Kad jednom sjednete na kamene tribine pulske Arene i podignete pogled prema platnu koje svijetli pod noćnim nebom, postaje vam jasno zašto Pulski filmski festival već više od sedam desetljeća opstaje, unatoč svim promjenama u filmskoj industriji. Ove godine, od 10. do 17. srpnja, čeka nas iznimno bogat program: u Glavnom programu za Zlatne arene natječe se 17 filmova, uključujući čak četiri dokumentarca i jedan animirani naslov.

Regionalni program ponovno otvara prostor suradnje s filmskim autorima iz susjednih zemalja, a popularna sekcija PoPularna Pula donosi hitove iz svjetske produkcije, od velikih blockbustera do filmova koji rijetko zalutaju na ljetna platna. S novim naslovima ali starom čarolijom gledanja pod zvijezdama, Pula Film Festival publiku podsjeća da je ponekad dovoljno samo sjediti zajedno u mraku i pustiti da nas film poveže.

Uoči početka 72. izdanja najvećeg nacionalnog filmskog festivala, s ravnateljicom Tanjom Miličić razgovarali smo o tome što ovaj festival i dalje čini posebnim, zašto premijere nisu važnije od publike, kako se nasljeđe prenosi novim generacijama i kakvu viziju ima za godine koje dolaze. Ovogodišnji slogan Jedno svjetlo, tisuće uspomena šalje snažnu poruku: filmski ritual pod zvijezdama nije tek ugođaj, već potvrda zajedništva, i upravo to Pula danas nastoji njegovati više nego ikad.

Ovogodišnji slogan Jedno svjetlo, tisuće uspomena lijepo evocira tradiciju, ali i zajedništvo publike i filmskih autora. Što je, prema vama, najveća vrijednost 72. Pula film festivala i što biste željeli da publika ponese iz Arene ove godine?

U vremenu u kojem je sve dostupno jednim klikom i u kojem se filmski sadržaji uglavnom konzumiraju brzo, bez puno razmišljanja i bez prave pažnje, čin zajedničkog gledanja filma postaje gotovo ritualan čin, svojevrsna potvrda pripadnosti, strpljenja, dijeljenja i uvažavanja tuđe emocije. Pulski filmski festival, sa svojim grandioznim platnom pod zvijezdama i neponovljivim ugođajem Arene, već sedam desetljeća čuva tu rijetku čaroliju zajedništva.

U vremenu kad smo sve dalje jedni od drugih, ta tiha bliskost, to zajedništvo bez riječi, postaje dragocjenije no ikad. Jer ponekad je dovoljno samo sjediti zajedno u mraku, pod istim svjetlom, i osjećati – skupa. Svaki gledatelj donosi nešto svoje, a iz Arene odnosi i nešto zajedničko, nešto što se ne može prepričati ni spremiti u arhivu, ali se pamti, kao miris ljeta, kao pogled prema platnu, kao trenutak u kojem znamo da nismo sami.

U programu su i svjetske i nacionalne premijere, zanimljive koprodukcije i filmovi koji se neće lako vidjeti drugdje. Koliko vam je važno da Pula film festival ostane mjesto premijera, i kako birate filmove koji će stvoriti festivalski identitet, a opet privući i širu publiku?

Iako premijere imaju svoju simboličku vrijednost, mislim da one ne smiju biti presudne, a nama u Puli svakako nisu. Meni osobno puno je važnije da filmovi koje prikazujemo imaju snagu u sadržaju, izražajnosti i poruci, da otvaraju prostor za dijalog, da zabavljaju ili potiču na razmišljanje. Ne biramo ih zbog statusa, već zbog onoga što jesu i što mogu značiti publici. Film ne smije ostati zatvoren u festivalskom krugu ili unutar struke.

Važno mu je omogućiti prostor da dopre do što šire publike, jer svoj puni smisao dobiva tek u susretu s gledateljem, kada izazove emociju, ostavi trag i nastavi živjeti i nakon što se projekcija završi. Upravo to je ono što Pula Film Festival nastoji omogućiti svakim izdanjem. Kroz pažljivo oblikovan program umjetničkog ravnatelja Danijela Peka i filmskog izbornika Marija Kozine, festival postaje prostor susreta filma i publike, mjesto gdje se gledanje pretvara u zajedničko iskustvo koje se pamti.

Festival danas očito više nije isti kakav je bio u doba jugoslavenskog kinogiganata, i realno se mora stalno prilagođavati promjenama u domaćoj i europskoj industriji. Kao netko tko je godinama bio producentica, a sad ste ravnateljica, kako gledate na mijenjanje festivalske platforme? Što mora ostati, a što se mora promijeniti?

Film i festivalska industrija stalno se mijenjaju, posebno u domaćem i europskom okruženju, zbog čega se i Pulski festival mora kontinuirano prilagođavati kako bi ostao relevantan. Ključno je sačuvati ono što čini srž Pule, snažnu povezanost s publikom, podršku domaćoj kinematografiji i njegovanje prostora za kvalitetan i autorski film. Festival treba ostati mjesto susreta, inspiracije i dijaloga, gdje se cijeni filmska baština, ali se istovremeno otvoreno gleda prema novim umjetničkim izrazima i potrebama gledatelja. Na taj način Pula može zadržati svoj ugled i istovremeno se razvijati u skladu s vremenom koje donosi i izazove i prilike.

Ovaj festival ponosno baštini nasljeđe najstarijeg i najvećeg hrvatskog nacionalnog festivala. Koji su, po vašem mišljenju, ključni elementi tog identiteta koje nikad ne smijemo izgubiti i kako ih prenosite mlađoj publici i novim autorima?

Pulski filmski festival nije samo najstariji nacionalni filmski festival u Hrvatskoj, već i u svijetu. To je impresivan status, ali ga ne ističem često jer ne volim natjecanja oko toga tko je prvi ili najbolji, što je često postalo uobičajena taktika u promociji raznih događaja. U današnjem svijetu, gdje gledamo iste ili slične filmove i serije diljem svijeta, odnosno kada globalne produkcije dominiraju gotovo svim ekranima, nacionalna kinematografija poput naše, hrvatske, ima posebnu važnost, osobito za nas u Puli.

Ona čuva glas zajednica, njeguje kulturnu raznolikost i donosi priče ukorijenjene u stvarni prostor, jezik i iskustvo. Važno je imati ogledalo u kojem se prepoznajemo, svoje društvo, prošlost, sadašnjost i buduće mogućnosti. Ponekad to ogledalo može biti iskrivljeno ili neugodno, ali je naše i upravo zato neprocjenjivo.

Kad se pogleda dugoročno, što biste voljeli da Pula film festival pamti iz perioda vašeg vođenja? Imate li viziju kako bi se festival trebao razvijati u sljedećem desetljeću – programski, prostorno, u odnosu na grad i na međunarodnu suradnju?

Za razliku od većine filmskih festivala u Hrvatskoj i regiji, Pula nosi snažan povijesni naboj. Riječ je o manifestaciji koja neprekidno izaziva interes i emocije, a time i potrebu mnogih da sudjeluju u usmjeravanju njezina razvoja, često i izvan formalnih okvira. Biti odgovorna osoba u takvim okolnostima zahtijeva veliku dozu strpljenja, upornosti i povjerenja u vlastitu viziju. Upravo zato dobra suradnja s umjetničkim vodstvom nije samo važna, već i presudna.

Ona nije uvijek jednostavna, ali kada se temelji na međusobnom poštovanju i jasnom razumijevanju različitih uloga, postaje čvrst temelj festivala. Vjerujem da program i organizacija nisu dva odvojena svijeta, već neraskidivo povezani dijelovi iste cjeline. Kada taj odnos funkcionira u ravnoteži, Festival ima snagu, jasnoću i identitet, a to publika odmah prepoznaje. Nadam se da je moje vodstvo doprinijelo upravo jačanju te povezanosti, jer bez skladnog odnosa između programskog i organizacijskog segmenta, Festival ne može ostvariti puni potencijal.

A što se tiče godina koje dolaze… Nadam se da će Festival zadržati sadašnji koncept, da će time ostvariti stabilnost koja ga onda može izvesti na međunarodno tržište. Dakle, dugoročno gledano, važno je uspostaviti čvrst okvir u kojem će se vizija Festivala graditi i razvijati bez naglih zaokreta i improvizacija. Samo tako možemo stvoriti prostor u kojem će Pula rasti s vremenom, a istovremeno ostati vjerna sebi.