Dosljedno izrađujući kružne, monokromno-akromatske obojane, procesualno osmišljene te ambijentalno tretirane slikarske formate velikih dimenzija, Dubravka Rakoci već više od četiri desetljeća zaokuplja pozornost svih poznavatelja hrvatske suvremene umjetnosti. S razlogom. Riječ je o umjetnici koja se svojedobno na itekako prepoznatljiva, kreativna, a isto vrijeme i autorski autentičan način znala nositi s izazovima što su ih znakovite promjene u umjetničkoj paradigmi s kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća sa sobom nosile, ostajući pritom dosljedno na tragu svojih nekoliko godina ranije - u kontekstu neoavangardno intoniranog ozračja tzv. nove umjetničke prakse - formiranih poetskih ishodišta.

Zamor konceptualnih praksi do kojih je u to doba nužno moralo doći rezultirao je obnovljenim zanimanjem za potencijale slikarskog medija, isprva posredstvom asketski intoniranog primarnog/analitičkog slikarstva, a ubrzo potom i pravom eksplozijom raznorodnih te raspojasanih kolorističko-gestualnih narativa neoekspresionističke provenijencije. Ostajući vjerna pločama i bojama te pritom prihvaćajući i neke primarno-analitičke postavke, Rakocijeva će na specifičan način pridonijeti onodobnoj afirmaciji slikarstva. Ona, međutim, nipošto neće podleći zovu spomenutih neoekspresionističkih trendova, već će svoje slikarstvo nastaviti razvijati u radikalno drugačijem smjeru. Kolorit i kružno platno ostali su, naime, jedinim 'sadržajima njezinih slika, ali uz sve snažnije naglašavanje njihovih ambijentalnih komponenti.

Umjetnica, dakle, svoja monokromno obojana i kružno oblikovana platna organski širi unaprijed zadanom prostoru, a eventualnim 'preprekama' (prozori, vrata, zidna ispupčenja odnosno udubine i sl.) prilagođava se postupkom preklapanja. Na taj način veći ili manji dio izvorno stražnje strane slike postaje njezinom prednjom stranom, a oblik kruga pritom se prividno narušava. Krug je, dakako, s razlogom odabran, ponajprije zahvaljujući simbolici koju emanira. Sugerira kako beskonačnost – nimalo nije slučajno da su vizualna uprizorenja svemira u znanstveno-popularnoj literaturi gotovo uvijek kružnoga oblika – tako i savršenstvo.

Odsustvo 'prepreka' u slučaju Dubravke Rakoci, zapravo, najčešće podrazumijeva i mogućnost zadržavanja idealnog kružnog oblika. Ali postupci preklapanja neće nužno proizlaziti samo iz postojanja uobičajenih 'prepreka', već također i situacija kada su površine na kojima ili unutar kojih umjetnik namjerava prezentirati svoju kružnu platnu naprosto nedostatnih dimenzija za razvijanje punog kruga U slučaju, primjerice, izlagačkih vitrina dovodi do mnogostrukih preklapanja zahvaljujući kojima će slike poprimati karakter uredno složenih objekata od tkanine. S druge pak strane, umjetnička platna – a upravo je to slučaj s njezinom najnovijom izložbom u Francuskom paviljonu – mogu biti prezentirana i na pravokutnim geometrijskim objektima. Takvi će objekti, zapravo, u cijelosti biti umotani u oslikanu kružnu platnu, čime Rakocijeva na zanimljiv način propituje dodirne točke između slikarstva i skulpture. Nije pretjerano reći kako su njezina slikarska platna poput živih organizama. Štoviše, ona na takav način i 'stare' s obzirom da njihova autorica gaji princip višekratnog izlaganja istih slika u prostorima, što će na njima, dakako, nužno različitim ostavljati i tragove, poput svojevrsnih 'ožiljaka' ili 'bora'.

Već je rečeno kako Dubravka Rakoci svojim izložbenim projektima pristupa procesualno. Drugim riječima, svaka njezina izložba započinje intenzivnim proučavanjem izlagačkog ambijenta, nastavlja se izvođenje radova in situ, a konačni postav označava tek završnu fazu toga procesa. Međutim, znameniti Francuski paviljon, neprijeporno vrsno ostvarenje međuratne moderne, u tom je smislu iziskivao stanovite prilagodbe. U njemu su, naime, strogo zabranjena bilo kakva zidna bušenja, a isto vrijedi i za bojanje, kako zidova tako i eksponata. Stoga, nakon pedantnog proučavanja odnosno osvještavanja prelijepa ali i izlagački nadasve zahtjevnog paviljonskog prostora, Rakocijeva svoju izložbu odlučuje tretirati ne samo ambijentalno, već i pomalo arhitektonski.

O čemu je riječ? U dvadesetak metara udaljenoj Galeriji SC – s obzirom da u paviljonu nisu dopušteni gotovo nikakvi radovi – ona u svoja okrugla platna najprije umotava šest ovećih i identičnih pravokutnih objekata, da bi potom izvorno prednje strane tih omotavajućih slika obojila u tri inačice plave, dvije inačice zelene te u crvenu, a njihov pak stražnje - u ovom slučaju vizualno prevladavajuće - strane u crno. Tek nakon toga cjelokupan je ansambl prenesen u prostor Francuskog paviljona. Svojim pravilnim i centralno orijentiranim rasporedom izložbeni postav u primisli nužno zaziva kulturu megalita, a njegov definitivan raspored u smislu kolorita umjetnica je odredila na licu mjesta i posve intuitivno. Može li biti riječi o svojevrsnoj dvostrukoj apsorpciji? Slikarska platna, naime, u potpunosti apsorbiraju pravokutne objekte, a cjelokupan je postavljen na promišljen i odmjeren način apsorbiran velebnim prostorom Francuskog paviljona. Bilo kako bilo, svojom izložbom u Francuskom paviljonu Dubravka Rakoci ostaje dosljedna u svojim autentičnim umjetničkim promišljanjima, uvijek i iznova ih lucidno prilagođavajući svakoj novoj ambijentalnoj situaciji. (predgovor, Vanja Babić )

BIOGRAFIJA

Rođena u Zagrebu 1955. godine. Diplomirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Raula Goldonija 1979. Izlaže od 1979. Od 1980. godine bavi se i grafičkim dizajnom. Od 1983. do 1984. godine radi kao voditeljica likovnih radionica u studentskim domovima u Zagrebu. Školske godine 1991/92. vodila studente III. i IV. godine slikarstva (klasa prof. Valensija) na École d'art de Aix-en-Provence. Od 1993. do 1998. godine predavala je likovnu grupu predmeta na Školi za tekstil, kožu i dizajn. Od 1998. do 2007. godine radila kao art-director u Školskoj knjizi u Zagrebu. Od 2007. radila kao viši leksikograf, voditelj likovne redakcije u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Dobitnica je Nagrade 7 sekretara SKOJ-a 1984. i 1995. Vjesnikove nagrade Josip Račić.