Neću lagati: prije gledanja čula sam da je 'All’s Fair' loša serija. I to loša k’o kuga. Internet je urlikao. Kritičari su joj dijelili nula zvjezdica, oduzimali rejtinge kao da dijele ukore nastavničkog vijeća u osnovnoj školi i proglašavali je zločinom protiv televizije, dostojnim haaške optužnice. Cijeli se svijet hvatao za glavu i bježao u sklonište.

A ja? Odmah sam poskočila i uzviknula: to MORAM pogledati!

Ne zato što uživam u tuđim neuspjesima niti sam tip koji bleji u prometne nesreće, nego zato što ponekad serije koje su toliko loše da izazivaju kolektivnu histeriju - mogu biti zabavne. Možeš se smijati njihovoj gluposti, rugati se kiču, prstima hraniti svog unutarnjeg sitnog demona koji uživa u katastrofama. Pomalo se i osjećati superiorno .

Nadala sam se tome od serije 'All’s Fair', koja je, nažalost, u Hrvatskoj dostupna na streaming platformi Disney +. Nadala sam se da će mi barem pružiti katarzično urlanje od smijeha nad rasulom. Nije mi to pružila. Pružila mi je samo jad, bijedu i živciranje.

Nakon tri epizode osjećala sam se zlostavljano i pomalo mentalno oštećeno. Ustvari, zamjeram si što sam pogledala i toliko. Trebala sam stati nakon prvih deset minuta i vratiti se pranju suđa. Ma, realno, trebala sam odoljeti niskim porivima. Sad mi je žao što nisam poslušala internet koji je vrištao: bježi, ženo! Sad razmišljam o otkazivanju pretplate Disneyju.

Čarobni napitak ludosti

Da se razumijemo – nije da se ovakav debakl nije mogao predvidjeti. Ryan Murphy već godinama igra gumi-gumi i graničara s dobrim ukusom i zdravim razumom. 'American Horror Story' serija je koja nerijetko djeluje kao da je netko uzeo najluđu meksičku telenovelu, LSD i jeftini lateks te sve to pomiješao u čarobni napitak ludosti. Murphyjev camp oduvijek je bio na korak do toga da se pretvori u sajamski kič. Ponekad je to bilo zabavno, ponekad simpatično, češće nego rijetko – pretjerano. Ali imao je i briljantnih trenutaka: 'The People vs. O. J. Simpson' bila je vrhunska televizija. Prve dvije sezone 'Posea' – prava čarolija. 'Popular' – davno, ali genijalno i otkrilo nam je talente kao što su Leslie Bibb i Sara Rue. Na kraju krajeva, tu je i 'Nip/Tuck' – serija koja je bez sumnje bila dio revolucije televizijskog fictiona s početka milenija - opaka, vizualno razuzdana, a opet potpuno gledljiva. Zna Murphy, može Murphy, umije Murphy.

No 'All’s Fair' nije ni među briljantnima ni među onima koje bismo mogli proglasiti hedonističkim kič-slapstickom. Ovo nije igranje s granicom – ovo je pad s litice. Bez padobrana. U jamu. Na kolac. Priča o tri odvjetnice koje bježe iz patrijarhalne pravne tvrtke i osnivaju vlastitu kancelariju da bi branile žene u razvodima možda je mogla biti zanimljiva feministička dramedija. Mogla je biti neka mješavina luksuza i sadržaja, u stilu 'Seksa i grada' s malo menopauzalnih ispovijesti i pravničkih akrobacija. Mogla je biti nešto. Ali je samo prvoloptaška glupost – šuplja, razmazana i bezvezna. Očajni pokušaji pametovanja o ženskoj borbi utopljeni su u ljubičastim koktelima, privatnim mlažnjacima, dijamantnim broševima i besramnoj samodopadnosti. Likovi? Papirnati. Dijalozi? Isprazne gluposti. Svijet? Kao da ga je smislilo dijete milijardera koje misli da život ima smisla samo ako imaš 17 osobnih trenera, tri aviona i pet kartica s limitom 'beskonačno'.

Naomi Watts i Glenn Close u main castu – zašto? Kako? Tko ih je natjerao? Neka talačka situacija? Ucjena kompromitirajućim snimkama? Sari Paulson se više ne čudim – Murphy je njezin hobi, njezin kućni ljubimac, njezin streaming sugar daddy. Inače je obožavam, i ovdje mi je na trenutke (zapravo jedina) zabavna, ali fakat su je pretvorili u nevjerojatno kičersku stripovsku negativku. U jednoj sceni u uredu, na primjer, nosi dugačke kožne rukavice dok razgovara telefonom s rivalkom kojoj prijeti da će je uništiti u gadnom razvodu od bivšeg. Je l' to neki fetišistički modni editorijal ili najava ubojstva? Je l' radi kao odvjetnica ili planira zadaviti protivnicu svilom? Koji KLINAC?

A Kim Kardashian… Ovdje moram duboko udahnuti. I popiti nešto žestoko.

Ona glumi odvjetnicu.

Odvjetnicu.

U odvjetničkoj seriji.

Glumi otprilike jednako kao što i moj toster glumi avion.

Ima emotivnu dubinu retinolskog seruma koji svakonoćno nanosi na lice i točno jedan izraz lica – onaj koji izgleda kao da pokušava zbrojiti koliko nula ima na računu. Glas monoton, motivacije i osjećaji ravni kao dio autoceste A1 između Janjča i Macole. Scena, zaplet, tragedija – sve joj je isto. 'Lošoća' u štiklama. Ali ne ona zabavna, nego dosadna. Zijev i bljuv u isto vrijeme. O traumama koje njezina 'gluma' izaziva ne bi se smjelo pričati – o tome bi trebalo šutjeti i pokazivati psihijatru na krpenim lutkama gdje je točno boljelo, jer ljudski mozak za to iskustvo još nije razvio riječi. A najgore je to što su njezine megabogataške reality opsesije stvarima koje s realnošću 99 % gledatelja nemaju ni marginalnog dodira - ZATROVALE cijelu seriju. Koja je i bez toga glupa, a s tim je nepodnošljiva.

Glupo i površno

Evo samo jednog primjera jer za više nemam živaca. U trenutku kad im se jedna klijentica, iskreno očajna zbog prevare kojom ju je bivši muž bacio u dugove koje ne može podmiriti - baci s terase u smrt – odvjetnice u sljedećoj sceni lete privatnim mlažnjakom, pijuckaju šampanjac te se nadmeću oko dijamantnog broša i pričaju o 'good guys between my thighs'. Ajde, evo još jednog primjera. Menopauza – tema kojoj se mogla pristupiti stvarno, ljudski – svedena je na vaginalno pomlađivanje i slične plastičarske te ine preskupe tretmane. Dekoltei, milijuni, šoping, šeširi, reality-mudrosti na razini reklame za multivitamine – sve je tu. Nedostaju samo savjeti o detoxu mačjih brkova i astrologiji perja labuda.

Ništa od toga nije glamurozno. Ni zabavno. Ni trash-zabavno. Samo – glupo. Glupo i površno. Odurno razmetljivo-bogataški. Ne eskapistički, tako da se možeš uživjeti i sanjati da i se i ti baškariš u tom luksuzu i bajci. Samo degutantno i rasipnički. I dosadno. Beskrajno dosadno. Bez ikakvog 'mesa' i sadržaja. Umrtvljujuće. Poslužila bih se onim starim klišejem o tome da je gledanje ove serije kao gledanje boje koja se suši, ali nije. Boja ima nijanse. Ovo nema ništa.

Ako se Murphy ovime htio narugati pop-feminizmu i luksuznom kapitalizmu – nije uspio. Ako je htio napraviti ozbiljnu dramu – nije uspio. Ako je htio snimiti komediju – bogme nije. Ovo je jedno veliko ništa u štrasu, s megabudžetom i IQ-om kifle. Ukratko – 'All’s Fair' je sve samo ne fair prema gledatelju. Serija nakon koje ti dođe da odeš na ispovijed ili barem na psihoanalizu. Ako želite sačuvati živce, vrijeme i ostatke zdrave pameti – ne budite kao ja. Bježite. A ako baš morate pogledati jer ste blesavi kao ja, zamolite nekoga da vas kasnije utješi.