U novoj knjizi beogradskog pisca Srđana Valjarevića, svako poglavlje započinje istom formulom: "Bila je nedelja, osam sati ujutru..." Dojam mučnog ponavljanja, vremena koje ne teče prema naprijed nego se samo svakoga vikenda iznova ciklički otvara, nije slučajan: osnovno stanje njegovih antijunaka je stagnacija.

Oni su Fric i Dobrila – protagonisti njegove iznimno popularne kolumne u tjedniku Nedeljnik, pretočene u ukupno četiri knjige, Fric i Dobrila (2021.), Brod koji je zaplovio kroz maglu (2023.), Narator je konačno progovorio (2024.) i Roman o agoniji i vedrini (2025.), čije je hrvatsko izdanje upravo objavio V.B.Z.

U stanu na beogradskom Konjarniku smjenjuju se gotovo identična jutra, kuha se kava, pale cigarete i promatra sobna smreka koja je već dosegnula strop, dok izvana dopiru vijesti o političkim aferama, nasilju, korupciji i raspadanju društva. Roman nema klasičan zaplet, nego se razvija kroz ponavljanja, digresije i apsurdne razgovore koji neprestano skreću u neočekivanim smjerovima. Pisac se poigrava pravilima pripovijedanja, brišući granicu između pripovjedača i likova; njegov Narator gotovo je ravnopravan stanovnik fikcionalnog svijeta, iscrpljen, bolestan i bijesan zbog obitelji čiji život mora neumorno pratiti.

Likovi povremeno kao da preuzimaju kontrolu nad pričom koja ih proizvodi, a njihove se neizgovorene misli, strahovi i želje pojavljuju kao natpisi na majicama, spavaćicama i svećeničkim mantijama, u neobičnoj mješavini filozofskih citata, religijskih poruka, preciznih novčanih iznosa i maštanja o bijegu u daleke krajeve. Iza prividne nepomičnosti krije se iznimno živ, zaigran i neodoljivo komičan prozni svijet, prepun proturječja, opsesija i najrazličitijih ljudskih slabosti, dok humor i apsurd daju osobit ton Valjarevićevoj slici društva zarobljenog u vlastitim povijesnim i političkim zabludama.

A gdje je izlaz iz tog ludila? Da parafraziramo Frica, možda upravo ondje gdje je i ulaz. U povodu hrvatskog izdanja Romana o agoniji i vedrini, sa Srđanom Valjarevićem popričali smo o Srbiji, njezinim mitovima i društvenim proturječjima, o mogućnosti promjene, književnosti, humoru i traženju vedrine usred agonije.

Naslov vaše nove knjige spaja dva naizgled nespojiva stanja. Agonije u knjizi svakako ne nedostaje, ali ni humora, ironije, pa ni sasvim običnih životnih zadovoljstava. Ipak, čini mi se da je ovaj put u stanu na Konjarniku puno prisutniji i neki elegični, gotovo rezignirani ton. Što se promijenilo u vašem odnosu prema svijetu o kojem pišete?

Čovjek ne bi ni znao za vedrinu da ne prolazi i kroz povremene agonije. Ili da ne provede barem jedno razdoblje života u potpunoj agoniji, koja često izgleda kao stanje koje se ne može promijeniti. Siguran sam da mnogi imaju takva iskustva. A to se uvijek može promijeniti, i promjena je uvijek vedra po svojoj suštini. Agonija i vedrina stoje jedna pored druge u nama.

Ono što se, moguće je, promijenilo u mojem odnosu, ako je pristojno da ja o tome govorim, jest upravo sam taj odnos, dakle, moja percepcija. Toliko je ovo društvo mrtvo, čemerno i dosadno da mi je nemoguće u svemu tome ne vidjeti i komičnu stranu, pogotovo kad pomislim na ozbiljnost ljudi u svemu tome i na to koliko su, recimo, sve te nacionalno-identitetske priče, često stradalničke, ili samo identitetske, bez nacionalnog, ali s ideološkim podlogama, zapravo ubitačno dosadne i zahvalne za podjebavanje. Zapravo, riječ je o konstantnoj kuknjavi, i to zborskoj.

Moglo bi se pomisliti da je ovaj prostor u kojem živim počašćen nekim ekskluzivnim čemerom ili odvratnošću, iako u tome ima i nešto istine. Ipak, bilo bi pretjerano to reći. Ovdje, primjerice, može biti još gore nego što je sada. A meni zbog toga može biti i bolje. To zvuči paradoksalno, ali ne mogu vam preciznije od ovoga odgovoriti.

Znači, nije samo moj dojam da su natpisi na odjeći vaših likova postali filozofskiji i poetičniji? Čini mi se da i oni sami češće maštaju o bijegu u neke daleke, egzotične azile. Što se u ovoj knjizi promijenilo u njihovim željama i očekivanjima od života?

Roman o agoniji i vedrini posljednja je knjiga o životu Frica i Dobrile, koju sam pisao tako da se prethodne tri ne moraju ni pročitati. Zato sam i napisao ovaj roman, i uostalom ga tako i nazvao, romanom kolažnog tipa. Dvije su stvari glavne među iluzijama koje ubijaju ljudski duh: sanjarenje i potajno nadanje.

Neki od likova u romanu to su shvatili i sami se promijenili, a neki nisu maknuli dupetom i ostali su zazidani u stanu ili su završili na psihijatrijskoj klinici. Iz likova tijekom noći, u obliku poruka na majicama, spavaćicama ili, kod nekih, svećeničkim mantijama, izbija ono što ih održava na životu, a da toga nisu ni svjesni. Fric je ambivalentno religiozan čovjek, istodobno i težak idiot.

Dobrila je ateistica, muka joj je od Frica, ali istodobno ni ona mentalno ne blista. Njihov sin Mate nije mogao izdržati ludilo svojih roditelja pa je pobjegao u Švicarsku kako bi se na miru prepustio vlastitom ludilu. Kinez Li napustio je ugostiteljstvo i pod utjecajem čuvenog umjetnika Tehchinga Hsieha posvetio se konceptualnoj umjetnosti, i tako dalje. Osim njih četvero, tu su još neki važni likovi i svaki ima neki svoj život.

Jednom ste rekli da se u Srbiji u posljednjih 35 godina ništa bitno nije promijenilo, osim što je društvo možda u međuvremenu umrlo. Otad su se dogodili veliki studentski i građanski prosvjedi, blokade, masovna okupljanja. Je li išta od toga poljuljalo vaš skepticizam prema mogućnosti promjene?

Promijenilo se to što građansko društvo nije možda umrlo, nego je sigurno umrlo. To je kao parafraza naslova filma Mrtav čovjek hoda, a ovo bi se moglo nazvati Pokojno društvo diše. Paradoksalno je i to da je tijekom tragičnih devedesetih društvo u Srbiji bilo življe i da je nekakav organizirani otpor tadašnjoj katastrofalnoj vlasti ipak postojao. Sada to više ne postoji.

Ovo što ste naveli, studentski i građanski prosvjedi i masovna okupljanja, doista se dogodilo i sigurno je tako izgledalo. Prilično je mobiliziralo građane, i to bez ikakve ideje i organiziranosti, a istodobno je pothranilo iluzije o mogućim promjenama nabolje.

Do prije nekoliko mjeseci Studentska lista nije postojala, a predstavljala je najveću prijetnju vlasti. To je zvučalo nadrealno: u nešto što ne postoji najviše se vjeruje kao u rješenje i spas. Bilo mi je jako teško to razumjeti. Sada mi je ipak lakše. Ovdje vlada jedna te ista ideologija, presječena napola.

Znači, ne preostaje ništa drugo nego "ćuti, kenjaj, brzine menjaj", kako je govorio djed vašeg Naratora, kojemu je to bio recept za provlačenje kroz život? Stvarna obiteljska mudrost ili – ?

Da, otac moje majke, dakle moj djed, bio je ugostitelj. Dugogodišnji konobar, najprije u Banjoj Luci, pa u Zagrebu, zatim ponovno u Banjoj Luci, pa u restoranu na željezničkom kolodvoru u Beogradu, da bi poslije napredovao.

Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata vodio je kavanu na Dorćolu koja se zvala Doboj, koja odavno ne postoji. Imao je, dakle, prilično dobar uvid u mentalitet ovog društva. I to je bila njegova uzrečica, ujedno i definicija tog mentaliteta, koja bi u grubom prijevodu značila: ići linijom manjeg otpora, bez mnogo rizika, držati se sigurnog i ne mijenjati mnogo, po mogućnosti ništa.

Ipak, neka istraživanja pokazuju da Studentska lista ima čak i nešto veću potporu od Vučićeva bloka uoči prijevremenih parlamentarnih izbora raspisanih za 25. listopada. Nakon četrnaest godina njegove vlasti, koliko vam se realnom čini mogućnost da Vučić te izbore izgubi?

Ne bih previše o tome, ali ovdje se samo vlast, ili Vučić, svejedno, i može promijeniti. Ništa drugo ne može se promijeniti, barem ne u skorije vrijeme, što i nije nešto naročito. Dakle, ne vjerujem da uskoro može doći do nekih velikih promjena.

Već ste ranije izražavali nepovjerenje prema izvanstranačkim pokretima, ali studentski je pokret izrastao u ozbiljnu izbornu snagu, pa i dio tradicionalne opozicije podupire njegovu listu... Koliko je studentski pokret spreman za ono što dolazi nakon izbora, što god to bilo?

I dalje ne vjerujem u izvanstranačke pokrete, to je idealna kuća za diletantizam. Ali ne bih dalje o izborima ni o tome što bi moglo biti nakon njih, jer bih time zašao u potpuno proizvoljno i hipotetsko područje razmišljanja. I ovdje mogu ponuditi samo jedan citat: "Zanimaju me društveni ciljevi, a ne politički, jer politika se bavi moći... Drugim riječima, zanima me društvo, ne zbog moći, već zbog suradnje i uživanja." To je još 1969. godine rekao John Cage, američki skladatelj i umjetnik, i nemam tome što dodati.

U vašim tekstovima dosta je kritike i na račun samih građana, njihova oportunizma, konformizma i spremnosti da se prilagode vlasti. Jesu li se – i koliko – ljudi u Srbiji promijenili tijekom dugih godina Vučićeve vladavine?

Ništa se tu nije promijenilo. Društva se ni inače ne mijenjaju lako ni često, pogotovo ne u malim državama na periferiji. Ovo se društvo tijekom mog života promijenilo samo jednom, ne mogu govoriti o nekom ranijem razdoblju, ali jedina promjena dogodila se prije gotovo 40 godina. I odvijala se postupno, iz nekog jugoslavenskog, nikako idealnog društva, u ovo nacionalističko, klerikalno i na kraju potpuno tabloidizirano društvo.

A tako je bilo i na početku. Na naslovnicama Politike, Večernjih novosti ili Politike ekspres počeo se koristiti neki novi jezik, riječi koje tada nitko nije ni izgovarao, o ugroženosti srpske čeljadi, nejači, ognjišta i tako dalje. Promijenio se i način razmišljanja, i to traje do danas. Tada sam mislio da je to nešto prolazno.

Novine više nemaju značaj koji su imale prije 35 ili 40 godina, sve se tu promijenilo, ali ne i jezik i način razmišljanja. I sada, kada kupujem cigarete na kiosku, vidim iste naslovnice: "Umro je u ćeliji s križem na grudima, a branio je nejač."

Dakle, ta promjena, tada, prije gotovo četiri desetljeća, došla je kao posljedica većih događaja, raspada Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka, kao i velike ekonomske krize u Jugoslaviji, i još koječega. Da bi se društvo u Srbiji promijenilo, morat će se dogoditi nešto mnogo veće. Ova će vlast prije ili poslije nestati.

A koliko je tog istog konformizma među onima od kojih bismo možda očekivali da mu se suprotstavljaju – piscima, umjetnicima, intelektualcima? U novoj knjizi prilično ste kritični i prema beogradskoj kulturnoj sceni. Što vam u njezinu funkcioniranju najviše smeta?

Oportunizam je najveća boljka ovog društva. O tome sam već govorio kada sam citirao svojeg djeda konobara. Sva ta odvratnost konvencionalnog, a sada već i tradicionalnog načina razmišljanja. Stalno iznošenje i štancanje raznih teorija o istim temama i problemima, uz istodobno izbjegavanje promjene pogleda na stvari. Teško se odričemo udobnosti, pa otuda i hvatanje za sigurne teme, za povijesne mitove, interpretacije nečega o čemu nemaš pojma, za ono što će se sigurno dobro prodati.

To je stanje poraženosti, kao da se pati od posttraumatskog stresnog poremećaja. Znate, i za to postoji lijek. Ako se već ne možeš igrati u umjetnosti, onda treba koristiti halucinogene biljke ili gljive. Znanstveno je dokazano da pomažu u liječenju posljedica PTSP-a, mogu probuditi zapostavljeni dio mozga.

Ali da budemo ipak ozbiljniji, postoje dobri primjeri iz povijesti. Uvijek se sjetim filmova Vittorija De Sice, Kradljivci bicikla ili Čistači cipela, nastalih neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Italija je bila potpuno poražena, a De Sica se nije bavio nikakvim megalomanskim pričama, mitovima ni kuknjavom o prošlosti. Napisao je scenarij, uzeo kameru, izašao na ulicu i u sat i pol pokazao kako stvari u tom trenutku stoje.

Nalazite li sličnu živost u književnosti koja danas nastaje u regiji?

Mislim da je scena prilično i živa i zanimljiva. Imao sam priliku obići cijelu ovu našu popularnu regiju – taj mi je izraz posebno drag – i Sarajevo i Podgoricu i Rijeku i Banju Luku i Zagreb i tako dalje. Posvuda postoji zanimanje za književnost, ima odličnih autora i ljudi koji izvrsno poznaju knjige. Ako zanemarimo naklade i nagrade, koje su ionako manje važne, mislim da je scena zanimljiva i prilično dobra. Nažalost, sve je to dva ili tri kata ispod gubitničke politike, posvuda.

U Srbiji se godinama nižu afere i slučajevi koji bi u drukčijim okolnostima mogli izazvati ozbiljne političke potrese, od oslobađajuće presude u slučaju ubojstva Slavka Ćuruvije do sudskog smanjenja kazne naručitelju paljenja kuće novinara Milana Jovanovića. Oba slučaja spominjete i u knjizi. Što vas u reakcijama javnosti na takve događaje najviše iznenađuje?

U knjizi sam se toga doticao preko lika Naratora, preko kojeg sam se, da tako kažem, češao o neke vijesti koje su nakon nekoliko dana padale u zaborav, kao i o onaj dobro poznati ignorantski odnos prema svemu što se čovjeku ne događa osobno. Taj odnos dobro poznajemo još iz devedesetih, a traje i danas, prema svemu što se događalo u Bosni, Hrvatskoj, povremeno i u Srbiji, i tako dalje.

Znate onaj često citirani tekst luteranskog pastora Martina Niemöllera iz vremena nacizma, "Prvo su došli…", u kojem nabraja po koga su sve dolazili? Između ostalog, tu je i stih koji ću sada parafrazirati: "...a onda su došli po sindikalce, ali mene je boljelo dupe jer nisam sindikalac, a na kraju su došli po mene, ali više nije bilo nikoga koga je boljelo dupe."

U jednom trenutku opisujete bivšeg ministra pravosuđa iz Miloševićeva vremena kako sasvim mirno sjedi u lokalnom kafiću, premda se njegovo ime povezuje s teškim događajima na Kosovu tijekom rata. "Društvo mora krenuti ispočetka", kaže jedan od natpisa na Dobrilinoj spavaćici. Što bi za Srbiju konkretno značilo krenuti ispočetka? Kako krenuti ispočetka u zemlji koja i dalje održava bliske odnose s Rusijom (dok istodobno pregovara o članstvu u Europskoj uniji)?

Na ovo se pitanje mogu nadovezati onim što sam rekao kada sam objašnjavao zašto ne vjerujem u izvanstranačke pokrete. Jer u Srbiji već više od dvadeset godina ne postoji nijedan veći, dobro organiziran politički, ali ni društveni odgovor na postojeće stanje, na ovo nacionalističko ludilo, na sumanuti kriminal i pljačku, na korupciju protiv koje se govori, a ništa se ne poduzima. Ne postoji organizirani odgovor koji bi mogao ponuditi precizan cilj i podrazumijevao ulaganje popriličnog napora, koji je sasvim sigurno nužan. Jer na tome treba raditi mnogo više nego što se sada radi.

Ako netko hoda ulicom s transparentom na kojem piše Dolje korupcija!, a korupcija u svojem izvornom, latinskom značenju označava pokvarenost, potkupljivost i izopačenost, to je samo priznanje da taj netko nije ni blizu bilo kakvim promjenama. Tako se može hodati bilo kojim gradom na svijetu. Ili s transparentom Dolje ljubomora! I s tim se može hodati, isto vam je.

Već sam jednom rekao i ponovit ću: put ovog društva vodi od jedne katastrofe do druge. I tako će biti sve dok se ne raščisti s prošlošću, barem ovom nedavnom. I dok se ne stvori taj neki veliki, organizirani odgovor.

Beograd se posljednjih desetljeća intenzivno gradi i mijenja, niču luksuzne novogradnje, a razlike između pojedinih dijelova grada sve su veće…

Ovo što se u Beogradu gradi samo je jedan oblik nestajanja Beograda. Kada se neko društvo, ili grad u ovom slučaju, raspada, onda se istodobno i ravnomjerno raspada u svim svojim područjima – zdravstvu, obrazovanju, medijima, sportu, umjetnosti, da ne nabrajam dalje. Sve je istodobno umrlo, ostale su samo luksuzne novogradnje. Zato sam i rekao da je građansko društvo pokojno.

Što vam je u svim tim promjenama najteže prihvatiti?

Ne mogu izdvojiti nešto što mi je najteže prihvatiti. Ništa od svega ovoga nije nezasluženo, do toga je ovo društvo došlo vlastitim izborima, vlastitom slabošću. Ipak, najteže mi je prihvatiti nedostatak volje za promjenom. Zato sam u Romanu o agoniji i vedrini cijelu tu priču ipak priveo kraju tako što su se barem likovi promijenili u svojim životima.

Ne mijenja se samo izgled grada nego i njegova simbolička slika: podižu se spomenici četničkim zapovjednicima, jača prisutnost Crkve u javnom životu, a nacionalistička retorika prisutna je i među dijelom protivnika sadašnje vlasti. Odakle sve to dolazi?

Ljudski um ne voli nezavršene ili nedovršene priče. Kada ljudima podmetnete taj, popularno rečeno, narativ da su žrtve i ostavite ga nedovršenim, čovjek onda mora sam u svojoj glavi završiti tu priču. I tu dolazi do mentalnog briljiranja.

Ako poraz nije prikazan kao poraz ili kao posljedica počinjenih zločina i pretjeranog kurčenja, i ako kao takav nije prihvaćen, onda tu ostaje rupa. Nešto se mora ponuditi kao odgovor, priča se mora zaokružiti i dovršiti. I tu počinje revizionizam: jer sve to nije od jučer, riječ je o staroj komunističkoj zavjeri, svjetski moćnici cijelo su vrijeme protiv nas, nevidljivi su, ali zna se tko su, žive negdje na Zapadu, ali zna se gdje žive, i tako dalje. Ništa se zapravo ne dovršava, pa vi sami u glavi završavajte priču kako vam je volja.

Ta prodaja magle idealna je prilika da se u sve uključi i Crkva, kao i zatucaniji dio pripadnika tradicionalnog folklora, koji podižu spomenike četnicima i time daju svoj doprinos putu prema nekoj novoj katastrofi.

Početkom godine najavili ste da Goran Marković priprema film o Fricu i Dobrili. Dokle se stiglo s projektom? Markovićevi filmovi imaju snažnu dramaturgiju i izraženu društvenu satiru, dok je vaša proza fragmentarna, digresivna, bez klasične fabule. Kako zamišljate susret tih dviju poetika na filmu?

Film je u fazi razvoja projekta – ili se to kaže pretprodukcija?, slabo stojim s tim terminima – ali pokrenulo se, odmaknulo od nule i ide prema tome da se snimi. Goran i ja smo se, uza sve razlike u poetici koje ste naveli, odlično uklopili. Zapravo, on je to već prvom verzijom scenarija odlično napravio.

Prvi će put snimiti film bez klasične naracije, odnosno nenarativni film. Ostavio mi je prostora da nešto dopišem ako želim. Iako nisam imao mnogo toga dodati, dopisao sam neke replike, još smo se malo poigrali dijalozima i likovima i odlično je ispalo. Niti je on napustio svoju poetiku niti sam ja morao razmišljati drukčije nego dosad. Mislim da smo se uklopili.

Vratila bih se na kraju naslovnoj vedrini. U vašim knjigama, čak i kada je ono što opisujete prilično sumorno, uvijek ima mjesta za humor, male svakodnevne rituale, ljude i njihove neobičnosti. Što vas danas još uvijek može iskreno razveseliti?

Svakog sam jutra vani, napravim krug od nekih sedam, osam kilometara. Prije nekoliko dana sjeo sam popiti kavu na Kalemegdanu i dobio uz nju onaj mali čajni keks. S jednog je stabla sletjela vrana, najprije pokraj stola, a onda se popela na stol. Izmrvio sam joj keks i ona je tu stajala na stolu i kljucala ga. Uzeo sam mobitel i fotografirao je. Onda sam vratio mobitel u džep. I nastavio piti kavu s vranom. To je posljednje što me razveselilo.