KNJIŽEVNA KRITIKA

Roman o grčkom heroju dužničkog doba

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 12.10.2016 11:51
  • Objavljeno 12.10.2016 u 11:51
Knjiga

Knjiga

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: OceanMore

Glavni lik romana 'Bog mi je svjedok' suvremenog grčkog autora Makisa Tsitasa Hrisovalántis junak je dužničkog doba; pedesetogodišnji tiskar koji je promijenio mnoga radna mjesta otkad je njegov poslodavac, nekoć veliki tiskar, bankrotirao, da bi na kraju ostao nezaposlen. Za današnje vrijeme on je suvišni čovjek nepotrebnih umijeća, neadekvatna znanja i u stalnome dugu; ukratko, ljudski višak – nekoć radnik, a danas otpadnik – kakvih su pune i grčke i hrvatske ulice. O romanu čitajte u književnoj kritici Katarine Luketić

Heroji naših lektira i heroji mnogih romana i priča uglavnom su po nečemu izuzetni. Jedni su bolji od nas, a to uglavnom znači da su neovisniji i žive uzbudljivije, a drugi su pak oblikovani na sliku i priliku autora/ice koji/a i sami misle da je njihov život izuzetan i vrijedan pamćenja pa ga zato javno ispovijedaju. Neki su pak privlačni dekadenti, neki melankolični očajnici ili mahniti i strastveni tipovi; možda revolucionari, anarhisti, zločinci, psihopate ili njihove žrtve; često izgubljene, izopćene ili prkosne žene. Mogućnosti je bezbroj, a jedan od razloga zašto će – unatoč njezinoj marginalizaciji i smanjenju Gutenbergove djece – književnost uvijek ostati važna i neodoljiva, jest to što pruža priliku – i dok čitaš i dok pišeš – da budeš netko drugi. Uvučeš se neznancu/neznanki pod kožu i živiš tuđi život; nekada čak ne niti ljudski život, nego recimo pseći ili svinjski kao u Cervantesovu 'Razgovoru pasa' ili Orwellovoj 'Životinjskoj farmi', ili život cijeloga grada kao u 'Petrogradu' Andreja Belog. Mogućnost da budeš netko drugi podrazumijeva da si spreman/a odreći se sebe, ali i da literarnost djela ne mjeriš time možeš li se ili ne poistovjetiti s likom. Književnost ne služi tome da ovjeri tvoj vlastiti identitet, već da pokaže drugoga, svijet oko tebe.

Heroj dužničkog doba

Roman 'Bog mi je svjedok' suvremenoga grčkog autora Makisa Tsitasa zanimljiv je upravo zbog takva iskustva prerušavanja, zbog manje-više nepotrošene tuđe kože pod koju se čitatelj u njemu zavlači. Roman je oblikovan kao fragmentirani monolog jednog lika u koji su upleteni mnogi drugi likovi i koji reflektira društveni kontekst današnje Grčke, i to bez simboličkih pretenzija ili nategnutih parabola. Nagrađen je 2014. Europskom nagradom za književnost što je potaknulo njegovo prevođenje, među desetak jezika, i na hrvatski.

Glavni lik romana Hrisovalántis zapravo je junak dužničkog doba; pedesetogodišnji tiskar koji je promijenio mnoga radna mjesta otkad je njegov poslodavac, nekoć veliki tiskar, bankrotirao, da bi na kraju ostao nezaposlen. Za današnje vrijeme on je suvišni čovjek nepotrebnih umijeća, neadekvatna znanja i u stalnome dugu; ukratko, ljudski višak – nekoć radnik a danas otpadnik – kakvih su pune i grčke i hrvatske ulice.

Lik takva radnika 'običnog' profila danas više nije u fokusu dominantne književnosti (iznimke u novijoj domaćoj prozi su Perišićevo 'Područje bez signala' ili Ivančićevi 'Radnici i seljaci'), dok je ranije on imao funkciju jasnog ideološkog poentiranja. Kod Tsitasa je takav ideološko-kritički sklop prilično stišan, iako je, naravno, već samim odabirom likova, teme i obrade, itekako prisutan.

Originalnost je najprije u tome što se nezaposlenost i gubitništvo glavnog (anti)junaka ne iskorištavaju za navalu aktivističkih i kritičkih dionica, što bi zasigurno učinili mnogi drugi pisci. Uz to što je nezaposleni radnik i žrtva neoliberalnog poretka, Hrisovalántis je i štošta drugo. Njegova je karakterizacija dubinska i složena, a to znači da uključuje mnoga proturječja i ambivalentnosti. Tako je Hrisovalántis sam po sebi punokrvni gubitnik koji još živi s roditeljima i dvjema sestrama, također nezaposlenim ili povremeno zaposlenim, koji je opsjednut seksualnošću i ženama, mahom prostitutkama, i koji se, kršćanski ustrašeno, od svojih grehova stalno utječe Crkvi i Bogu. Tiranizira ga bivši šef, žene iz njega izvlače novac, neki ljudi ga omalovažavaju, dok on sam – svjestan svoje odbojne vanjštine (debeo, prištavi šećeraš) i svoga luzerstva – svjesno novcem kupuje vlastito dostojanstvo.

Gostovanje u Booksi

Makis Tsitas gostuje 13. listopada u 19 sati u zagrebačkoj Booksi (Martićeva 14 d) kada će predstaviti i svoj prvi roman preveden na hrvatski 'Bog mi je svjedok'


Žene, Bog, stranci i Albanci

Taj junak dužničkog doba istovremeno je prilično samouvjeren, što uvijek ide s neznanjem, a njegovi odnosi prema ne-Grcima i ženama ukazuju na ksenofobiju, malograđansko licemjerstvo i neuravnoteženost.

Opsjednut je sobom i boluje od svojevrsnog kompleksa grandioznosti, pa piše uzvišeno-komične stihove kojima se sam sebi divi te se zamišlja kao isposnika u manastirima Svete gore i, u finalu romana, kao mitropolita. U svome monologu često se osvrće na strance: Albance koji oduzimaju Grcima posao i zaposjedaju cijele gradske četvrti, Ruse koji piju i tuku svoje žene (iako i njegov otac Grk tuče majku) i posebno Ruskinje i Istočnoeuropljanke koje ga sve redom, tvrdi, zavode, varaju i iskorištavaju. Kao svaki balkanski balkanomrzac kakvih je puno i hrvatsko društvo divi se Englezima i Francuzima i mašta o tome da oženi Engleskinju: one su, čuo je, pokorne i vjerne svojim muževima.

Hrisovalántis je bogobojazan pa nakon svakog posjeta bordelu (izradio je preciznu mapu atenskih bordela) trči na ispovijed i često prostodušno citira svete tekstove. Njegovo prakticiranje vjere nalik je onome uobičajenom u našoj sredini u kojoj se stalno izmjenjuju grijeh i pokajanje, prevare, perverzije, ispovjedi i obredna čišćenja. K tome, on se boji svoga oca, ali bi, kao svaki južnjački mačist, želio 'biti kao pape'.

Žene ga također bacaju u krajnost, pa ih i uzdiže i demonizira, i obožava i tiranizira, dok prostitutke jednom romantizira, a drugi put, umišljajući da je sam žrtva, naširoko moralizira nad njihovom pokvarenošću.

Drukčija optika

Tako karakteriziran, Hrisovalántis djeluje na prvu kao iritantan lik pa se vrlo lako topi suosjećanje (koje je blizu onom terapeutskom poistovjećivanju stranom dobroj literaturi) zbog njegova luzerstva i nezaposlenosti. Međutim, u Tsitasovoj je izvedbi sve složenije, pa on uspijeva u suprotstavljanju fragmenata i različitih iskaza održati kompleksnost lika i ne skliznuti u banalnost njegova plošnog čitanja.

Strategija se jednim dijelom temelji na humoru, apsurdu i razotkrivanju stereotipova, a drugim na samome odabiru prvog lica jednine i odustajanju od bilo kakve pripovjedačke ili autorske izravne, ideološke i svjetonazorske intervencije. U fokusu je isključivo oblikovanje specifičnog i autentičnoga glasa lika i otkrivanje nove optike koja drukčije osvjetljava stvarnost. U romanu se mjestimično reflektira društveni ambijent u vrijeme koje se iz diskursa europskoga središta moći naziva 'grčkom krizom'. Taj ambijent prepoznajemo ne toliko zahvaljujući Hrisovalántisovim opisima ili kritičkim opservacijama (koje često izostaju), koliko toj novoj optici i značenjima koja se kristaliziraju u procjepima izrečenoga.

'Bog mi je svjedok' ukupno gledano dobro je postavljen i napisan roman, štoviše s obzirom na ono što je autor želio postići i način koji je za to odabrao, on nema velikih mana. Kompleksna struktura, polifonost, puno likova, različiti značenjski planovi, središnja drama lika, i sve drugo što mnogi, kao i ja osobno, očekuju od velikih romana, i ovako tu nisu bili u piščevu fokusu. Riječ je o nepretencioznom romanu (iako ga je autor pisao dugo) koji dobacuje mnogo dalje nego što bismo na prvu očekivali i koji, za razliku od nekih suvremenih djela što zamaraju militantnim iskazima o siromaštvu, rasapu vrijednosti, klerikalizaciji ili patrijarhalnoj kulturi, lako prokazuje neke društvene anomalije.

'Bog mi je svjedok', na kraju, omogućava čitatelju da postane netko drugi i zaigra, za promjenu, rolu antijunaka ili bezveznjaka, a da ga pritom – koliko god ovaj bio priprost i iritantan – iznutra bolje razumije. Takvih rola nema puno na književnoj sceni – mnogo češće se ipak traže heroji! – pa igranje, tj. čitanje i razumijevanje može biti tim zanimljivije.

Makis Tsitas: 'Bog mi je svjedok', prev. Irena Gavranović Lukšić, OceanMore, Zagreb, 2016.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi