U polumraku praznog gledališta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu šuškaju papiri, blinkaju lampice tonskog mix pulta, pognute prilike ubrzano ulaze i izlaze, međusobno se došaptavaju. Iz rupe za orkestar maestro Srba Dinić zaustavlja glazbu: traži mekši pianissimo, jasniji rub glazbenog reza, još jednu nijansu iznad ili ispod. Scenografija još nije dovršena; raskošni interijer klasicističke vile i gole drvene strukture oblikuju scenu poput kuće u raspadanju. Caterina Panti Liberovici, redateljica Dvořákove Rusalke čija će premijera biti u petak 9. svibnja, na probi je tiha, pozorna -poslije se, u predvorju dvorane, na mješavini talijanskog, njemačkog i engleskog energično posvećuje dodatnim uputama solistima, pratećim pjevačima, statistima.

U tom naoko kaotičnom, ali izrazito preciznom pokretu kazališne mašinerije, rađa se Rusalka, prva HNK-ova produkcija ove opere u posljednjih gotovo stotinu godina. Na daskama koje još uvijek traže oblik konačne slike, Dvořákova glazba već se probija kao snoviti glas podsvijesti. Kostur scenografije, zamisao scenografkinje Lare Cannito, konstruiran je kao kuća – ne vila, ni šumski dom – nego arhetipski simbol društvene strukture, obitelji, pravila. No ta će se kuća kroz činove raspadati. Zidovi će nestajati, baš kao i sigurnosti koje vežu Rusalku. Jer, kako kaže redateljica, "ovo nije bajka o ljubavi, nego priča o oslobađanju".

Četvrti put u HNK-u Zagreb

"Oduvijek sam osjećala potrebu spasiti Rusalku", priznaje mi Liberovici, kad razgovaramo nakon što je odradila sve konzultacije s umjetnicima. "Tradicionalno, ona je osuđena, izopćena iz oba svijeta, ne pripada više svojim sestrama iz vodenog svijeta, ali nije prihvaćena ni među ljudima. Htjela sam joj dati treću mogućnost. Ne povratak, ne pokajanje. Nego nešto novo. Da izraste kao žena bez etikete." Talijanskoj redateljici ovo je četvrti put da surađuje sa zagrebačkim HNK-om: "Prvi sam put bila ovdje 2003., s Capulettijima i Montecchijima, potom s Donizettijevom Viva la Mamma, a 2021. radila sam Menottijev Medij u dvorani Lisinski, u vrijeme pandemije", prisjeća se. Ovoga je puta dovela konceptualno snažnu viziju Rusalke, kojom nastoji okrenuti perspektivu gledanja na naslovni lik.

U njenoj interpretaciji, Rusalka tako postaje arhetipski lik "vještice", ne one iz folklornih strašila, već one koja simbolizira ženu koja misli i bira sama. "To je žena koja odbacuje uloge: kćeri, majke, supruge. Ona ulazi u šumu i izlazi iz nje preobražena. "Kao u bajkama, ali bez princa", dodaje Liberovici. Takav pristup ima i glazbenu i dramaturšku podlogu: svijet vodenih duhova postaje metafora djetinjstva i nesvjesnog, a ljudski je svijet – svijet kontrole i narativa.

Psihološki raskošna drama o identitetu i gubitku

Kad je Antonín Dvořák 1900. godine skladao Rusalku, bio je već etablirani skladatelj, slavljen i u domovini i u svijetu. Ipak, tek će ova opera, premijerno izvedena 1901. u Pragu, postati njegov najdublji glazbeni i emocionalni zapis o onome što se ne da do kraja izreći riječima: čežnji, nepripadnosti, neskladu između snova i stvarnosti. Naizgled jednostavna bajka o vodenom biću koje želi postati ženom, u Dvořákovim je rukama postala psihološki raskošna drama o identitetu i gubitku. Glazba se prostire između lirskih sjena šuma i refleksija mjesečine, do orkestralnih erupcija koje razdiru emocije kao što tragedija para sudbine likova. Nema ovdje narodnih plesova, ni folklorne vedrine. Umjesto toga, Wagnerovski lajtmotivi, Mendelssohnova nježnost, Weberova čarolija, ali sve prožeto onim dvořákovskim: glazbom koja zna slušati tišinu između tonova. Rusalka možda ne pripada ni jednom svijetu, ali zato pripada svim vremenima.

Na sceni je Valentina Fijačko Kobić. U ulozi Rusalke oscilira između eterične krhkosti i snažnih emotivnih ispada. "Postizanje ravnoteže između nadnaravnog i duboko ljudskog bilo mi je ključno", govori mi. "Rusalka simbolizira ljubav, tugu i želju za pripadanjem, što su osjećaji s kojima se publika može lako povezati. Kroz različite scene, imala sam priliku prikazati kako njezina bajkovita priroda koegzistira s njenim ljudskim emocijama. U tom smislu, kroz glazbene kontraste i izražajne pokrete naglašena je njena borba i osjećaji, što pomaže publici da osjeti njenu dubinu i kompleksnost."

Iznimno vokalno zahtjevne uloge

Kad zapjeva slavnu ariju Měsíčku na nebi hlubokém, sve staje. Taj trenutak, kaže Fijačko Kobić, predstavlja duboku čežnju, molitvu mjesecu, ali i ljudima, da bude voljena. Tu se osjeća Rusalkina ranjivost, osamljenost, ali i odlučnost. Svaka nota mora nositi emociju. "Pristupila smo joj s posebnim naglaskom na emocionalnu snagu. U ovoj ariji, Rusalka izražava svoje želje prema Mjesecu, moleći za ljubav, što dodatno pojačava njezinu ranjivost i težnju za ljudskim iskustvom. Smatram važnim da svaka nota u ovoj ariji reflektira njen unutarnji nemir i osjećaj izgubljenosti, čime jača emocionalni utjecaj na publiku i čini priču još snažnijom."

Njezin će Princ na premijeri biti Tomislav Mužek, a u podjeli je i Dubravka Šeparović Mušović, kao Ježibaba. No i taj je lik doživio transformaciju. "Ona više nije samo zla vještica koja određuje sudbinu", objašnjava pjevačica. "U ovoj režiji Ježibaba je vodilja, mentorica, katalizator Rusalkine transformacije. Ona ne upravlja njome, nego je gura naprijed, nekad nježno, nekad silovito." Vokalno, to je iznimno zahtjevna rola: "To je dramski ekstremno kompleksna uloga. Orkestar je gust, linije su zahtjevne, a emocije moraju ostati sadržane, precizne i istovremeno snažne, prepune stanja dragosti, bijesa i autoriteta." I sve to na češkom.

Bajka, ali i puno više od toga

Za Srbu Dinića, nagrađivanog srpskog dirigenta sa stalnom švicarskom adresom, šefa dirigenta državnog orkestra i opere iz Braunschweiga u Njemačkoj i dirigenta ove produkcije, ovo je još jedan povratak u zagrebački HNK, gdje je već godinama čest i rado viđen gost. "Raditi Rusalku poseban je izazov. Ona u ovom kazalištu nije izvođena od 1926. godine – gotovo sto godina!", kaže mi uz osmijeh. "A glazba je čudesna. Dvořák je ovdje koristio lajtmotive poput Wagnera, ima utjecaja Mendelssohna, Webera… ali sve to u svojem rukopisu. Meni je to operna simfonija."

U orkestralnoj rupi Dinić ne prestaje tražiti nijanse: "Transparentnost zvuka je ključna. Moramo ostati nježni, pianissimo mora biti kao da dišemo zajedno s pjevačima. A onda, na vrhuncima – eksplozija. To je ta dinamika koja čini ovu glazbu dramatičnom, filmskom, gotovo." Zbog brojnih boja, brzih pasaža i zahtjevnosti Rusalka predstavlja veliki izazov za orkestar, kaže. Njegova fascinacija glazbom ide ruku pod ruku s promišljanjem o suvremenosti ove opere: "Priča o Rusalki u osnovi je Andersenova Mala sirena. Ovdje je to bajka, ali i puno više od toga. Rusalka ovdje postaje figura oslobođenja, priča o nesvrstanosti, o ne-pripadnosti. A takve priče danas trebamo više nego ikada."

Sasvim suvremena priča o comming outu

U tom smislu, cijela produkcija izmiče binarnim opozicijama. Vizualno klasicistički postavljena, predstava postupno ruši vlastita pravila. Scenografija se raspada, odnosi se izokreću, bajka se pretvara u manifest. "Za mene je Rusalka zapravo priča o coming outu", govori mi redateljica. "To je renutak kad mlada žena kaže: neću više živjeti ovako. Hoću biti svoja. Nije to samo adolescentska pobuna, to je egzistencijalna odluka. I to se ne događa preko noći. Rusalka mora proći cijeli put – kroz odbacivanje, razočaranje, greške, da bi došla do autentičnosti." I onda, završni obrat. U verziji Caterine Panti Liberovici, Rusalka nije prokleta zauvijek. Ne vraća se ni sestrama, ni princu. Pronalazi vlastiti prostor. Treći svijet. Možda i nije sretan kraj, ali jest kraj s integritetom.

Upravo ta transformacija vodi i oblikovanju vizualnog identiteta predstave. Scenografiju redateljica tumači kao simbolički prostor društvenih okvira koji se tijekom opere postupno dokida, ruši: "Zidovi te kuće su granice koje postavlja društvo, obitelj, odgoj. U svakom činu nestane jedan zid. Na kraju, ostaje samo prostor slobode – ali i neizvjesnosti." Kuća tako metaforički postaje šuma iz bajke – prostor kroz koji se mora proći, kako bi se iz njega izišlo drukčiji. Zanimljivo je da ovaj koncept nije morala "nametati" ansamblu.

Nitko neće izaći ravnodušan

"Svi su jako brzo shvatili smjer u kojem idemo. Nitko nije rekao: ovo ne funkcionira. Čak su mi pjevači govorili – sad mi tekst ima više smisla. Bio je to znak da smo na pravom putu." U tome je, smatra, privlačnost njene Rusalke mlađoj publici, koja tradicionalno pokazuje slabo zanimanje za operu. "Znamo da mnogi mladi traže priče o vlastitom oslobađanju, a Rusalka je upravo to – poziv da misliš svojom glavom, da ne postaneš ono što se od tebe očekuje, nego ono što jesi. Možda pogriješiš. Možda padneš. Ali onda iz toga naučiš."

Na kraju probe, dok redateljica još razgovara s izvođačima, Srba Dinić stoji u rupi i upija glazbene ostatke. "Želio bih da publika izađe s osjećajem da je dotaknuta. Da ne ostane ravnodušna. Jer ova priča, koliko god bajkovita, na kraju nije happy end. Ali jest istinita." U prostoru gdje zidovi nestaju, a glazba prelazi granice, Rusalka više nije samo opera – postaje ogledalo svijeta u kojem živimo. Ili onoga koji tek trebamo stvoriti.