zakona, počeli izravno utjecati na njezin profesionalni život.

Koliko je sloboda političkog djelovanja stvarna ako njezino korištenje može ugroziti mogućnost da pisac objavljuje i živi od svojeg rada? To pitanje nadilazi slučaj Sally Rooney, a nije ni prvi put da se postavlja.

Ugovor se može raskinuti, posljedice malo teže

Sličnu je granicu iskušala bosanskohercegovačka spisateljica Lana Bastašić kad je početkom 2024. objavila da prekida suradnju s uglednim njemačkim izdavačem S. Fischerom zbog njegova odnosa prema ratu u Gazi i propalestinskim glasovima u njemačkoj kulturnoj javnosti i time se, kako je tada rekla Guardianu, odrekla novca od kojeg je mogla živjeti godinu dana.

No, ubrzo su uslijedila i otkazivanja prethodno dogovorenih književnih gostovanja u Austriji, jer su organizatori smatrali da bi njezinim sudjelovanjem zauzeli političko stajalište koje nisu željeli zauzeti. Tako je odluka koju je Bastašić sama donijela počela imati posljedice i izvan odnosa s izdavačem, otvarajući pitanje institucionalnog odgovora na političke stavove pisaca.

Njezino iskustvo nije bilo usamljeno: Pulitzerom nagrađenom piscu Vietu Thanhu Nguyenu otkazano je 2023. godine književno gostovanje u New Yorku nakon njegova javnog istupa o Gazi, dok je palestinskoj književnici Adaniji Shibli iste godine odgođena svečana dodjela nagrade na Frankfurtskom sajmu knjiga, da navedemo samo neke poznatije primjere.

Rooney i Bastašić nisu dvije inačice iste priče. Jedna se suočila s pravnim ograničenjem koje je pogodilo i nju i njezina izdavača, druga je sama raskinula izdavački ugovor, a potom ostala bez dijela drugih profesionalnih prilika. No obje su pokazale u kolikoj mjeri sloboda pisca ovisi i o ugovorima, honorarima i institucijama.

Gdje prestaje prosvjed, a počinje terorizam?

Britanska vlada stavila je u srpnju 2025. Palestine Action na popis zabranjenih terorističkih organizacija. Skupina je poznata po izravnim akcijama protiv tvrtki povezanih s izraelskom vojnom industrijom, uključujući oštećivanje imovine. Nakon što su njezini aktivisti u lipnju 2025. provalili u vojnu zračnu bazu RAF Brize Norton i oštetili dva zrakoplova, vlada je posegnula za antiterorističkim zakonodavstvom.

Vlada je zabranu obrazlagala sigurnosnim rizikom, dok su kritičari, među njima organizacije za ljudska prava, upozoravali na opasnost kriminalizacije političkog prosvjeda. Uslijedila su brojna uhićenja ljudi koji su javno izražavali potporu organizaciji, a zakonitost zabrane postala je predmet sudskog spora. Upravo je takvo izjednačavanje političkog aktivizma s terorizmom Rooney odlučila javno osporiti.

U kolovozu 2025. u Irish Timesu objavila je da će nastaviti podupirati Palestine Action, koristeći i prihode od knjiga te televizijskih adaptacija: "Želim jasno reći da namjeravam prihode od svojeg rada, kao i svoju javnu platformu općenito, nastaviti koristiti za potporu Palestine Actionu." Nije skrivala ni namjeru ni mogući pravni rizik.

Knjige nisu zabranjene. Pa zašto ih nema?

Njezina je izjava otvorila vrlo konkretno pitanje za Faber & Faber: može li izdavač isplaćivati novac osobi koja je javno najavila da će ga upotrijebiti za potporu zabranjenoj organizaciji? Izdavač je procijenio da bi se izložio pravnom riziku. Zato je, nakon konzultacija i uz punu autoričinu suglasnost, prestao opskrbljivati britansko tržište njezinim knjigama. Na ostalim tržištima nastavlja suradnju i ističe ponos na njezino stvaralaštvo.

Drugim riječima, romani Sally Rooney nisu zakonski zabranjeni, a Faber nije raskinuo ugovor zato što se ne slaže s njezinim stavovima. Knjižare mogu prodati postojeće zalihe. No izdavač više ne isporučuje nove primjerke. Formalno pravo na prodaju i stvarna dostupnost knjige čitateljima pokazale su se kao dvije različite stvari.

Takva je razlika pravno važna, ali za kupca koji knjigu ne može naručiti nije osobito utješna. Vijest je pritom proizvela neočekivan tržišni učinak: prema podacima agencije Nielsen BookScan koje prenosi Guardian, prodaja Rooneyjinih romana u Britaniji porasla je 291 posto u tjedan dana.

Sally Rooney je spisateljica, a ne teroristica

Na posljedice takve odluke reagirala je i književna zajednica. U otvorenom pismu objavljenom u New Statesmanu, naslovljenom "Sally Rooney je spisateljica, a ne teroristica", podršku su joj izrazili Annie Ernaux, J. M. Coetzee, Zadie Smith, Arundhati Roy, Julian Barnes i brojni drugi književnici i umjetnici, među njima Paul Mescal i Tilda Swinton. Potpisnici su upozorili na izravnu i neizravnu cenzuru te zatražili da njezine knjige ostanu dostupne.

Takva mobilizacija pokazuje da je književni svijet sposoban za glasnu i vidljivu solidarnost. Naravno, nameće se i manje ugodno pitanje: bi li isti odjek imao slučaj pisca bez međunarodne slave, velikih naklada i utjecajnih kolega? Načela nemaju jednaku cijenu za sve, osobito kada je na kocki egzistencija. Nije svaki autor u položaju da njegov problem postane međunarodna tema. Usto, peticija ne rješava pitanje Rooneyjine konkretne političke odluke.

Njezina potpora Palestine Actionu nije tek općenito zauzimanje za palestinska prava, nego svjesna odluka da financijski podupire konkretnu organizaciju čije su metode djelovanja predmet političkih i pravnih prijepora. Opravdanost britanske zabrane može se osporavati, kao što se može raspravljati o opravdanosti Rooneyjina izbora. No što nam govori pravni okvir u kojem politička odluka autorice može dovesti do toga da njezine knjige prestanu stizati do čitatelja?

Angažman je poželjan. Dok ne postane neugodan

U kulturnoj se industriji od autora nerijetko očekuje da govore o nejednakosti, ljudskim pravima i društvenim krizama. Izdavači ističu njihove stavove, festivali organiziraju tribine o odgovornosti umjetnosti, a razgovori o politici postaju dio predstavljanja knjiga. Angažirani pisac može biti kulturni kapital, znak relevantnosti i društvene osjetljivosti. Problem nastaje kada angažman prestane biti sadržaj programa i počne ugrožavati ugovore, financiranje ili institucionalni mir.

Na to je, komentirajući Rooneyjinu najavu u emisiji Novara Media, upozorila novinarka Ash Sarkar. Prema njezinu tumačenju, Rooney svojim položajem međunarodno uspješne marksističke književnice prisiljava liberalne kulturne institucije da se suoče s proturječjem između progresivnog samopredstavljanja i nespremnosti na politički rizik. To jest interpretacija, ali dobro opisuje pitanje koje slučaj Rooney postavlja.

Za razliku od britanskog slučaja, u kojem je izdavač odluku obrazložio zakonskim ograničenjima, austrijska otkazivanja otvaraju pitanje odgovornosti kulturnih institucija za vlastite odluke. Nije isto odbiti preuzeti autorov politički stav i očekivati da ga autor prešuti kako bi mogao nastupiti. Organizatori imaju pravo uređivati vlastite programe, ali to ne znači da su njihove odluke izuzete od kritike.

Izdavači i festivali nisu politički neutralni samo zato što se takvima predstavljaju; izbor tema, autora i javnih poruka već izražava određene vrijednosti. Problem nastaje kada se angažman slavi dok je institucionalno prihvatljiv, a postaje smetnja čim donese politički ili financijski rizik.

Za pisce koji ovise o honorarima, prijevodima i književnim gostovanjima takve odluke mogu imati i egzistencijalne posljedice: materijalna nesigurnost može ograničiti slobodu javnog govora i bez izravne zabrane.

Romani nisu politički manifesti

Od prvijenca Razgovori s prijateljima iz 2017., Rooney piše o intimnosti, klasnim razlikama, novcu i proturječjima života unutar kapitalizma. U Normalnim ljudima (2018.) i Divni svijete, gdje si (2021.) ta su pitanja jednako prisutna, a Intermezzo (2024.) im dodaje nove nijanse. Najuvjerljivija je kada pokazuje kako društvene hijerarhije oblikuju intimne odnose, premda joj neki zamjeraju da se njezina kritika kapitalizma katkad zadržava u krugu obrazovanih, kulturno privilegiranih ljudi. Sve četiri knjige na hrvatskome je objavila Fraktura u prijevodu Patricije Horvat.

Ipak, osjećaj nelagode pred vlastitom povlaštenošću jedna je od prepoznatljivih niti njezina rada. U razgovoru s Davidom Marcheseom za podcast The Interview New York Timesa 2024. Rooney je rekla: "Mislim da je moja proza u određenom smislu politički angažirana." Svoja uvjerenja povezala je s dostojanstvom ljudskog života i marksističkim okvirom, ali je objasnila da ne očekuje da će romani čitatelje pridobiti za određenu ideologiju. Književnost i političko djelovanje za nju nisu ista stvar.

Ne želi biti politički uzor, ali osjeća obvezu

U istom je intervjuu govorila o javnoj vidljivosti koju ima u Irskoj i mogućnosti da se uključi u političke rasprave. "Ne želim upotrijebiti izraz moralna dužnost, ali osjećam neku vrstu obveze", rekla je Rooney. Govoreći o pisanju u vremenu globalnih kriza kazala je kako "umjetničko djelo ima autonomiju u odnosu na hitnost političkih pitanja".

"Ne mislim da je umjetnost na bilo koji način odvojena od ideoloških pitanja, nego da se od nje ne može očekivati da rješava političke krize i da joj se unatoč tome mora dopustiti da postoji." Autor može javno djelovati politički, a da pritom ne podređuje vrijednost svojih romana političkoj korisnosti.

U ovakvim raspravama često se brzo poseže za riječju 'cenzura' – uostalom, na nju se pozivaju i potpisnici otvorenog pisma podrške – no ona ne opisuje jednako precizno sve situacije.

Državna zabrana knjige nije isto što i raskid privatnog ugovora, kao što autorova odluka da napusti izdavača nije isto što i otkazivanje njegova festivalskog nastupa. Naglašavanje ovih razlika nije sitničavost, jer bez njih nije moguće pošteno utvrditi tko je za što odgovoran, ali nije ni svaka poslovna odluka politički neutralna. Pravna mogućnost ne jamči etičku opravdanost.

Sloboda govora nije sloboda od posljedica. Ali kojih?

Jednako tako, tvrdnja da sloboda govora ne podrazumijeva slobodu od posljedica može prikriti više nego što objašnjava. Naravno da javne izjave izazivaju reakcije, kritike i neslaganja. Ali nije svaka posljedica jednako opravdana samo zato što je moguća. Kad se otkazuje već dogovoreni nastup ili zatvara pristup profesionalnim prilikama, potrebno je pitati tko donosi odluku, prema kojim kriterijima i s kakvim učinkom.

Britanski slučaj pritom dodatno zaoštrava raspravu: pitanje nije samo reakcija tržišta nego državni pravni okvir koji utječe na izdavački odnos. Moguće je protiviti se Rooneyjinu izboru organizacije koju podržava i istodobno smatrati da je nedopustivo da čitatelji zbog tog izbora gube pristup njezinim knjigama. Pravo na političko neslaganje i pravo na književnost ne moraju biti suprotstavljeni. Upravo zato rasprava ne bi smjela završiti u dvjema navijačkim pozicijama.

Ne zanima je karijera. Što to sada znači?

Pomalo je ironično što je Rooney još 2024., prije aktualne kontroverze, u razgovoru za New York Times rekla: " Moja me karijera ne zanima. Uopće ne razmišljam o tome što će ljudi reći, o tome koliko je nešto blisko ili udaljeno od mog 'opusa' – zapravo i ne mislim da imam opus, niti razmišljam o svom 'umjetničkom rastu'.

Pritom je kritizirala kulturnu opsjednutost novitetima i neprestanim rastom. "Cijeli naš ekonomski sustav počiva na stalnom, neprekidnom rastu – sve mora stalno rasti, biti veće i prodavati se više, a novitet je postao načelo današnje kulture. Meni to jednostavno nije zanimljivo."

Dvije godine kasnije ta izjava zvuči drukčije, premda je ne treba pretvarati u proročanstvo. "Učinila sam sve što sam mogla kako bih bila iskrena prema javnosti u vezi sa svojim uvjerenjima i namjerama, i potpuno sam spremna prihvatiti posljedice", poručila je Rooney u izjavi povodom odluke o povlačenju knjiga.

Slučaj Sally Rooney, kao i iskustva drugih pisaca koji su se zbog svojih političkih uvjerenja suočili s profesionalnim posljedicama, otvara pitanje koje nadilazi pojedinačne kontroverze. Nije pritom riječ o tome da njihove odluke moraju biti izuzete od kritike, nego o tome kakve posljedice društvo i njegove institucije smatraju opravdanima. Jer sloboda pisca nije samo pitanje onoga što smije reći, nego i uvjeta pod kojima nakon toga može nastaviti raditi.